Redefiniranje pejzaža

Sandra Vitaljić, Bleiburg

Redefinicija pejzaža u suvremenoj umjetnosti u kontekstu medija fotografije zauzima posebno mjesto, jer je žanrovska umjetnost uopće, oživljena razvojem tehnologije, tijekom 20. i 21. stoljeća novim načinima produkcije, prezentacije i distribucije slika dobila nov impuls, kao izraz novih mogućnosti i značenjskog konteksta. Krajolik više nije samo izolirana estetska činjenica i lijepa slika, već postaje mjesto propitivanja međuodnosa prostora, povijesti, memorije, politike ili identiteta. Pejzaž kao proizvod zapadne kulture omogućava posredovanje odnosa čovjeka i prirode (vanjskog svijeta) kao što predstavlja modele čovjekove konceptualizacije prirode, da bi se reflektirala različita raspoloženja i složeni odnosi.

Kritički potencijal krajolika Sandra Vitaljić postiže u svojem posljednjem ciklusu predstavljenu zapaženom izložbom Neplodna tla, koja se nakon samostalna izlaganja u Galeriji Karas u Zagrebu i sudjelovanja u selekciji nagrade T-HT u Muzeju suvremene umjetnosti odnedavno može pogledati i u novootvorenoj pulskoj galeriji Makina.

Fotografirane krajolike možemo shvatiti kao mjesta s predumišljajem i mjesta s tajnom. Prikazani lokaliteti doimaju se poput uobičajena prirodnog okoliša kakav smo često imali priliku vidjeti u prolazu ili u vožnji, nalik su svakodnevnim bezimenim prizorima poljana ili šuma. Stvaraju paradoksalnu situaciju, kao da istovremeno uznemiruju i umiruju. Imenovani lokaliteti poput Bleiburga, Medačkog džepa ili Jasenovca predstavljaju mjesta čije je značenje duboko utisnuto u kolektivnoj memoriji. Krajolici na fotografijama Sandre Vitaljić poprišta su povijesnih događaja, zločina, mjesta obilježena ljudskim iskustvom. To su mjesta čije se značenje artikulira u procijepu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Neki su prizori toliko uobičajeni, kao da ne zaslužuju promatračevu pozornost, neki su čudesni, tajnoviti, bajkoviti. Oranica, kamenjar, gola pustoš ili šikara – svi su oni prazni – ispražnjeni od ljudi. U njima obitavaju samo vrijeme i memorija, različito raslinje, voda i zemlja. Suočeni smo sa širokim kadrovima i pogledom koji seže u daljinu.

U paradoksalnoj toplo-hladnoj distanciranoj subjektivnosti, fotografski zapisi Sandre Vitaljić mogu igrati ulogu u kolektivnoj i emotivnoj rehabilitaciji. Suočavanje s traumom naknadno se kontekstualizira kao estetički postupak, tvrdi Hal Foster u Return of the Real. Serijom fotografija Neplodna tla Sandra Vitaljić osvijestila je, približila i pokazala nam neka mjesta od kojih smo, u različitim razdobljima, kao društvo, zazirali.

Neplodna tla možda su najbolji rad Sandre Vitaljić dosad, svakako jedan od njezinih najslojevitijih ciklusa, serija fotografija kao koncepcijski i estetski artikulirana cjelina.

Unutar otoka, dvodnevni međunarodni simpozij suvremene umjetnosti, organiziran je na Brijunima početkom svibnja, a inauguriran istoimenom izložbom koja ostaje otvorena do kraja kolovoza. Realizirani su u organizaciji udruge HAIKU iz Pule, vizualne umjetnice SofijeSilvije, uz partnerstvo s Nacionalnim parkom Brijuni. Unutar otoka mjesto je gdje se različitim umjetničkim pozicijama i terorijskim pristupima nastojao artikulirati položaj pejzaža u suvremenoj umjetnosti, služeći kao platforma za razmjenu iskustava i istraživanja kompleksnih odnosa umjetnika i prirode, sa središnjim interesom za medije fotografije i filma.

Mjesto dvodnevnog zbivanja, otok Veli Brijun, dio je arhipelaga koji je tijekom povijesti bio mjesto privremenog boravka brojnih manje ili više znanih osoba iz zbilje i fikcije – Gustava von Aschenbacha, Thomasa Manna, Gustava Klimta, Karla Wittgensteina, oca Ludwiga Wittgensteina i prijatelja tadašnjega vlasnika Paula Kupelwiesera, sve do brojnih gostiju ljetne rezidencije Josipa Broza Tita.

Govoreći o razlozima za organiziranje događaja takva formata upravo na Brijunima SofijaSilvija ističe interes za „ono što pukom pogledu ostaje nevidljivo no što pokreće imaginaciju i što je potrebno za dublju spoznaju, a Brijunski otoci pružaju jedinstveni prostor za istraživanje spomenutog odnosa kroz vrijeme, budući da traju kao mjesto privilegirane izolacije i kao inspiracija onima koji na njima borave”. U okviru izložbe i simpozija izlaganjima i radovima predstavili su se umjetnici SofijaSilvia, Chrystel Lebas, Guy Moreton, Mirjana Vodopija, ILIA i Jeremy Millar, a osim prezentacija umjetnika predavanja su održale Sandra Križić Roban iz Instituta za povijest umjetnosti i Christine Frisinghelli, urednica časopisa Camera Austria. Najopsežnijom izložbenom prezentacijom SofijaSilvia predstavila je recentnu seriju fotografija naslovljenu Brijuni, koja je svojevrsno polazište cjelokupne konceptualizacije događanja. Fotografije iz serije Brijuni nisu samo vizualni doživljaj, već se realiziraju kao istraživački pothvat u kojem autorica problematizira suodnose prirode i povijesti na konkretnoj lokaciji – Brijunskom otočju, mjestu zanimljive, poznate i nepoznate, vidljive i nevidljive povijesti, tajanstvene aure, gdje obitavaju paunovi, jeleni, afričke životinje, relikvije vremena njihova statusa predsjedničke rezidencije Josipa Broza Tita, gdje se izmjenjuju travnjaci, turistička i ladanjska infrastruktura i antičke ruševine. Isprepleće se osjećaj fantastike s realnim, čvrste se granice gube, a prirodno i artificijelno postoje u začudnom skladu. Prizori otočja predstavljeni su kao idilični krajolici romantičarskoga duha, njihova odsutnost i izolacija gotovo su zamrznute u vremenu, kao procesi pretvaranja privremenog u vječno. Kao prisna emotivna rehabilitacija pomalo zaboravljena mjesta, interpretacija SofijeSilvije može biti dio metafore prirodnoga ciklusa obnavljanja. Osim toga, u Brijunima SofijaSilvia bilježi svjedočanstvo nestajanja. Povijesne okolnosti tranzicijske i privatizacijske zbilje, brojne prenamjene i preimenovanja možda su znakoviti za medij koji bilježi i dokumentira stvarnost i stanje stvari. U trenutku kada društvena stvarnost nestaje u nasilnim obnovama, rebrendingu i redizajnu, vođenima tržišnom ekonomijom i okrutnim interesima gdje je komad zemlje nekretnina, fotografija koja podrazumijeva dokumentarno bilježenje može postupno ostati bez objekta fotografiranja, jer postoji mogućnost da uskoro uistinu nestanu prizori kakve godinama pre-poznajemo i koji nas okružuju.