Rastvaranje tipologizacijskog sustava

Zvonimir Mrkonjić uvijek je očitovao iznimnu osviještenost o samu pisanju, kako o samu činu pisanja tako i o karakteru nastajućega teksta. Iako je sraštenost teorije i prakse postalo nešto sasvim prirodno, gotovo nužno, za velik broj modernističkih i postmodernističkih pjesnika još od Baudelairea, Mallarméa i Eliota (da nabrojimo samo najvažnije) sve do danas, u Mrkonjića ta sraštenost zadobiva dimenzije temeljnoga principa pisanja. Jasno, nije riječ tek o nevještu brkanju pjesničkoga, esejističkog ili kritičarskog sloga, nego o koncepciji u kojoj je svaka poetska strategija posve domišljena u svojoj teorijskoj dimenziji, a svaka pak teoretska raščlamba uvlači se u najraznolikije poetičke likove s kojima zajedno istražuje i posvaja najšire moguće prostore poetskog.

Zvonimir Mrkonjić

To je u Mrkonjića, s jedne strane, posljedovalo mijenama vlastitih poetičkih (međusobno ponekad i nasuprotnih!) paradigmi, i to zasigurno u velikoj mjeri i zbog dinamizma i progresije njegovih teoretskih istraživanja. S druge strane, nije slučajno da je Mrkonjić – sam intenzivni praktičar poezije, njezin istodobno šifrant i dešifrant – u svojoj knjizi Suvremeno hrvatsko pjesništvo. Razdioba (koju je pratila i knjiga Suvremeno hrvatsko pjesništvo. Tekstovi) iz 1972. dao ponajbolji i svakako najšire prihvaćen opis tog pjesništva, i to putem razdiobe trovrsnog iskustva (iskustva prostora, egzistencije i jezika). Ta se razdioba, koju je Mrkonjić primjenjivao i u sinkronijskom i dijakronijskom vidu, dugo pokazivala dovoljno pregledna, a opet i sveobuhvatna da bi svagda heterogenom polju hrvatskoga pjesništva davala najveći potreban stupanj artikulacije. Već u početku spomenuta je razdioba ipak u prvome redu bila zamišljena kao tipologizacija ostvarenih, ali i ostvarivih pjesničkih iskustava, od kojih je svako doduše prevladavalo u pojedinom desetljeću, no nije se moglo i posve svesti na to desetljeće. Tako je Mrkonjić izažeo čak i svojevrsnu asinkronijsku rešetku unutar čijih se koordinata mogla promatrati ne samo prošlost i tadašnjost hrvatske poezije nego je spomenutoj rešetki vrijednost potvrđena i njezinom primjenjivošću na različit razmještaj poetičkih likova koji su donosila nova desetljeća. Nije li, primjerice, mrkonjićevsko „iskustvo jezika“ već potkraj šezdesetih i na samu početku sedamdesetih godina prošloga stoljeća gotovo proročanski anticipiralo dominaciju poezije „označiteljske scene“ (prema terminologiji Cvjetka Milanje) potkraj sedamdesetih i, još više, osamdesetih godina?

Sada je, dakle, reizdana spomenuta iznimno važna Mrkonjićeva knjiga koju je autor započeo poznatom rečenicom: „Jedno se razdoblje hrvatskog pjesništva završilo.“ Taj završetak jednoga razdoblja pjesničke prakse očito je Mrkonjiću bio i jedan od važnijih poticaja za početak sustavne teoretske raščlambe poetskih iskustava koja su se iskazala u tom razdoblju. Činilo mu se, dapače, da bi bez takve raščlambe polje tadašnjega hrvatskog pjesništva potonulo u entropijsku nerazgovijetnost pa zaključuje kako se „promatračeva težnja da omeđi svoj predmet susreće s isuviše velikom erozijom postojanih značajki i vrijednosti a da ga to ne bi potaklo na napor suprotan stanju onoga što vidi“. Dakle, teoretski je napor ipak u onome trenutku bio neka nasuprotna težnja u odnosu na poetsku praksu pa je tek iz već spomenutoga kraja jednog poetskog razdoblja mogao izrasti početak njezine teoretske raščlambe.

Danas se postavlja pitanje ima li i ta tako utjecajna teoretska rašlamba svoj kraj, u kojoj je mjeri, naime, i ona sama – koliko god imala i silne asinkronijske kapacitete – uvjetovana vremenom nastanka, od kojeg je ipak prošlo četrdeset godina. To si je pitanje, već zbog svoje neprestane kritičarske uronjenosti u suvremenu hrvatsku poeziju, morao postaviti i sam Mrkonjić pa je u predgovoru svoje dvosveščane zbirke kritika Prijevoji pjesništva iz 2006. napisao kako ne želi reći da je svojom Razdiobom „uspostavio svevažeći model, ili upravo naprotiv, čini mi se da ona tek danas prestaje biti ključ za razumijevanje suvremenog hrvatskog pjesništva, ali se otvara novim interpretacijama te cjeline“.

Određeno uvažavanje kontinuiteta, ali i otvaranje novim interpretacijama baš je i vidljivo iz knjige Suvremeno hrvatsko pjesništvo. Novi tekstovi (1970–2010), koja je objavljena zajedno s reizdanjem Suvremenog hrvatskog pjesništva. Razdioba. Ta pak knjiga novih tekstova nastoji istodobno biti skica iznimno razuđena suvremenoga poetičkog krajolika hrvatskoga pjesništva te minimalnoga broja tekstova (od jedne do triju pjesama po svakom pjesniku), koji tu razuđenost – u dijelovima i cjelini – kušaju ilustrirati. Kako pak nema ništa od neke nove konstatacije da se „jedno razdoblje hrvatskog pjesništva završilo“, i teoretski opis suvremenosti toga pjesništva nužno je svojevrstan provizorij, više neko induktivno kritičarsko reagiranje na raznolike i neprestano nastajuće (auto)poetičke pojavnosti negoli čvrst tipologizacijski sustav kakav je Mrkonjić iznjedrio prije četrdeset godina. No nije riječ o nedostatku usustavljivačke ambicioznosti, ni o slabljenju kritičarskoga nerva za uočavanje bitnih koordinata suvremene hrvatske poezije, prije je riječ o tome da nova, znatno rahlija situacija od one prije četrdeset godina zahtijeva i svojevrstan rahliji, elastičniji, kao što rekoh, induktivan, pristup. Uostalom, u čvršću tipologizaciju pjesništva posljednjih desetljeća jedva da se tko i upuštao baš zbog više puta proklamirane nesvodivosti autopoetika koje, kako kaže Vladimir Biti, „međusobno objedinjuje, na tipično postmoderan način, samo ono što ih razlikuje“.

Usprkos spomenutoj znanstveničkoj skepsi, Mrkonjić ipak ne odustaje od tipologizacijskoga opisa. Iako je svjestan da, kako sam kaže u predgovoru naslovljenu Post scriptum. Četrdeset godina poslije, prepoznate strukture Razdiobe od prije četrdeset godina „više u potpunosti ne odgovaraju čitljivosti novoga stanja“, on ipak u osnovi polazi od njih pa su mu iskustva prostora, egzistencije i jezika i danas lakmus-papir na kojem se očitavaju posve nove poetičke silnice. Tako je, primjerice, iz iskustva prostora derivirao mnoštvo podiskustava (često tek osnovno ocrtanih i nazvanih u stilu tipologizacijskih nabačaja) kao što su učitavanje individue u povijesnom, alegorizacija povijesti, filozofsko pjesništvo, poetika pojmovnog, razlogovski raskol, ispadanje iz povijesti, poetika krajolika, strategije ukopavanja, pisma otočnosti, stvarnosna poezija/hiperrealizam. Isto je i kod iskustva egzistencije i jezika, a novost je da je tim temeljnim iskustvima, u skladu s nesmjestivošću i utjecajnošću poetskoga iskustva Danijela Dragojevića i, općenito, pjesme u prozi te snažnim okrupnjavanjem postmodernističke metatekstualnosti i autoreferencijalnosti, Mrkonjić nadodao i iskustvo očevidnosti (poezija kao proza i proza kao poezija) i iskustvo obrata (poezija viđena u zrcalu poezije; obnova vezanog stiha). Time je zasigurno ažurirao i vlastitu usustavljujuću rešetku koja je sada znatno primjenjivija i na poeziju devedesetih godina prošloga stoljeća, kao i na najnovije pjesništvo, pa se donekle poklapa ili preklapa s dosad najrazrađenijom tipologijom pjesništva devedesetih u kojem je Sanjin Sorel prepoznao masmedijsko-kulturološko, označiteljsko, mitopoetsko i neoegzistencijalističko iskustvo te pjesništvo slikovnog mišljenja.

Usprkos svim tim pokušajima tipologizacije, Mrkonjić ipak zaključuje da „nakon ‘semantičkog konkretizma’, ‘model’ kao mjesto identifikacije više se ne nameće, a umjesto njega, u dijaspori poetskih inicijativa, nudi se cjelokupna moderna, skupa sa svojim masmedijskim i civilizacijskim repertoarom, kao uzornik obradivih tema i primjenjivih postupaka“. Posve u tome pluralističnom stilu koji čvrste identitete ipak stavlja u zagrade, Mrkonjić je u predgovoru Novim tekstovima naveo veliko mnoštvo pjesnika. Njihove je pak poetike, u pomalo impresionističkom, ali počesto lucidno poantizirajućem stilu, ocrtao s tek po jednom do dvjema rečenicama. Isto tako, uza sav rigorozan probirateljski trud, navođenje od jedne do triju pjesama čak sto šest suvremenih hrvatskih pjesnika u generacijskome rasponu od Ivana Slamniga i Vlade Gotovca, rođenih 1930, sve do Kristine Kegljen, rođene 1987, više je nagovor na iščitavanje uzbudljive pluralnosti suvremenih poetičkih profilacija negoli strog antologijski izbor s kanonizacijskim pretenzijama. Na kraju stoga zaključimo da, ako je jedno završeno razdoblje hrvatskog pjesništva 1972. moglo dobiti knjigu sa svojim u velikoj mjeri zaokruženim opisom, današnje još nipošto završeno razdoblje našega pjesništva baš i zaslužuje hotimice nazokruženu i otvorenu knjigu kakva je Mrkonjićevo Suvremeno hrvatsko pjesništvo. Novi tekstovi (1970–2010).