Povjesničar i državnik – utemeljitelj države

Mirko Cvjetko

Matica hrvatska priredila je 19. svibnja raspravu kojoj je povod bio progovoriti o dostignućima prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, deset godina od njegove smrti. Ističemo da je Franjo Tuđman u drugoj polovici šezdesetih i početkom sedamdesetih bio vrlo aktivan djelatnik Matice hrvatske.

S predavanjem Jezičnostilske osobitosti rasprava Franje Tuđmana raspravu je otvorio akademik Ante Stamać. U knjigama od Velikih ideja i mladih naroda pa do Bespuća historijske zbiljnosti u Tuđmanovom izričaju karakteristično je oživljavanje biblijskoga stila, a najkarakterističnije je bilo aktualiziranje riječi koje su se gotovo posve izgubile. Primjerice: zator mišljenja, zamjedba, razval, zbiljnost, zrenje, činidba. Svojim jezikom i činidbom Franjo Tuđman je u jezikoslovlju i znanosti pokrenuo dekonstrukciju. Dekonstrukcija nije razaranje, nego odgađanje smisla, tj otkrivanje uvijek novih slojeva koji će jednom dovesti do povijesne razboritosti. U ime povijesne razboritosti on je pisao i djelovao pa i politički vodio ovu zemlju, završio je Stamać nakon analize Tuđmanovih rasprava.

Ideja pomirbe

Čini se da je u Matičarskom razdoblju njegova života ključna Tuđmanova ideja bila naveliko osporavana, u neku ruku romantična, ali i svrhovita, ideja pomirbe, uvodno je rekao Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske. S tom parolom, zapravo antideološkim projektom koji se nije prestajao oglašavati s njegovih usana bitno je pridonio da se u najgorem vremenu stvore sve institucije hrvatske države. Za tu ideju potrebna je bila tranzicija kako Hrvatske tako i duha ljudi tretiranih i maltretiranih u drugom ideološkom sustavu, u drugom sustavu vrednota, u pripadnosti drugim, ne samo političkim i gospodarskim, nego i mentalnim prilikama. Trebalo je mijenjati svijet tako da ćemo prvo mijenjati sebe sama. Tuđmana u tom svjetlu promatram kao velikog obraćenika, rekao je Zidić. Da bi se proces preobrazbe ostvario u Hrvatskoj, morao ga je najprije ostvariti u sebi samom. Mislim da je uspio, zaključuje Zidić

Miroslav Tuđman, Snimio Mirko Cvjetko

Integracija i individualizacija

Miroslav Tuđman je održao izlaganje pod nazivom Međunarodni poredak i mali narodi u djelu povjesničara i državnika Franje Tuđmana. Teza Franje Tuđmana kao povjesničara mnogo prije pada Berlinskog zida bila je da je svijet stalno u procesima integriranja, ali se nacionalno individualizira. Svaki narod ima pravo na svoju državu, ali to se ne može dogoditi dok ne dođe do promjena u međunarodnom poretku, a taj se može graditi samo na savezu suverenih država, a ne na hegemoniji bilo koje sile ili ideologije. Glavno načelo na kojem je inzistirao kao povjesničar i kao državnik jest da u međunarodnom poretku treba biti uređen prema načelu suvereniteta tj. da Europa treba biti savez suverenih država. Konceptom pomirbe i konceptom nacije omogućeni su modernizacija Hrvatske, dolazak do vlastite države i ulazak u međunarodne organizacije. Nacija nije kategorija iz ropotarnice povijesti nego mobilizacijski faktor koji osigurava solidarnost, konkurentnost i kompetenciju suverenih država u svijetu.

Moramo valorizirati zbivanje u posljednjih dvadeset godina i povijest nastanka hrvatske države bez straha od odbacivanja teorija i doktrina koje su se razvijale u vremenima Berlinskog zida. Berlinski zid nije još otklonjen ni iz hrvatskog društva ni iz društvenih znanosti kako u Hrvatskoj tako i u većem dijelu svijeta, na kraju je naglasio Miroslav Tuđman.

Ivo Banac

Plus i minus

O pozitivnim i negativnim stranama Tuđmana govorio je Ivo Banac. U zasluge mu pribraja vodstvo Hrvatske u trenutku njezina osamostaljenja što je, po Bancu, bio više rezultat Tuđmanove sreće nego zasluge. Samostalnosti je doprinio, ali i odmogao oklijevanjem i dogovorima s Miloševićem i JNA. Temeljni prijepor u Tuđmanovu razdoblju ostat će činjenica da nas je prvi predsjednik uvukao u velikosrpsku mrežu prekrajanja našeg i susjednog prostora, posebice u Bosni i Hercegovini. Banac smatra kako to nije bila ratna varka ni popuštanje pred raznim lošim zapadnim diplomatskim prijedlozima, kako se još uvijek apologetski tvrdi. „Čak da je cijeli svijet bio za podjelu Bosne i Hercegovine, Hrvatska je morala biti protiv“, naglasio je. Banac to objašnjava tezom da je Hrvatska imala samo dvije opcije u južnoslavenskom prostoru. Ona se mogla dogovarati sa Srbijom nauštrb drugih žrtava srbijanskog imperijalizma ili s drugima (uključujući sa srpskom opozicijom) stvoriti frontu protiv Beograda. Jedna od zamjerki koju je uputio Banac bila je i ta da je Tuđman propustio obaviti lustraciju komunističkih kadrova, posebno iz redova represivnog aparata. Tuđman je uz vodstvo prigodom osamostaljenja nažalost ostavio po strani ili čak stvorio niz okolnosti koje će hrvatsko osamostaljenje dugoročno dovoditi u pitanje zaključuje Banac.

S temom Franjo Tuđman i hrvatka država govorio je i inicijator i organizator rasprave, Milan Bešlić. Obrađujući samostalnim znanstvenim radom brojna hrvatska povijesna, politička i kulturna pitanja, a i potom političkim programom i djelovanjem, Tuđman je težio objediniti raspršenost dijaspore i razjedinjenost brojnih političkih stranaka i opcija u realizaciju svehrvatskog nacionalnog ideala za slobodnom i nezavisnom hrvatskom državom. Tu svoju viziju Tuđman je ostvario što potvrđuje i znanost koja ga naziva utemeljiteljem hrvatske države.

U svom izlaganju Franjo Tuđman i Amerika Albert Bing pokazao je odnos Tuđmana prema Americi i njegovo shvaćanje o važnosti uloge SAD-a za sudbinu Hrvatske. Riječi je bilo i o Tuđmanovom razumijevanju načela suverenosti koje je je bilo svojevrsna kočnica u odnosima hrvatske i SAD-a.

Hrvatska i Tuđman nisu imali alternative

Jesu li Hrvatska i Tuđman odgovorni za početak Domovinskog rata? naslov je izlaganja Zorislava Lukića, glavnog tajnika Matice hrvatske. Najžalosnije je što se takve teze javljaju i kod dvojice nasljednika Franje Tuđmana rekao je Lukić. U pobijanju ove teze Lukić se oslonio na dokumente objavljene u knjizi Ozrena Žuneca Goli život. Preko Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986, zatim izjava srpskih političara od Miloševića do Milana Babića, Mile Paspalja, Dobrice Ćosića, otvoreno su izrečene teritorijalne pretenzije koji rješenje srpskog pitanja vide u krilatici „svi Srbi u jednoj državi“. Tim dokumentima uz bok treba staviti i oduzimanje oružja teritorijalnoj obrani u Hrvatskoj, pojačavanje postrojbi JNA, te razradu planova djelovanja vojnog vrha protiv nove hrvatske vlasti. Sagledavajući ove činjenice, jasno je da hrvatska politika na čelu s Franjom Tuđmanom nije imala druge mogućnosti nego voditi onakvu politiku kakvu je vodila ne bi li hrvatski narod imao kakvu takvu mogućnost sačuvati svoj integritet i teritorij.

Odnos prema Bosni i Hercegovini

O odnosu Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini govorio je Ivica Lučić. Naveo je kronologiju važnih relevantnih događaja, ali i istupa zagovornika teze da je Tuđman bio za podjelu BiH. Lučić je pokazao da je ova teza uspješno poslužila za razbijanje hrvatskomuslimanskog saveza u predratnom vremenu, za homogenizaciju muslimana i njihovo potpuno nacionalno profiliranje. Poslužila je i za kriminalizaciju svake političke opcije u BiH osim one formalno građanske, u biti unitarističke i centralističke, koja Bošnjacima muslimanima osigurava poziciju temeljnog naroda i pretvara bih u njihovu nacionalnu državu. Početkom devedesetih uopće se nije htjelo razgovarati s hrvatskim predstavnicima u BiH nego samo s Tuđmanom. Tuđman bi to prihvaćao, a onda bi bio optuživan za miješanje u unutarnje stvari BiH. Zanimljivo je da je priča o podjeli Bosne bila najaktualnija kad je potpisan Washingtonski sporazum o savezništvu Hrvata i Bošnjaka, rekao je Ivica Lučić.

Ante Nazor je u izlaganju Franjo Tuđman: spremnost na kompromis - slabost ili umijeće vođenja dao je svoj prilog u vrednovanju odluka Franje Tuđmana koje su bile ključne u procesu osamostaljenja, obrane i oslobađanja Hrvatske, a koje i danas izazivaju različite ocjene. Težište izlaganja bilo je na vanjskoj politici. To su pitanja konfederacije kao politike mogućeg ili samostalnosti odmah 1990, zatim potpisivanje Sarajevskog primirja 1992. i prihvaćanje Venceovog plana ili nastavka rata, pitanje početka završne oslobodilačke operacije, a naposlijetku i Erdutskog sporazuma. Nazor analizom pokazuje da su izjave da je Tuđman bio neodlučan pa čak i kukavica neutemeljene. Tuđman je zrelo postupao i u nabrojenim se primjerima mudro odlučio za strpljivost, ustvrdio je Nazor, osobito uzevši u obzir krajnji rezultat koji mnogi zanemaruju, samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Tu treba istaknuti da je vraćanje hrvatskog Podunavlja ostvareno bez ljudskih gubitaka.

Ante Nazor

U raspravi su sudjelovali i Juraj Kolarić koji je u svom izlaganju govorio o okupljanjima skupine iz Stošinca koja je imala presudno značenje u formiranju hrvatskog političkog programa koji je doveo do osamostaljenja Hrvatske, te Jure Vujić koji je govorio o Tuđmanovu utjecaju i doprinosu za politološku znanost.

Rasprava je pokazala da neke pojedinosti u političkom djelovanju Franje Tuđmana nisu tako bjelodane ili pak kontroverzne kako ih neki prikazuju. Nažalost, svjedoci smo svojevrsnoj medijskoj blokadi od strane onih kojima očito nije stalo da istina izađe na vidjelo, ili čak gore, koji istinu iskrivljavaju. Protiv ovog mentalnog Berlinskog zida pozivamo naše intelektualne snage da iscpno znanstveno vrednuju ne samo prvoga hrvatskog predsjednika nego i okolnosti nastanka hrvatske države. Sada se za razliku od minulih komunističkih vremena o takvim temama može pisati bez straha za život ili osobnu slobodu.