Porođajne muke hrvatskog višestranačja

Svibanj 1990.

21. – Poslijepodne skoknuo do Mije Jukića. Pričao sam mu o sastanku kod Tuđmana. Na moje ironiziranje njegovih tjelohranitelja, kaže da netko stalno iznad Becićevih stuba puca iz automata. /…/

Navečer u Martićevoj opet razgovori o dugu Koalicije. Isključio sam se jer o tome ne želim ni slušati. Nije mi mnogo jasniji ni projekt u kojem bi se stranka trebala pojaviti kao izdavač dviju knjiga: Albanca Ćosje i jednog stranog autora koji piše o Stepincu. Za potonju Slavko tvrdi da bi preuzimanjem naklade stranka mogla dobiti velik novac. Dražen ima rezervu da se naše ime pojavljuje uz tu knjigu jer nije siguran kako će je ocijeniti Crkva. Slavko kaže da je situacija čista jer je razgovarao s Kuharićem i Kokšom. Dražen je odgodio odluku dok ne pogleda rukopis, a kad je Slavko otišao, nazvao je Kokšu koji mu je otprilike rekao: Goldstein na tu knjigu može staviti potpis kao izdavač, a vi kao pošten čovjek ne. Poslije na sastanku Malog vijeća Goldsteinov prijedlog nije prošao.

Vozio kući Budišu, koji se dvoumi da li napustiti posao u Sveučilišnoj ili ne.

27. – Nedjelja. S djecom u gradu. Prošetali kroz Muzej grada Zagreba, a na Jezuitskom trgu pogledali izložbu o umjetničkom blagu Zadra. U međuvremenu bili na misi u Sv. Marku, da bi na kraju završili na Cmroku. Navečer skočio u stranku. Budiša kaže da mu je Letica ponudio mjesto ministra obrane. Bio ga je nazvao i kući, no kako ga nije našao, poručio mu je to preko B. Kovačevića. Što se to događa ovih dana? Ponuditi ministarstvo obrane čovjeku koji zbog invalidnosti nije služio vojsku doista se ne može protumačiti drugačije nego kao namjera da ga se ponizi. Budiša to uzima sa smijehom. Doista nisam sreo čovjeka koji fizički nedostatak uzima tako „zdravo“ kao Dražen.

30. – Parkirao kod Lisinskog pa žurio da u 8 stignem u katedralu. Kad sam u Pothodniku sreo prvog policajca, pomislio sam: „Bože, je li moguće da je on sada naš, da radi za nas, bez obzira tko je i što misli.“ Na jednoj zgradi u Ulici braće Kavurića zastava bez zvijezde. Na Zrinjevcu vidio Mirka Rogošića kako – zna se – žuri u katedralu.

Stigao 15 minuta prije 9, no trg pred crkvom već je bio ispunjen. Kao obično kad je gužva, pokušao ući kroz sakristiju i uspio. Na isti način ušli Kokić i M. Jukić. Probio se do Jelačića. U središnjoj lađi vidim Domjana i Manolića, no Tuđmana mi skriva stup. Vlado Veselica s leptir-mašnom. Domjan sudjeluje u liturgiji. 3–4 zastave sa „šahovnicom“ i parola: „Franjo, naša nado.“ Misa kratka, kardinalov govor dobar – nije spominjao ime stranke ni Tuđmana.

Iz katedrale žurim u stranku po akreditive kako bih kao novinar mogao ući u sabornicu. Na povratku projuri pokoji automobil sa zastavom. Svečanost u zraku. /…/ Na Markovu trgu grupa ljudi stvara atmosferu povijesnoga događaja. Skele oko tornja dobro došle za zauzimanje položaja. Ušao u zgradu Sabora bez problema. Unutra pregled kao na aerodromu. Mladić koji to obavlja nosi značku HDZ-a. Vreva. Mnogo poznatih osoba. Čest komentar: Eto, i to smo doživjeli. Novinari prate svečanost putem dva monitora smještena u dvorani PDV-a u prizemlju. Sreo N. Mogorovičića i Vranešića iz Berlina. Kažu da u zgradi ima dosta iseljenika. Prije pauze skočio na prvi kat i bez problema ušao u veliku dvoranu gdje je zasjedao Sabor, a kamo su imali pristup samo fotoreporteri. Posvuda gužva. To je glavno obilježje stanja u zgradi. Izvana dopire pjesma i ovacije. Ručao u restoranu – dobro i jeftino. Nema piva ni alkoholnih pića – kažu zabranio Tuđman. Pokupio što se moglo od materijala pa žurio kući.

S lođe me dočekala Marija: javila teta iz vrtića da Miho ima visoku temperaturu te da hitno dođem po njega. Dobar dan, tugo! Miho „kuri“. Slatki je. Izgleda da mu je upaljeno grlo. Uskoro došla Mira pa mi je bilo lakše. Čak sam malo i odspavao. I na zgradi preko puta naše zastava s hrvatskim grbom.

Malo prije 4 sata opet krenuo u grad. Parkirao na Mažurancu. Sve usmjereno prema Trgu. Preko njega više se ne može na Gornji grad zbog mase svijeta i željezne ograde. Popeo se Tomićevom. Na Markovu trgu konjanici. Nešto više ljudi (oko 200) pred ulazom nego jutros. Opet ušao bez problema. Ostao u prizemlju s Gavranom i Jurom Ivančićem jer su se zastupnici svaki čas trebali početi spuštati s kata. Atmosfera: euforično, nekritično, jednosmjerno… Zastupnici se spuštaju u ne baš velikom redu. Na čelu zastava na dršci od suncobrana. Pridružujem se začelju. Do Kamenitih vrata išlo se vrlo polako. Među posljednjim Jurlina. Do pozornice na Trgu probijam se zahvaljujući PRESS-u na reveru. Prošvrljao s Perom Budakom i pomagao Sulimancu da kroz gužvu dođe do pozornice. Pokušao doći na balkon Društva književnika na kojem nije bila velika gužva (vidio Donata), no vrata zgrade zaključana. Popeo se na žardinijeru. Trg i okolni prozori puni svijeta. Mnogo konfekcijskih zastava s grbom, a samo pokoja „originalna“, prijeratna. Jedan mladić sa slikom Madone kaširanom na većem platnu. Egzibicionisti su neizbježni u ovakvim prilikama. (Kažu da je ton pred Sabornicom davala Teta Greta iz katedrale.) Ispod mene neka starica jedva stoji na nogama. Ganuta. Iz razgovora s redarom saznajem da je Ličanka. Zbor pjeva Zakletvu i U boj iz Zrinjskog. Pjevam s njima. Prilikom razlaza sreo Petrača. Srdačan. Ne skriva zabrinutost s obzirom na posao koji ga čeka. (To raspoloženje zamjećujem i kod drugih zastupnika znanaca.) Kaže da se od njega mnogo očekuje, da će vjerojatno biti angažiran u stranci i u nekom saborskom tijelu pa će morati napustiti posao u Sveučilišnoj, gdje je trebao dobiti mjesto voditelja iseljeničke periodike. Nailazi Stipe Brčić. Ljubimo se. Naletio na Peru Bikića, a uskoro se pridružili Novaković, Guić, Kapović… Obraćam pozornost Peri na kolegu mu Šeksa koji s društvom zamiče prema Gradskoj kavani. Zar ne ide u Banske dvore? U „Majmunjaku“ pjesma i „Živio Tuđman“. Automobili s razvijenim zastavama kreću se prema Jarunu, gdje je velika fešta, a moj me vozi u Martićevu, gdje trebamo imati Malo vijeće. Tamo samo Lukić – nema Malog vijeća. Nazvala Nada: Dražen dobio poziv za Banske dvore na adresu NSB. To je dobro. Htio sam odmah ići kući, no naišao Sekso, naš vrijedni član iz Šibenika te smo ostali u razgovoru do 10 sati. Silan promet prema Jarunu. Prvi put moram parkirati na travu pred zgradom. Mira nezadovoljna jer danas od svih događaja ništa nije vidjela. Šaljem je na Jarun, a ja ostajem s Mihom, koji dobrano „kuri“. Uskoro vatromet. Čuju se samo detonacije, a tek pokoja vatrometna iskra nadvisi krov susjedne zgrade. Legao uz Mihu i zaspao. Probudila me Mira vrativši se kući u 1.15. Impresionirana je mnoštvom. Bole je noge od hodanja. Šalje me spavati u Ivanovu sobu – zašto da se oboje noćas mučimo uz Mihu. ■