Početak svijeta kao početak pjevanja

Poezija stubokom ne mijenja stanje čovjekova duha, kao filozofija koja ga poučava smislu, ali ga uljepšava i uzvisuje iako je akcent na jezičnoj preferenciji. Ona, nadalje, nije jednokratan čin već se također mijenja (evoluira) kao i sve u čovjekovu životnom okolišu, kadšto do te mjere da promjene u društveno povijesnim gibanjima izravno utječu na njezin razvoj, iako su po svojoj događajnoj posloženosti sve samo ne poetske činjenice. Toga kao da je svjestan Ervin Jahić (pjesnik, esejist, kritičar i urednik u zagrebačkoj nakladničkoj kući VBZ te glavni i odgovorni urednik u jedinom hrvatskom časopisu za poeziju Poezija) koji je sastavio netom objavljenu antologiju hrvatskoga pjesništva od 1989. do 2009. (uz već postojeće i još svježe, one Sanjina Sorela, Miroslava Mićanovića, Miloša Đurđevića i Zvonimira Mrkonjića). Po vlastitom priznanju Jahić je višekratno izviđao stanje u hrvatskome pjesništvu u posljednja dva desetljeća. Ova knjiga finalna je inačica onoga što je najprije objavio u Sarajevskim sveskama 2007. u sklopu temata o pjesništvu u regiji, a zatim i u časopisu Poezija 2009. na engleskom jeziku te naposljetku u knjizi istoimenog naslova (koji je izvučen iz stihova suvremenoga hrvatskog pjesnika Ivana Slamniga), a koja je objavljena 2009. u Crnoj Gori, u Bijelom Polju kao prinos interkulturnoj suradnji. Ovu proširenu verziju antologičar shvaća kao svoju završnu riječ.

U uvodnom eseju pod naslovom Od rušenja do zidanja (jedan mogući pogled na hrvatsko pjesništvo od 1989. do 2009) taj pogled na hrvatsko pjesništvo pokriva luk od pada Berlinskog zida, rata u Jugoslaviji, osnivanja hrvatske države, društvene tranzicije i hrvatske kandidature za zajednicu europskih naroda pa sve do njezina ulaska u NATO. Naime, autor smatra da je demontaža stare ideologizirane stvarnosti u hrvatskoj književnosti i kulturi raspirila svojevrstan horizont novih očekivanja. Prati se raznolikost pjesničkih strategija od Vesne Parun do mladoga Marka Pogačara, ukupno 58 uvrštenih pjesnika i pjesnikinja. U poglavlju pod naslovom Rasuti identiteti, u sklopu uvodnog ogleda, autor će obraditi tipološki zasebne poetikološke principe (pojedine zastupljene autore) prateći njihov razvoj, naraštajni fenomen te kvalitativno hijerarhijsku ljestvicu. Jahić dobro uočava da svaka nova pjesnička generacija sa sobom donosi i nove moralne sustave koji su počesto tonirani promjenama na društveno-političkoj sceni Europe. Autor uvažava i ranije periodizacije pjesništva u nas, posebice onu Mrkonjićevu iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koja je razvrstana na iskustvo prostora, iskustvo egzistencije i iskustvo jezika. Kao glavne temeljce hrvatske pjesničke arhitekture izdvojio je Slavka Mihalića, vođena gnoseološkim principima (termin posuđen od Cvjetka Milanje), dakle nečim što se određuje na razini spoznaje i iskustva, zatim Ivana Slamniga kao semiotičara (s obzirom na jezično sistemsku i kodiranu znakovitost) i na kraju Danijela Dragojevića kao fenomenološkog redukcionista (termin posuđen od Branka Maleša) i rodonačelnika filozofijske strategije kao poezije oka/vida.

Dosadašnji kritički osvrti na Jahićev antologičarski pristup jasno ističu da je on poklonik poezije, a ujedno kritičar, a ne suhoparni selekcionist jer je vođen dosljednošću i strogom vrijednosnom vertikalom. Takav pristup pokreće i daje poticaj za ulazak u bit hrvatske poezije našeg doba. Za njega su posebno kritičko mjesto zauzele „nove pjesničke prakse“, koje se konstituiraju podrazumijevajući određenu uzaludnost autorskog čina, koji opet uistinu računa na vlastitu svrhu, ali ne dvoji u svoju društvenu nefunkcionalnost, nepotrebnost i oteti mu kulturni smisao. Pritom misli na identitet hrvatske poezije devedesetih prošloga stoljeća, gdje bismo ponajprije uočili stanovitu stilsku kolektivizaciju. On nadalje smatra da su pjesničke prakse devedesetih ovisile o kolektivnoj diktaturi zbilje, a pjesnici su bili oponašatelji već oponašanoga, ponekad međusobno slični kao jaje jajetu. Jahić pokreće pitanje identiteta jezika, ali ne u smislu njegove otkrivalačke snage, nego u smislu njegove bukvalne trošivosti i fenomenologizacije zbilje, da bi potom sve to neoegzistencijalisti doveli u pitanje. Naime, pjesništvotih godina u Hrvatskoj radikalno raskida s potragom za takozvanim vječnim istinama, a pritom se nije osobito poradilo ni u prostoru jezika jer se ne iskorištavaju njegove optimalne mogućnosti, štoviše, zaključuje Jahić, moglo bi se reći da to razdoblje u dobrom svome dijelu svjedoči o novoj krizi jezika, a to je rezultiralo dominacijom takozvane stvarnosne poezije u mladom i najmlađem hrvatskom pjesništvu. Subjekt se narcisoidno institucionalizira, stalo mu je do elementarne vlastitosti, fizičke i fiziološke, koja će mu pomoći da još jednom obnovi sebe u nesklonoj mu zbilji i da od „sebe začne početak svijeta kao početak pjevanja“. No time je sebi ujedno uskratio duhovni konstituens. Ukratko, odjednom će nešto iskonsko zamijeniti diktatura zbilje, a to počesto znači, smatra Jahić, i poetsku osrednjost.

I ratno je pismo unijelo određeni nemir s brojnim inflatornim talentima koji se izvlače na domoljublje, s malo kritičkog duha, a s viškom kuknjave i ishitrena patosa. Poezija se ne otvara cijelom biću, a što se tiče slikovitosti, ona kao da se stalno suočava sa svojim utrnućem. Napokon, autor zapaža dubinski raskid s tradicijom hrvatskoga pjesništva i uopće ugledanja na nju jer se poezija i njezini ispisivači okreću načelima tržišne uporaljivosti, definirajući svoje pjesme kao robu. On ne zagovara ni onu poeziju koju treba dekodirati da bi se razotkrilo pravo značenje onoga što se zbiva u tekstu, što se opire razumijevanju, ali ni ono što se bezglavo nudi razumijevanju. Svjestan je da naposljetku ljudska bića stalno transcendiraju prelazeći granice svoje trenutačne situacije, a da bi pokušala postati ono što još nisu. Iako je za antologičara ova knjiga ujedno i njegova završna riječ, mi znamo da za njega poezija ostaje otvoreno pitanje s kojim ćemo se i nadalje suočavati jer je ona ipak specifično preispitivanje pogleda na svijet i načina na koji vjerujemo da je zbilja (ovostrana ili onostrana) izgrađena. I ne samo u tim postavkama, autor antologije učinio je iskorak u nove preglede čitanja poezije, u njezinu društveno-filozofsku i jezičnu kontekstualizaciju. Još ćemo jednom ponoviti: pred nama je čvrsto ozidana antologija.