Pitanja o kojima se ne čuje često

Knjiga Stjepana Hranjeca Ogledi o dječjoj književnosti tiskana je u nakladničkom nizu Scientiae et artes. Autor je itekako dobro poznat znanstvenom i kritičarskom krugu ljudi koji se bave proučavanjem plodnoga korpusa hrvatske književnosti ponajprije namijenjene mladima. K tome je redoviti profesor na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Podružnica Čakovec. U prethodnim knjigama posebice je istraživao kajkavski međimurski izričaj u literaturi i kulturi življenja, humor kao gradbeni element u dječjoj književnosti, utjecaj kršćanske tradicije u stvaralaštvu naših pisaca, a, između ostalog, napisao je i opsežniju studiju o povijesti hrvatskoga dječjeg romana. U novoj knjizi četiri su poglavlja koja okupljaju izbor Hranjecovih znanstvenih i kritičkih radova objavljivanih u različitim časopisima, zbornicima i drugim publikacijama.

U prvom poglavlju (O ponekim temama dječje književnosti) problematiziraju se periodizacija, tematski kompleksi (obitelj, etičnost bajke, Domovinski rat, kršćanska motivacija i dr.), razine divergencije između modernosti i pouke te linija poetičkog ludizma u suvremenih hrvatskih autora za djecu. Time se otvara lepeza tema vezanih uz jezik i recepciju književnosti u školi. U drugom poglavlju (Susreti usmene i dječje književnosti) promatra se suvremena pozicija usmenih književnih oblika i njihovih tragova u umjetničkoj knjizi. Hranjec argumentira zanimljive metamorfoze usmenih obrazaca u starijih i suvremenih pisaca (Truhelka, Škrinjarić, Femenić, Vitez, Gardaš), koje se nerijetko odnose na konotiranje s usmenom strukturom na leksičkoj, sintaktičkoj, aktantskoj, žanrovskoj razini. Pučki predložak (običaji, nazivlje) nekad je nadahnuće literarnom (Balog). U trećem poglavlju (O ponekim autorima dječje književnosti) Stjepan Hranjec okupio je svoje radove o Ivani Brlić-Mažuranić, povezavši ih sa ženskim rukopisima iznimnih autorica poput Selme Lagerlof, Božene Němcove, Jagode Truhelke, Astrid Lindgren. Prijelaz prema drukčijoj poetici čine Kozarac i Lovrak. Drugi dio poglavlja okupljaju promišljanja o imanentnom doživljaju transcendentnog u Baloga, Sudete, Krilića, Pulića, Ramljaka. Stjepan Hranjec završava poglavlje radom o književnom znanstveniku i kritičaru Joži Skoku, čijih je deset knjiga antologija hrvatske dječje književnosti, vođenih žanrovskim pristupom, obilježilo dvostoljetno trajanje dječje književnosti na ovim prostorima. Četvrto poglavlje (Kaj u školi i dječjoj književnosti) u znaku je prožimanja različitih jezičnih kultura, preispitivanju suvremenog značenja kajkavštine u školi, u književnosti, među djecom. U suvremenom romanu kajkavština ima različite funkcije, poput lokalizacijske, oporbene, staleške, intimizacijske, humorističke. Pritom se u završnim radovima promatra seoski i urbani kaj u nekolicine književnika koji pišu i na tom idiomu (Pavić, Kerstner, Dolenec, Kanižaj, Hitrec). Već ovako bogatom lepezom tema knjiga je vrijedan autorov prilog izgradnji poetike hrvatske dječje književnosti; aktualizira određena pitanja (posebice recepcijske naravi), a ne treba zanemariti ni njezinu vrijednost za potrebe učiteljske prakse. Znamo da dječja književnost u Hrvatskoj nema znanstveno-stručni časopis, nakon ugasnuća časopisa Umjetnost i dijete. Ovime su navedene teme, autori i različita razdoblja u povijesti naše književnosti za djecu i mlade dovedeni, tako reći, u kreativnu blizinu koja otvara zanimljiva pitanja i čini nas svjesnijima da se u ovom korpusu ima što istraživati i u mnogočemu uživati.