O ljubavi kao prokletstvu

Zeruya Shalev ugledna je pedesetogodišnja izraelska književnica koja je štovanje kritike i naklonost publike stekla brojnim nagradama ovjenčanom romanesknom trilogijom o ljubavi i međuljudskim odnosima. Troknjižje sastavljeno od romana Ljubavni život, Muž i žena i Kasna obitelj nije nepoznato domaćim čitateljima jer su prve dvije knjige već doživjele hrvatski prijevod – prvi roman u nas objavljen je 2007. (a u našim je kinima već igrao i film snimljen po tom romanu s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi), a drugi je dio trilogije prije nekoliko mjeseci također dospio u hrvatske knjižare (oba romana izdala je zaprešićka Fraktura, u prijevodu Andree Weiss Sadeh). Romane u trilogiju ne spajaju zajednički likovi, nego problematizacija međuljudskih, točnije muško-ženskih odnosa, a dok se u romanu Ljubavni život autorica bavila strastvenom zaljubljenošću mlade djevojke u mnogo starijega muškarca, roman Muž i žena tematski je osovljen oko problematizacije raspada dugogodišnje ljubavne i bračne veze.

Naama i Udi Nojman ljubavni su par još iz školskih dana, već su niz godina u braku, imaju kćerkicu i žive naizgled skladno – sve do dana kad njihovu bračnu svakodnevicu poljulja suprugova bolest. Udi se naime jedno jutro probudi nepokretan, a oduzetost njegovih udova te kasnija kratkotrajna sljepoća ispostavljaju se fizičkim manifestacijama nakupljena višegodišnjega nezadovoljstva u braku. Suprugova je bolest metafora disfunkcionalnosti njegova braka, a premda njegovo tijelo nakon stanovita vremena doživljava oporavak, problemima u njihovu braku, kako se čini, nema lijeka. Kao i u romanu Ljubavni život Zeruya Shalev priču sagledava iz perspektive ženskoga lika te, za pripovjedačicu uzevši Naamu, ona duboko ponire u psihu povrijeđene i razočarane žene i vrlo detaljno i dojmljivo analizira raspad dugogodišnje bračne zajednice, predočavajući brojne faze kroz koje žena pritom prolazi: od neizmjerne tuge i boli koje postupno prerastaju u bijes i srdžbu (a sve neprestano praćeno bjesomučnim seciranjem svojih davnih i svježijih postupaka), sve do spora, vrlo bolna i postupna uspostavljanja nove ravnoteže, prilagodbe novom načinu života te konstruiranja novog identiteta.

Naama je bila osoba koja je čitav svoj život podredila suprugu, vrtjela se oko njega kao Zemlja oko Sunca i procjenjivala sebe njegovim očima (i takvom ga pretjeranom pažnjom, zapravo, a da toga nije bila svjesna, godinama gušila), a nakon njegova odlaska ona se osjeća bezvrijednom i nedostatnom; njezina je identitetna konstrukcija narušena otkako se više ne osjeća prijeko potrebnom, otkako je njezin svijet ostao bez središta oko kojega je osovila egzistenciju Naama se osjeća izgubljenom i lišenom ovlasti nad vlastitim životom, a autorica vrlo dojmljivo dočarava junakinjinu muku i trud oko prihvaćanja nove realnosti i osvješćivanja nove situacije kao ozdravljivanje od neizlječive bolesti umjesto da kratkotrajne, teško stečene bljeskove spokoja prihvaća tek kao trenutno poboljšanje koje neće dugo trajati.

Nakon ostavljenosti Naama nezadovoljno prevrće gomile svog urušenog života krhotine kojega je zapljuskuju nizom vlastitih neuspjeha, dok sjećanja na prošlost u obliku asocijativnih bljeskova rukopis ispunjavaju digresivnim reminiscencijskim epizodama koje oslikavaju junakinjin život. Na taj način autorica apostrofira iskustveno vrelo kao temelj i osnovu aktualnog stanja te osobnost kao skup karakternih odrednica nadograđivanih proživljenim iskustvima. Pritom proživljeno remeti mir aktualnog vremena jer nezaliječene traume iskrsavaju u nepredviđenim trenucima i zagušuju sadašnjost gorčinom, onemogućavajući spokoj i opušteno sagledavanje stvarnosti te crnim oblacima natkriljujući vrijeme koje je pred nama, sve dok se ljubav polako ne usmrdi kao ustajala voda u posudi, a život postane tek plutanje na površini guste močvare gorčine. Muž i žena tako se ispostavlja romanom o provalijama među ljudima, o zjapećim bezdanima koji se rastvaraju kad malo lupimo zemlju nogom, a provalije među ljudima, naravno, odrazom su provalija u ljudima i ispražnjenih bunara u dušama. Također, to je i roman koji upozorava kakvo prokletstvo može biti ljubav, kako zaokupljen brigom za drugoga čovjek može potpuno zanemariti sama sebe, do te mjere da se bez drugoga ne osjeća živim, ni vrijednim, udaljenim od svega što je živo i željno u njemu.

Autorica se u pisanju koristi metodom struje svijesti; Zeruya Shalev stranice zapljuskuje bujicom riječi uobličenih u dugačke rečenične nizove sastavljene od više povezanih misli i sentencija, a kao zrcalan odraz pripovjedačičine uznemirenosti te narušenosti njezine mentalne i emocionalne ravnoteže. Kako Naamina usplahirenost i nesređenost rastu, tako se i rečenice produljuju. No unatoč frenetičnosti iskaza i uzburkanosti pripovjednoga stila, rukopis je obilno začinjen snažnim poetskim nabojem, čestim proplamsjajima prekrasne lirike te uraganskim izljevima strasti, a brojne se dionice mogu opisati kao vrlo uspjela i dojmljiva poezija u prozi. Svoj rukopis autorica dodatno sadržajno i značenjski usložnjava i obogaćuje brojnim biblijskim asocijacijama i referencijama, kao i detaljima iz izrealske prošlosti, kojima je suprug, turistički vodič, verbalno zasipao Naamu, i kojih se ona sada prisjeća tražeći u njima odgovore na svoje dvojbe i naputke za izlaz iz mentalnoga labirinta kojim zagubljeno luta. Na koncu, malo-pomalo, Naama ipak uspijeva uspostaviti ravnotežu te postupno čak otkriva slobodu koju joj donosi novonastala situacija, a obnavljajući vlasništvo nad vlastitim tijelom ona ponovno stječe i nadzor nad mislima i odlučivanje o vlastitim postupcima te napokon samu sebe stavlja u središte svoga svijeta. Ipak, navikavanje na postojanje koje se odvažno suprotstavlja tiraniji osjećaja mukotrpno je i dugotrajno i daleko je od dovršenosti, jer, kako nas Heraklit uči, promjena nikad ne završava – to je svakodnevna bitka i ovaj nas roman podsjeća da je dopušteno gledati unatrag samo ako te noge nose naprijed.

Muž i žena je roman koji je istodobno i poetičan i potresan, liričan i mučan, tjeskoban i neizmjerno strastven te sadržajno i značenjski vrlo bogat, od autorice čije shvaćanje međuljudskih odnosa i sposobnost uvida u čovjekovu psihu naprosto zadivljuju.