O izgubljenom (i pronađenom) ljubavnom trudu

Ovogodišnji Cannes otvoren je više reklamno i pretenciozno s Robinom Hoodom, povijesnim spektaklom stvorenim u solidnoj formi Ridleyja Scotta. Scottov višebudžetni film sadržajno i stilski punašan za širu publiku interpretacija je legende s elementima trilera što ih je Scottu servirao scenarist Helgeland stavivši glavnoga junaka u kožu idealista koji preuzima identitet lokalnoga plemića kako bi spasio kralja i kraljevstvo koje će ga na koncu i prognati. Scott se priklonio popularnoj kulturi u kojoj je Robin Hood počevši od onoga Curtizova s Errolom Flynnom do Reynoldsova s Kevinom Costnerom simpatična nottinghamska baraba i suvremenik plemenitoga Rikarda Lavljeg Srca, što je uostalom vrlo upitna činjenica koja može zabaviti široku publiku, ali ne i povjesničare.

Kad smo se već dotaknuli ljubavi Cannesa i Hollywooda, eksplozivno predstavljanje imao je i Wall Street 2, solidni nastavak Stoneove visokokonceptualne percepcije najjačega poslovnog žarišta na svijetu, s niskom uvjerljivih, ambivalentnih likova. Naivca Charlieja Sheena zamijenio je preplanuli i perpektivni kalifornijski mladac Shia LeBeouf, a Douglasov oskarovski Gordon Gekko zadržao dijaboličnu karizmu iz originala, ipak bez aure arhetipskoga negativca. Neobično je što je velik broj filmova prikazanih na samu startu Cannesa pokazao muškarce kao slonove u staklarnici, kao djecu kojoj treba povlađivati ili sociopate lišene emocija. U tom se kontekstu Stoneov novi, mekši Gekko nije uklopio na odgovarajući način. Stone je želio klasični triler, žestoke narativne montaže, konzultantskih mudroslovlja, fusnota i citata koji će se lako svidjeti i onima koji su se tek rodili u vrijeme kad je snimljen original, a Reaganova Amerika nije ni slutila što je čeka.

Kadar iz filma Turneja

Rumunji veliki i na velikom platnu

Kritika u Cannesu ipak je znala što je čeka kad su na repertoaru popratnoga programa Un Certain Regard vidjeli jedine rumunjske predstavnike – Auroru Cristija Puiua, redatelja Smrti gospodina Lazarescua, te Utorak poslije Božića Radua Munteanua. Rumunji koji se u svojim kinima, nažalost kao i mi, moraju nositi s kroničnim problemom nadostatka gledatelja na domaćem filmu, iz Cannesa su povukli panegirike. Iscrpna, trosatna Aurora nevidljivom montažom precizno secira psihologiju serijskoga krvnika (zbog trivijalnosti Puiu ga odbija tako okarakterizirati) za kojeg se policijski sustav gotovo i ne trudi imati rješenje, pa makar ga on sam i priželjkivao. Puiu koji i igra protagonista naglašava čitavu priču iz perspektive ubojice, a šokantnije od ubojstava u kojima Puiu vješto izbjegava prikazati krv jest, po dobru rumunjskom običaju, spoznaja o rezigniranom sustavu zaspalu u birokratskim ljenčarenju i mamurluku postsocijalističkog uređenja.

Utorak poslije Božića Radua Munteana, glumački i scenaristički znatno je ekspresivniji od Puiuova egzistencijalizma. Muntean nas od prve sekunde dovodi u položaj voajera koji promatraju sreću dvoje ljubavnika, Paula i Raluce, čija će afera utjecati na Paulov naoko neranjiv i vrlo skladan desetogodišnji brak s Adrianom. Prateći scenarij kultnoga Razvana Radulescua (Smrt gospodina Lazarescua) u maniri sunarodnjaka u dugim kadrovima ni sekunde ne zalazi u fetišizaciju, bilo da je riječ o gugutanju ljubavnika u krevetu, muškom hvalisanju ili priznanju supruzi o nevjeri. Munteanova posveta bračnom izboru istovremeno je i idealan primjer dobre komunikacije redatelja i glumaca.

Intriga – siguran recept

Iste je komplimente zaradio i glumac Mathieu Amalric, koji potpisuje režiju Turneje. Felinijevski zanesen Amalric, hrvatskoj i svjetskoj javnosti poznatiji kao glumac, u svoje je druženje s kraljicama burleske utopio i toplu priču o ljubavi dva malca i njihova pomalo disfunkcionalna oca, antijunaka u krizi srednjih godina kojega će zgromiti i nova ljubav. Ipak, mnoge je iznenadilo kad je Amalric pozvan preuzeti nagradu za režiju svog cabareta, kojom je Cannes (ponovno) oštetio Mikea Leigha. Naime, već nakon polovice festivala činilo se da je zicer za Palmu upravo Leighov film – Another Year, bravura o nevidljivoj cikličnosti međuljudskih odnosa unutar male obitelji i bliskih prijatelja.

A govorkanja, intrige i preljubi tema su vrckave prilagodbe grafičkog stripa Tamare Drewe Stephena Frearsa, koja se premijerno prikazivala u programu izvan konkurencije, baš kao i šaroliki You will meet a tall dark stranger Woodyja Allena. Frearsova Tamara Drewe zgodna je pričica o obrazovanoj i zavodljivoj mladoj novinarki iz naslova koja se vraća u rodno selo, gdje počinje obnavljati dom, a zbog zaljubljive naravi pokrene glasine i lavinu događanja koja će za sobom povući jednu domaćicu, mladu rokersku zvijezdu, dobroga dečka iz susjedstva, dvije napaljene tinejdžerice, egocentričnoga pisca trilera i psa koji neprestano naganja stado krava. Kritičari u Cannesu koji su prethodno pročitali i strip složili su se da je Frears iz istoimenoga grafičkog predloška izvukao i više nego strip iz Bjesomučne gomile Thomasa Hardyja iz 1874.

Naoko jednako stereotipna, ali zanimljivo obrađena Allenova komedija You will meet a tall dark stranger prati dva bračna para u krizi: staroga bonvivana Alfieja (igra ga Anthony Hopkins) i njegovu praznovjernu Helenu (Gemma Jones) te njihovu kćer Sally (Naomi Watts) i pisca Roya (Josh Brolin). Frears i Allen, svaki na svoj način, lepršavo su se i pomalo sebično poigrali uzusima komedije karaktera i intrige (Frears pogotovo), crnohumornim situacijama dotaknuli čak i satire, ali u žanrovski neizbježnoj pobjedi racionalnog i poštenog ostavili su dovoljno mjesta, baš kao i Mike Leigh na kraju Another Year, za gledateljev zaključak o pitanju licemjerja i zahvalnosti pozitivaca u kašeti brokava.

Trulež mašte, gradova i odnosa

Psihološki korejski triler prikazan u službenoj konkurenciji, Sluškinja Im Sangsooa dotaknuo se teme klasne razlike. Moderna obrada starog istoimenog korejskog klasika iz 1960. o lijepoj, mladoj i naivnoj ženi koja se zapošljava kao posluga u kući obitelji višega društvenog sloja i prolazi duševno i tjelesno nasilje obitelji koju pomaže, nelagodna je freska društvene hijerarhije, ali i svijeta u kojem vladaju muškarci nesvjesni truleži u kojoj im odrastaju potomci. Korejčev je film nepravedno preskočen na dodjeli nagrada, ali je zato drugom azijskom predstavniku, Apichatpongu Weerasethakulu, i njegovoj realističnoj fantaziji Uncle Boonmee who can recall his past lives upala sjekira u med s Timom Burtonom kao predsjednikom žirija. Dobitnik Zlatne palme 2010. za koji je Weerasethakul izjavio da ima dosta autobiografskih elemenata prati Boonmeeja, koji umire od zatajenja bubrega i posljednje dane života odluči provesti s najdražima. Baš tada dolazi mu duh davno preminule žene da se brine o njemu, a njegov davno izgubljen sin vraća se kući i to u liku čovjeka majmuna. U dvosatnoj Weerasethakulovoj posveti vlastitom domu, uspomenama na odrastanje, vizualne digresije kao što je ona sa somom koji oralno zadovoljava kraljevnu ipak su samo neshvatljivi zakuci priče koji govore tek o redateljskoj maštovitosti.

Narativni odvojci, s druge strane, najveći su neprijatelj Ińárrituova Biutiful, priče o Uxbalu, hohštapleru u stalnoj ilegali, ali predanu ocu i mužu koji na početku filma doznaje da smrtno boluje od raka. Uxbalovu bojazan da njegova tragedija ne metastazira na njegov brak i dvoje djece Ińárritu je uz pomoć objektiva Rodriga Prieta i gitare Gustava Santaolalle te glumački izričaj Javiera Bardema (nagrađena za najbolju mušku ulogu) stvorio duboko ganutljiv i iskren film. Posebno je zanimljiva Prietova tmurna porazna, zadimljena i šporka Barcelona, potpuno ugašena kako bi udomila redateljevu stalnu fascinaciju – smrt. Da je Ińárritu kojim slučajem skratio ili se potpuno lišio prilično ambiciozna, prikvačena narativnog rukavca (Uxbalova posla s nesretnim imigrantima) koji cijelu je priču ionako već dovedenu na sam kraj (otac na samrti koji pokušava spasiti brak s nevjernom ženom i provesti vrijeme s djecom) opteretio i razdužio, Biutiful bi bio iskrenija obiteljska drama s divnom autobiografskim notom na kraju: Mom starom hrastu... Usporedbe radi, Talijan Daniele Luchetti sa svjetlijom dramom Naš život u glavnom programu čiji je akter Elio Germano podijelio nagradu za najboljega glumca s Bardemom, sličnu je luzersku tematiku obradio kraće i elegantnije, a nakratko zadržao žarište i na poslovne probleme samohranog oca troje djece koji se također jedva nosi tragedijom – iznenadnom smrću supruge.

Unatoč svim kvalitetama Naš život nije mogao parirati Blue Valentineu, malom američkom nezavisnom filmu uvrštenu u Stanovit pogled. Taj dosad najzreliji rad američkih glumaca nove generacije Ryana Goslinga i Michelle Williams, završen u samo mjesec dana, ispremiješanim epizodama iz duge faze sretnog života i loših trenutaka zbijenih u samo 24 sata dvaju supružnika i roditelja sjajno relativizira važnost razloga zbog kojih je do raspada njihova braka i došlo.

Naravno, o terorizmu

A zbog premijere Izvan zakona Rachida Bouchareba pretposljednjega dana Festivala uzbunila se francuska desnica, stvorila gužva oko Festivalske palače, pojačala se policijska ophodnja i okupljali francuski nacionalisti koji su izvikivali parole protiv filma i filmske ekipe jer im se vjerojatno nije svidjelo da se od novca francuskih poreznih obveznika snimaju gangsterske melodrame koje prikazuju Francuze kao koljače. Redatelj je, naime, povijesnu i ratnu dramu preinačio u svojevrsnu gangstersku sagu o trojici braće i stvaranju alžirske organizacije FLN prisjećajući se i masovnoga vojnog pokolja tisuća Alžiraca u Setifu 1945. Boucharebov film više podsjeća na Mannove Gangstere i Coppolina Kuma nego na Malcolma X Spike Leeja ili Bitke za Alžir Gilla Pontecorva, kojem je tematski mnogo bliži. Fanatična bratska odanost u Izvan zakona tako jede i osobne ciljeve, obećanja staroj majci, ljubav prema ženi i vlastitom djetetu, a u ostvarivanju viših ciljeva (slobodnog Alžira) braći pomalo postaje jasno da unatoč trudu neće pronaći sreću nakon što su zvjerski zakrvavili ruke.

Iako Cannes izbjegava takav imidž, teško je ne reći kako Izvan zakona pretposljednjega dana Festivala nije bio politički odgovor na miroljubivu, šutljiviju dramu Od Boga i ljudi o osmorici francuskih redovnika samostana u Alžiru od kojih je 1996. sedmoricu otela i brutalno likvidirala islamska teroristička skupina. Taj film prije premijere posebno je bio zanimljiv i hrvatskoj javnosti zbog ubojstava dvanaest radnika Hidroelektre, koji su se tri godine prije nesretnih monaha zatekli na krvavom terorističkom pohodu. Inače, taj dobitnik kanskoga Grand Prixa vrlo uvjerljivo objašnjava uzaludnost svake vojske kao društvene kreacije bez pravoga božanskog blagoslova. Sličnu poruku donijeli su i inferiorniji afrički Čovjek koji vrišti i američki Fair Game Douga Limana.

Šutnjom o ljubavi

A u godini kad velike države inače sklone intervencionizmu filmovima rješavaju pitanja domovine, rata i ratnih šteta, hrvatska kinematografija prezentirala je Miramare, topli mali osmominutni uradak, nastao u produkciji Zagreb filma, djelo švicarke autorice Michaele Müller s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, i to u programu Cinefondation, za koji je prijavljeno 1600 radova, a izabrano trinaest. Autoričin prekrasan, inspirativan crtić na staklu s mirisom i zvukom mora, viđen očima djeteta, koji je hrvatska publika dosad mogla vidjeti na Festivalu hrvatske animacije i Danima hrvatskog filma, a uskoro će i na Animafestu, u Cannesu nije odnio neku od nagrada, ali je uzeo same pohvale kritike i publike i zasigurno će predstavljati Hrvatsku na još mnogo međunarodnih festivala.

Za kraj i riječ-dvije o Kiarostamijevu hvalospjevu ljubavnom trudu, koji je opravdao velika očekivanja. Ovjerovljenom kopijom, filmskom šetnjom ljupkim toskanskim mjestašcem, za koju je Binocheova, složit će se mnogi, opravdano nagrađena za najbolju glumicu, teško je izbjeći usporedbe s Prije svitanja i Prije sumraka Richarda Linklatera. Razlika je samo u tome da nas u posljednjem filmu iranski meštar u dijalozima i verbalnom prepucavanju vješto odvlači na stranputice, igrajući se s gledateljima i likovima kao s djecom. Teško je tako razlučiti što je kopija, a što original, gledamo li tu neke bračne razmirice ili zaigrano druženje dvoje ljudi koji su se tek upoznali. Vidljivo je da šarmantni debitant Shimell, inače poznati britanski operni bariton, slaba protuteža Juliette Binoche, koja uvijek može zasjeniti koga god hoće, ali ako odgledamo film do kraja, lako možemo zaključiti da je Kiarostami i s njegovim izborom bio u pravu. Iranac je montažno toliko vjerno ovladao njihovom šutnjom, pokretima i rijekama riječi, da je uspio konzervirati jedan univerzum. Onaj odnosa muškarca i žene u kojem on poput djeteta traži da ga se razumije i da mu se pruži ono što želi, a ona od njega traži samo – da je voli. Možda i najiskreniji film ove godine.