(Ne)sigurno mjesto u nacionalnome pamćenju: ni Držić ne može bez Gaja

Kada je u ovogodišnjem Vijencu od 14. siječnja ustvrdio kako su se njegove slutnje da s obilježavanjem dvjestote obljetnice rođenja Ljudevita Gaja „nešto neće biti u redu“ obistinile, Davor Dukić povukao je intrigantno pitanje o mjestu što ga u aktualnome hrvatskom nacionalnoidentifikacijskom imaginariju zauzimaju lik i djelo Ljudevita Gaja. S jedne strane, slijedom Dukićeve usporedbe, obljetničarski obol Gaju spram glamuroznoga obilježavanja 500. rođendanskog jubileja Marina Držića doista može izgledati „skromno, gotovo provincijalno“. S druge strane, neovisno o toj usporedbi, za akcije poduzimane u povodu proslave 200. godišnjice Gajeva rođenja ne može se reći da su drugo do bjelodana očitovanja nedvojbenih socijalnih i kulturnih poteza „rada na nacionalnome pamćenju“ (Aleida Assmann).

Vlaho Bukovac, Hrvatski narodni preporod, zastor HNK u Zagrebu

Nerazmjer o kojemu je pisao Dukić – a koji se manifestira, između ostaloga, i u činjenici da se kolektivan cjelogodišnji nacionalni spomen na Držića inscenirao pod bučnim blagoslovom Hrvatske vlade uz izdašnu potporu bivšega premijera, dok se uspomena na Gaja oživljavala pod simbolički sličnim, ali financijski i manifestno skromnijim pokroviteljstvom predsjednika Sabora – zasigurno je plod strateški promišljenih manevara, ali i kontingentnih stjecaja okolnosti. Proslava Držićeva rođendana, čija je književnost, kako se na Akademijinu skupu u studenom 2008. izrazio Ivo Sanader, „bila europska i univerzalna zato što je u prvom redu bila hrvatska“, poklopila se idealno s trenutkom obznanjivanja najave o završetku „pregovora s Europskom Unijom“, o kojoj je pod velom kurtoazne, konvencionalno-prigodničarske retorike, no s jasnom državničko-propagandnom svrhom nazočne znanstvenike izvijestio njihov politički visokopozicionirani gost. Njegovim riječima, jedan „od ponajboljih renesansnih pisaca Hrvatske i Europe“, Dubrovčanin Držić se – reprezentirajući obalu, tj. prostor na kojemu se, prema stereotipima, nacija otvara drugim narodima i kulturama, ali i grad koji predstavlja ne samo najprepoznatljiviji simbol hrvatske tradicionalne kulture nego i najvredniju nacionalnu dionicu na recentnoj svjetskoj turističkoj burzi – nedvojbeno dobro uklopio u akcentuiranje hrvatskoga udjela „u okviru europske uljudbe kojoj stoljećima pripadamo i koju stoljećima sustvaramo“.

Neobično savezništvo

Disproporcija između pompoznoga Držićeva i skromnijega Gajeva jubileja usporediva je s disproporcijom između (površnoga) retoričkog sjaja službenoga političkog diskursa kojim se još 2008. velikim gestama potpirivala kolektivna nacionalna bezbrižnost (bez pokrića) i (dubinske) bijede hrvatskoga društva što ju je, kako svjedočimo, sve teže skriti, a odraz čega je i prošlogodišnji prvosrpanjski salto mortale još nedavno optimističnim projekcijama neiscrpno nadahnuta premijera. Teze o Držiću kao jednomu „iz plejade onih koji su afirmirali hrvatsku književnost u europskom i svjetskom okviru“ u Sanaderovu su obraćanju očekivano povezane s parolama o presudnoj važnosti borbe „za opstojnost hrvatskog naroda“. Držića je Sanader tom prigodom istaknuo i kao „saveznika“ hrvatskih intelektualaca prve polovice 19. stoljeća koji su, na čelu s Gajem, ulagali napore u prosvjećivanje i političku emancipaciju svojega naroda, čime je dokazao kako priča o hrvatskome nacionalnom identitetu jednostavno ne može bez preporoda i njegova najglasovitijega predstavnika.

Da simbolički kapital Gajeve figure nije izgubio na cijeni, svjedoči i postavljanje njegove biste (2008) u istoimenoj zagrebačkoj ulici. Gorak okus što ga je ta, prema sudu stručnjaka, ne najbolje izvedena i u odabrani prostor na zagrebačkoj špici ne najsretnije uklopljena, statua izazvala u onih osjetljivijih na estetiku urbanoga prostora nastojao je sprati aktualni gradonačelnik. Ne propustivši ni postavljanje spomenika Gaju, kao što uostalom u to vrijeme nije propuštao nijedan drugi medijski iole praćen događaj, Bandić je, prema jednome portalu, podsjetio kako „tog hrvatskog političara, jezikoslovca, ideologa, novinara i književnika pamtimo kao središnju osobu hrvatskoga građanskog i nacionalnog pokreta tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća – jer je to doista i bio. Ali i kao autora poznate budnice Još Hrvatska ni propala!“ Isticanje potonjeg, s posebnim štihom poznatoga, specifičnog izričaja naturaliziranoga kajkavca i purgera Bandića, trebalo je valjda izbrisati gorak okus u onih koji su možda posumnjali da „nešto nije u redu“ s Gajem s obzirom na to da ga je autor biste, makedonski kipar Tome Serafimovski kao „najznačajniju osobu hrvatske povijesti“ izdvojio u kontekstu selekcije inih najznamenitijih predstavnika ex-jugoslavenskih naroda. One osjetljivije na čistoću nacionalnoga identiteta južnoslavenski su okviri kanoniziranja Gaja mogli, naime, podsjetiti na ne uvijek pozitivno ocjenjivanu južnoslavensku komponentu ilirske ideologije. Takvima je vjerojatno laknulo nakon što je u prosincu prošle godine sporna bista vandalski srušena, čemu u prilog govori npr. jedan internetski komentar po kojemu je Gaj „ionako“ bio „praJugoslavenčina“.

Iako se hrvatska (književno)historiografska znanost može pohvaliti nemalim brojem kritičkih studija o Gajevoj ulozi u hrvatskoj povijesti 19. stoljeća, kao i o hrvatskome narodnom preporodu uopće, činjenica je da ona nije izuzeta iz procesa (re)produciranja popularnih jednodimenzionalnih predodžbi o obama spomenutim fenomenima. Suočena s, kako ga je u Leksikonu hrvatskih tradicija (2002) nazvala Joanna Rapacka, „kontroverznim kulturno-političkim pokretom koji je dominirao hrvatskim narodnim preporodom tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća“, hrvatska se (književna) historiografija muči s nizom za nacionalnu identifikaciju krucijalnih, ali u obrasce kolektivnoga pamćenja nacionalne kulture nesklone konfliktnim rješenjima ne lako uklopivih pitanja. Na neke od njih odgovori se zasigurno skrivaju na stranicama preporodne periodike u čijem kontekstu specifično mjesto pripada Gajevim Novinama i Danici, za koje je Stjepan Ortner (1909) ustvrdio kako je njima zabilježen „u povijesti hrvatskoga naroda najvažniji čas života“.

Ortnerovo glorificiranje Gajeve periodike izraz je panegiričkoga priloga uveličavanja stote obljetnice rođenja vođe hrvatskoga narodnoga preporoda, ali i prepoznavanja uloge koju su u modernoj eri (od)igrali tiskani mediji. Slične je implikacije moguće pronaći u prosvjetiteljskome Daničinu diskursu, npr. u tekstu Slava tiskarstva iz 1838, u kojemu se kaže kako bi civilizacija „lahko mogla biti i bez dviuh stranah svĕta, nu bez štampe ni pošto, kao i u (post)modernističkim teorijama o presudnome značenju omasovljivanja tiska u procesima konstituiranja i(li) konstruiranja modernih nacionalnih društava.

(Ne)pripitomljena polifoničnost nacionalnoga identiteta

Iz vizure (post)modernističkih teorija nacije i nacionalizma (npr. E. Gellner, B. Anderson, E. Hobsbawm, H. Bhabha), teorija medija (M. McLuhan) ili teorija kreiranja građanske javne sfere (J. Habermas), Gajeva bi Danica, za koju je Milorad Živančević (1975) ustvrdio da je „golem dnevnik preporoditeljske akcije tridesetih i četrdesetih godina“ kao i „divovski zbornik ilirske književnosti, kroz koji se može slijediti razvoj literature i pojedinih stvaralaca u rasponu od prvaka do minorita“, zasluživala pomnu istraživačku pažnju. To što je, kada bi je dobivala, pažnja posvećena njoj redovito bila selektivna, moglo bi se pripisati svojevrsnu strahu od kontroverzi na koje je, kao svojstvene preporodnome razdoblju hrvatske povijesti, upozorila Rapacka. U susretu s časopisom koji je prepoznat kao „istodobno i bezazleni Familienblatt i značajan književni periodik koji je povremeno preuzimao funkciju političkih novina“ (Živančević), hrvatska se književna historiografija koncentrirala ponajviše na drugu od navedenih značajki. Ilustrirajući ocjenu Ive Frangeša (1972), prema kojemu se, „izuzmemo li nešto Vrazovih Đulabija, najveća djela književnosti ilirizma“ nisu javila u Danici, kao vrijedan književnopovijesnoga interesa odabiran je manji dio njezina sadržaja: uz spomenute Đulabije, ponajprije domoljubne pjesme Pavla Štoosa, Ljudevita Gaja, Ljudevita Farkaša Vukotinovića, Antuna Mihanovića, Ivana Mažuranića, Petra Preradovića ili pak pokoji znamenitiji programski tekst.

Ne dovodeći u pitanje činjenicu da su i selektivna književnopovijesna bavljenja Danicom rezultirala nedvojbenim, na svoj način vrijednim spoznajama, slike tako skenirane i od suvišnoga balasta očišćene Danice nisu mogle biti mnogo reljefnije ili heterogenije od popularnih predodžbi o neprijepornim nacionalnim zaslugama njezina urednika kojima se u svrhu jeftine propagande koriste politički moćnici, a kojima se hrani nacija gladna dokaza o postignućima vlastitih velikana. Izvan fokusa bilo estetičkim bilo političkim kriterijima determinirane književne historiografije nužno je ostajao nepregledan korpus tekstova što su ih, potpisujući se, osim čitavim imenima i prezimenima, nerijetko pseudonimima i šiframa, ali i anonimno, uz perjanice preporodnoga pokreta, za Danicu pisali, prevodili, prerađivali ili prilagođavali i njezini marginaln(ij)i suradnici, za koje je npr. Antun Barac (1954) ustvrdio kako su „bez značenja“.

Premda doista nisu ni od visokoga estetičkog ni od ikojoj jednolinijski orijentiranoj suvremenoj političkoj opciji odgovarajućega značenja, i u takvim se Daničinim prilozima, njihovim intertekstualnim relacijama i kontekstualnim uvjetovanostima i utjecajima otkriva niz značajki preporodne kulture: od pozicioniranja prema, austrijskim i ugarskim, monarhijskim institucijama kao i institucijama staleškoga društva općenito do odnosa prema revolucionarnim, libertinskim idejama; od prosvjetiteljskih aksioma preko romantičarskih projekata do antimodernističkih koncepata. U smislu nacionalne, etničke i kulturne identifikacije moguće je u tim prilozima pronaći podjednako tragove isključivo kroatističke, kao i južnoslavenske i sveslavenske orijentacije, ali i znakove, iz današnje perspektive poimana, regionalnog separatizma. U Daničinu sadržaju, koji, osim što postavlja temelje tzv. novijoj hrvatskoj književnosti, konstruira i njezin svjetski kontekst, ali i tzv. stariju tradiciju, prožimaju se elitni i marginalni, ekskluzivni i popularni, usmeni narodni i artistički artikulirani glasovi. Otpisavši većinu nabrojenih, hrvatska je književna povijest Gajev književni časopis ocijenila kao – kako je u prikazu njegova pretiska 1972. u Vjesniku konstatirao Veselko Tenžera – „oskudnu književnu berbu“. Usprkos tomu, prema njemu se odlučila odnositi kao, riječima istoga autora, „štivu koje može pokrenuti prave razgovore“.

Zanemarivši i estetičkim i političkim kriterijima mjerenu irelevantnost i kontroverznost velikoga dijela njegova sadržaja, prvi je hrvatski književni časopis činom spomenutoga, minuciozno izvedena i stručnim komentarima popraćena pretiskivanja u ediciji znakovitoga imena Liber Croaticus uvezen u pet prepoznatljivih zamašnih kožnih svezaka, čime je predstavljen kao „nacionalna knjiga“ (J. W. Goethe) kojoj je pridano značenje svetoga i kanonskog teksta (Jan Assmann). Tako historicistički pripremljena, besprijekornomu nacionalnoidentifikacijskom kroju prilagođena Danica, izložena na istaknutim policama „naših biblioteka“ (Tenžera), i danas je u stanju na nas djelovati poput onih medija za koje je Gellner (Nacije i nacionalizam) ustvrdio kako „njihov prožimajući značaj i značenje apstraktnih, centraliziranih, standardiziranih komunikacija tipa ‘jedan svima’ […] automatski stvaraju jezgru ideje nacionalizma“. Jedini bi problem mogao biti taj što otvaranje neobidermajerski dizajniranih Daničinih korica neizbježno vodi rastvaranju mita o iskonskoj, esencijalnoj danosti nacije, njezinu homogenom karakteru i progresivnom usmjerenju jer se u njihovu sadržaju neminovno zatječu pri/povijesti koje se trude učvrstiti doživljaj našega homogenog, prirodnim, vječnim i nužnim determinantama zadanoga, smislenog i svrhovitog identiteta, ali i njihove protupripovijesti, koje uporno uznemiravaju takav doživljaj, suočavajući ga s nepripitomljenim glasovima, podsjećajući ga na neizbrisive tragove kontingentnosti, različitosti i drugosti kojima su naše (navodne) predestiniranost, jednost, jedinstvenost i bit(nost) konstitutivno uvjetovane.