Vijenac 424

Glazba

Nakon 17. dodjele Hrvatske diskografske nagrade Porin

Mnogo buke oko Porina

Robert Urlić

Nakon dodjele Hrvatske glazbene nagrade Porin godinama se postavljaju slična pitanja: Treba li nam uopće taj Porin? Je li pametno trošiti novac na takvu nagradu i zabavu kada znamo u kakvoj nam je situaciji diskografija i glazba? Zašto postoje ove i one kategorije, a ne te i te? Zašto je taj i taj dobio nagradu, a ne onaj drugi? Tih i sličnih pitanja bilo bi još! Pitanja nije bilo jedino prvih godina, jer su i glazbenici i publika bili oduševljeni ustoličenjem Porina, pokušajem da naša produkcija dobije reprezentativnu nagradu, da se umjetnici zasluženo nagrade za trud i uspjehe. Oni koji su zamislili i pokrenuli Porin (Siniša Škarica, Dražen Vrdoljak, Hrvoje Markulj...) uistinu su imali razloge i neskrivene motive. No kako to već u nas biva, dobro zamišljeno nije tako i ostvareno. Pridonijeli su tomu ponajprije sami glazbenici, premalim utjecajem na pripreme, utvrđivanje kategorija i slične, bitne pojedinosti. Uz to, nije dobro da o nagradi između ostalih odlučuju i diskografi, isti oni koji predlažu svoja izdanja, jer posao je posao, a nagrade su priznanja koja, s obzirom na glasačko tijelo, imaju i odliku priznanja struke.


slika Tamara Obrovac i Transhistria Electric


Najupitnije je glasačko tijelo nagrade, koje ima gotovo tisuću glasača. Cjelokupnu glazbenu produkciju ili barem veći dio nje ne prati profesionalno više od pedeset, možda sto ljudi, glazbenih kritičara, radijskih urednika, novinara tiskanih i internetskih medija. Ostali, iako imaju veze s glazbom, ne poznaju dobro većinu onoga za što glasaju. Zbog toga se i događaju čudne nominacije u još čudnijim kategorijama, da spomenem samo neke iz ove godine: Tamara Obrovac u kategoriji klupske glazbe, Neno Belan i Nola u rock-glazbi, Let 3 i Kawasaki 3p u alternativnoj, izostavljanje u nominacijama sjajnih novih izvođača za koje nažalost većina koja o tome odlučuje nije ni čula.

Glasači očito ne ostavljaju praznima rubrike u onim kategorijama koje ne poznaju, nego glasuju ili za nekoga poznatoga ili nekoga za koga misle da bi trebao biti najbolji. To nije dobro i zato se događaju izbori koji se uz pravu selekciju glasačkoga tijela možda ne bi dogodili. Glasačima bi trebalo omogućiti pravo glasa samo u onim kategorijama koje poznaju. Tko treba biti u glasačkom tijelu, neka odluče strukovne glazbene ustanove, uprava Porina i Institut Hrvatske glazbene industrije. Osim što bi glasačku mašineriju trebalo smanjiti brojčano, trebalo bi je svakako pojačati strukovno likovnjacima, dizajnerima, redateljima, primjerice, koji bi vjerodostojnije mogli odlučivati o omotu albuma ili videospotu kada već i takve kategorije postoje. Kategorija također ima previše, ove godine 49, očigledno kako bi većina sudionika dobila barem neku od nagrada.

Koliko je glasača pregledalo sve predložene koncerte inozemnih izvođača, preslušalo inozemne albume bilo jazza, klasike ili pop-rock-produkcije? Vrlo, vrlo malo, zanemarivo. I onda daju glas onomu koji im se sviđa ili za koga su čuli. Ali nije tako samo u inozemnim kategorijama, i u domaćoj produkciji mnoštvo je nepotrebnih kategorija. Mislim tu prije svega na tzv. kompilacije (među kojima se nalaze i festivalski albumi, kojekakve gold edicije), zatim reizdanja bez dodataka i popratnih sadržaja i slično.

Treba nam desetak kategorija jer je ovo što sada nosi Porin preveliko, glomazno, nepotrebno. Zbog toga se važne nagrade, poput onih za aranžera, producenta, ton-majstora, ili u narodnoj, duhovnoj, dječjoj produkciji, gube u masi. Ima prostora za poboljšanje i ima ljudi koji to vide i koji bi htjeli nešto promijeniti, ali ide sporo. Bilo je dosad dosta vremena da se veći dio negativnosti, na koje se upozorava godinama, ispravi.

Na kraju valja reći da ne griješe ni oni koji se pitaju: Treba li nam parada oko Porina kada ni oni najpoznatiji ne mogu prodati više od tisuću albuma, kada se osvajaju srebrna i zlatna priznanja za smiješne male brojeve prodanih primjeraka nosača zvuka, kada prave turneje domaćih glazbenika i ne postoje, kada je diskografija na umjetnom disanju? Treba nam Porin, ali Porin koji će ponovno postati zanimljiv i bitan i samim glazbenicima, ali i ljubiteljima glazbe, jer bez te simbioze sve postaje besmisleno i otužno. Bez obzira na sve, sljedeći Porin očekujem s nadom, jer novi ljudi Porina koji su ove godine pristigli krenuli su drukčije, a trebali bi donijeti i novi polet i potrebnu energiju.


Vijenac 424

424 - 3. lipnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak