Metafizika linije

Svesti veliki slikarski, crtački i mislilački opus na jedan element likovne forme zahtijeva veliko umijeće. Za Maljeviča to je bio kvadrat, za Yvesa Kleina plava boja, za Knifera plohe mneandra. Svim navedenim slikarima u njihovim elementima, simbolima kojima su postali opće mjesto (ili mem) u imaginariju likovne umjetnosti moguće je učitati bezbroj značenja i mistificirati ih do beskonačnosti. No oni ostaju forma, nijema glazba poput Mallarmeova stava da je praznina, kao i tekst, također dio lirske pjesme, dakle da je dio forme. Užitak u meditativnoj tišini forme ne mogu nadglasati nikakva pretenciozna umovanja (u koja se, primjerice, od navedenih umjetnika upuštao Maljevič).

Iz postava izložbe - Snimio Bernfest

Josip Vaništa svoj je život sveo na liniju, beskonačni pravac koji poput stare željezničke pruge prolazi kroz živote mnogih velikih ličnosti naše kulture: Krleže, Putara, Knifera, Juneka, Tartaglie, Jevšovara, te (posthumno) Milana Steinera, čijim se crtežima divi. Ta linija prolazi i kroz Pariz, Maneta, Prousta, De Staëla, povezujući ih sa spomenutim ličnostima iz naše sredine i čineći intimnu konstelaciju izraženu crtežima, fotografijama, instalacijama i (rijetkim) riječima, koja je izložena na ovoj retrospektivi. Linija je lajtmotiv koji nas prati na izložbi: u formi Beskonačnog štapa, ispražnjenih ready made polica u Muzeju suvremene umjetnosti ili teksta „zanimanje za nešto što je s one strane slikarstva“ na papiru koji djeluje poput srebrne linije.

Crteži Josipa Vanište usporedivi su s Rembrandtovima u sposobnosti da se u nekoliko tragova pisaljkom ili mrlja dobije dojmljiv prizor. Vaništa najčešće crta pejzaže koji se gube u sfumatu laganog poteza olovkom ili pastelom. Oni otkrivaju samu teksturu papira i čini se da su nekoliko geometrijski pravilnih linija jedini elementi koji zadržavaju ta prostranstva da se ne rasplinu. Njihova je ljepota u skladnoj uporabi boja (kad ih ima) koje tonski prelaze sugerirajući određeno doba dana (najčešće suton) kao i dojmu nestalnosti i melankolije koji izazivaju, čime vode dijalog s tradicionalnim prikazima daljina u tzv. atmosferskoj perspektivi, kao i impresionističkom težnjom bilježenja trenutačnosti dojma. No Vaništine daljine nisu opisne – one su prazne ravnice koje tonu u tônu određene boje ili praznini papira kojega se tkivo nazire ispod. Crteži djeluju kao uhvaćeni otisci atmosfere, trenutačni i efektni. Geometrija u gotovo nevidljivim linijama strukturira obrise pejzaža iz 1972. (prema Putaru najljepši pejzaž hrvatskog crteža) ili arhitekture (izlog na kući u Parizu nasuprot koje je ubijen Marat na crtežu iz 1957). Šrafirane kompozicije koje Vaništa crta od četrdesetih godina prošloga stoljeća predstavljaju pejzaže u kojima je učinjen odmak od sentimentalnosti i uživljavanja, i postignuta gotovo potpuna odsutnost osobnog doživljaja, ekvivalentna Eliotovoj usporedbi: „večer raširena ispred neba / kao eterizirani pacijent na stolu“ iz Ljubavne pjesme J. Alfreda Prufrocka, gdje slika umrtvljena tijela postiže dojam distance, uzvišene indiferencije koja obuzima zemlju u suton. Impersonalnost je znak težnje visokom esteticizmu, divljenja prizoru zbog same ljepote, lišavanju svega opisnog, deskriptivnog, pa onda i emocionalnog. Spomenuta melankolija pred tim crtežima zapravo je stanje lišenosti osjećaja, slično budističkoj nirvani (u umjetnosti pedesetih, kao i prepisci gorgonaša, istočna filozofija zauzima važno mjesto).

Crtež je po svojoj biti uvijek nužno osoban (nakon govora možda najosobniji način ljudskog izražavanja) jer izvire iz ruke, koju izravno kontrolira mozak. Kako bi utekao crtežu kao tumaču vlastitog iskustva (depersonalizirao ga) umjetnik laganim i upornim potezima olovkom ili pastelom radi sjenčane plohe i tako zapravo negira emotivnu komponentu koja je inherentna samu mediju crteža, kao što su i drugi pripadnici Gorgone negirali tradicionalna očekivanja od umjetnosti (Mangelosov ciklus Negacija slikarstva; Kniferov meandar koji se također može tumačiti kao odmak od ekspresivnog ili dekorativnog slikarstva; Vaništin naum „izložbe bez izložbe“ iz 1964. na kojoj bi slike bile opisane riječima također slijedi ideju negacije očekivanog i konvencionalnog). Ti crteži stvarnost prikazuju poput Flaubertova nezainteresiranog pripovjedača koji kao da se šeće u gomili likova i ležerno prepričava njihove misli bez ikakvog interesa za njih.

Impersonalnost u suvremenoj umjetnosti može se pratiti od Rauschembergovih Bijelih slika iz 1951, preko Otta Pienea, koji želi potpuno eliminirati umjetnikov dodir s platnom, i od kraja pedesetih slika dimom, pa do Warholove težnje za strojnom proizvodnjom umjetnosti u pop artu. Na izložbi vidimo Vaništine crteže s istom idejom koji datiraju prije svih navedenih klasika suvremene umjetnosti: u kraj četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Impersonalni odnos prema stvarima i distanca osobine su dendija, preduvjeti džentlmenskoga ponašanja (Baudelaire bi rekao: „zadiviti, a ne biti zadivljen“). Beskonačni štap, djelo je koje odaje počast takvu načinu života, a ovdje je prvi put predstavljeno u kontekstu autorove priče iz djetinjstva koja govori o njegovu doživljaju šešira kao simbola pobjegloga bana Šubašića i poslijeratnom nepoželjnom simbolu građanskoga staleža. Beskonačni štap asocijativna je linija koja povezuje bana Šubašića, Moneta i Kraljevića. Štap i šešir kao simboli flanerstva, izgubljenog vremena suzdržanosti u ponašanju i ironičnog stava prema svijetu postali su simbol Vaniština stvaralaštva, pa su zato na instalaciji, koju je zamislio autor postava Nenad Fabijanić, i koja sugerira sklop linija u prostoru, na posebno mjesto stavljeni mali broševi Beskonačnog štapa i šešira, rad zlatara Luje Kolvešija.

Vaništine linije povezuju na zadivljujuć način i naizgled nepovezane stvari. Tako crtež majčina lijesa na kojemu se ističe porub katafalka neobično korespondira s pleksiglas instalacijom, a crtež pastelom iz 1991. sliči na fotografiju dvorane Gorgona, izrađene mnogo kasnije i neovisno od tog crteža. Te podudarnosti koje se javljaju u različitim likovnim materijalima minimalnog sadržaja umjetnik stavlja jedne do drugih podcrtavajući njihovu čudnovatost. Te srodnosti ističu sveprisutnost linije u životu Josipa Vanište. Ona je princip oblikovanja ne samo umjetnikovih djela nego i njegove percepcije svijeta. On je u njezinoj jednostavnosti pronašao beskonačnost i dubinsku ljepotu, koje nam je predstavio u svim svojim radovima.