Matica nije tvornica čudâ...

Razgovarao Luka Šeput

Glavna skupština Matice hrvatske održava se u lipnju ove godine i na njoj se bira cjelokupno Matičino rukovodstvo. To je bio neposredan povod za razgovor s predsjednikom Matice hrvatske Igorom Zidićem o onome što je učinjeno, o planovima za budućnost, ali i o drugim pitanjima važnim za hrvatski nacionalni i kulturni identitet.

Koliko ste zadovoljni onime što je ostvareno proteklih osam godina tijekom kojih ste na čelu Matice hrvatske?

Nisam očekivao ni najavljivao spektakularne rezultate. Matica nije tvornica čudâ, ali je bila i još jest jedna od bitnih kulturnih institucija u hrvatskom narodu. Onima kojima nije ni do naroda ni do kulture zapodijevaju – više-manje kontinuirano – s Maticom hrvatskom svoje medijske čarke, a da još ne znaju što je Matica doista, što sve i gdje sve djeluje, što sve organizira, komu i kako sve pomaže. Za mnogim se našim postupcima i odlukama dizala (medijska) prašina. Hvala Bogu! Ja ne mislim da je svaki prijepor dramatičan, ne mislim da je svaka polemika opasna ili štetna. Mi smo, tijekom dva posljednja mandata stabilizirali financije Matice, prekinuli vrtoglavo gomilanje gubitaka (slučaj NZMH), potom smo se prometnuli u nakladnika bez Nakladnog zavoda (uz ne mali napor Predsjedništva i naše dugogodišnje glavne urednice gospođe Jelene Hekman). Uspostavili smo, na svim razinama klimu suradnje što – možda – zvuči banalno, ali se u praksi teško postiže. Oko toga ću nastojati, budem li ponovno izabran, i u vremenu koje dolazi. Ničijega se znanja i dobrih usluga nećemo odreći (kao što su uvrijeđeni pojedinci najavljivali) bude li taj Netko znao naći, u dogovoru s Maticom, pravu mjeru odnosa između privatnih – legitimnih – ambicija i Matičinih (širih) interesa. Dokinuli smo, u prošloj godini, otjecanje novca bez adekvatnoga protučina, razgovjetnije: dokinuli smo isplaćivanje nagrada za još neučinjeno ili izmistificirano. Odlučili smo, u punoj suglasnosti Predsjedništva i Glavnog odbora MH, da se u interesu „potrošača“ hrvatske kulture – ponajprije one književne – manje obaziremo na titule i (negdašnje) zasluge suradnika, a više na njihovu današnju učinkovitost, odgovornost te radnu (znanstvenu i drugu) korektnost. Ponašamo se i ponašat ćemo se i dalje u skladu s drevnim geslom: „Svi su nam dragi, ali nam je istina najdraža.“ Nećemo sisati vesla samo zato što bi se to nekome svidjelo, pa nećemo ni puhati u gusle samo zato što neki pametnjaković misli da su gusle duhaće glazbalo (v. SHK; knj. 95, Dobriša Cesarić Izabrana djela, str. 278; „stručno“ tumačenje K. G., S. M. i A. Ž.). Uspostavili smo, nakon burnih traženja, često medijski osporavanih, ravnotežu u našim uredništvima u središnjici, dosegli solidnu kvalitetu (s naznakama postupnoga napretka), uspostavili točnost u izlaženju, živu interakciju s čitateljstvom, stabilizirali naklade, afirmirali odgovorno financijsko poslovanje. Doživjeli smo procvat nakladništva u središnjici i u ograncima koji su prošle godine otisnuli desetine vrlo kvalitetnih knjiga i drugih publikacija. Mjesta iz kojih su stizale te knjige jesu Dubrovnik, Vinkovci, Zadar, Sinj, Imotski (s Lovrećom), Petrinja, Ogulin, Korčula, Koprivnica, Sarajevo, Široki Brijeg, Orahovica, Split (sâm i s Korčulom i Blatom), Drniš, Karlovac, Bizovac, Slavonski Brod, Čabar, Osijek i druga. Iznenađujuća za mnoge vrijednost je grafičkih oprema – gdjekad upravo iznimna – koja svjedoči o sretnim posljedicama višegodišnjega nastojanja oko boljitka Matičine knjige. Veseli me da smo u proteklih nekoliko godina širom otvorili vrata mladima. Premda našu, matičarsku populaciju ne dijelim na mladu i staru, ipak osjećam, na svakom koraku, nezamjenjivu energiju i svježinu mladosti. Nalazim, suprotno mnogima, da imamo dobru mladež, dijelom spremnu, dijelom gotovo spremnu da se nosi s mnogim izazovima vremena. Pokrenuli smo i već institucionalno organizirali (međunarodnu) Komunikološku školu MH (za buduće pisce, novinare i govornike u medijima: kako tiskovnim, tako i digitalnim). Priređujemo sjajne glazbene večeri mladih (posebno zahvaljujući negdašnjem entuzijazmu pok. Danijela Marušića i današnjoj upornosti gospođe Ide Gamulin i gospodina Gorana Končara).

Snimio Mirko Cvjetko

Imamo dinamičan izložbeni program u Galeriji MH, popularna, odlično posjećena predavanja, tribinu (s ponajboljim hrvatskim piscima), vrlo posjećena predstavljanja ogranaka u središnjici, gostovanja u ograncima, često s prigodnim predavanjima. (Nedavno sam, tijekom travnja i svibnja, boravio u Čitluku i Međugorju, Splitu, Slavonskom Brodu, Pazinu, Vinkovcima, Čakovcu, Karlovcu i Šibeniku; svugdje razgovarao s predstavnicima ogranaka, gradskih i županijskih vlasti i, u većini tih mjesta, održao javna predavanja. Tako rade i naši potpredsjednici, tajnici i drugi dužnosnici…). Kad sve zbrojimo – imamo odličnu atmosferu, mnogo agilnih pojedinaca i još više dobrih suradnika, dobroga slušateljstva i vrijednih podupiratelja. Velikim postignućem smatram i kontinuirano razvijanje svijesti da Hrvatska ne prebiva samo u metropoli.

Slažete li se da su dva temeljna postulata vašega predsjedanja Maticom: otvaranje Matice prema mladima te njezina homogenizacija?

Složio bih se da su ta dva imenovana „temeljna postulata“ uvelike obilježila moje mandate. Moram im dometnuti i treći: to je briga o nakladništvu Matice hrvatske, borba za njegove nove tržišne perspektive (tzv. kiosk-knjižarstvo), koje nam omogućuju da takvu publikaciju učinimo pristupačnijom i dostupnijom publici do koje – dotad – nismo mogli doprijeti. To je značajan dio čitateljstva što ga svakodnevno vidite pred kioscima, ali nikad u knjižarama. U te se napore broje i neka za nas kapitalna izdanja kao što su svojevrsna Enciklopedija Matice hrvatske I-II, zatim Povijest hrvatskoga naroda I-VII, obnovljena i „ubrzana“ Stoljeća hrvatske književnosti, knjige pisaca kao što su gospoda Viktor Žmegač i Milivoj Solar, Josip Bratulić i Stjepan Damjanović i mnogi drugi. Nadam se da nas neće zaboraviti Radoslav Katičić, Mate Maras i mlađi. Pripremamo i neke antologije, razmišljamo o atraktivnim izdanjima klasika hrvatskoga pjesništva 19. i 20. stoljeća za kioske – tu se već nešto radi… Cijenimo da je od iznimne koristi rad na knjigama-zbornicima XX. stoljeće; mislim da smo dosad skupili i publicirali – nakon stručnih skupova – dragocjenu građu (s područja hrvatskoga jezika, arheologije, politike, arhitekture, glazbe, filozofije) i da ćemo u tome i ustrajati. Kao što vam je poznato, Matica hrvatska ne samo što tiska nego i nagrađuje osobito vrijedne hrvatske knjige i knjige stranih pisaca o Hrvatskoj, njezinoj kulturi, njezinim autorima, a u predsjedničke ovlasti pripada i pravo da na Matičinim skupštinama podijeli zlatne i srebrene plakete za iznimno vrijedna izdanja naših ogranaka eda bi se „u obitelji“ skrenula pozornost na ono najbolje. Isprva sam bio, čini mi se, vrlo rezerviran i škrto sam se koristio tim pravom. Danas znam da svaka dosegnuta vrijednost zaslužuje priznanje. Ukratko, „temeljni postulati“ mojih mandata jesu: nastojanje da se Matica otvori prema mladima – jer je u njima budućnost – uz dužno poštovanje (i generacijske i druge sentimente) prema brojnim našim veteranima i seniorima; zatim homogenizacija društva (da bi moglo djelovati) i održanje i unapređenje našega nakladništva.

Što točno za vas znači homogenizacija Matice?

Homogenizacija o kojoj govorim nije ideološko-političke naravi; ona podrazumijeva suglasnost oko hrvatskog položaja u sadašnjosti i oko našega puta u budućnost, napose suglasnost o tome što su naše zadaće kada je riječ o nacionalnoj kulturi. U svrhovitost pukih ideoloških homogenizacija niti sam vjerovao niti vjerujem. Nama je, kao i svim ranjivim, gospodarski i financijski uzdrmanim zajednicama, nevelikim i ne osobito jakim, od nasušne potrebe stvoriti atmosferu u kojoj će biti ne samo moguća nego i poželjna suradnja različitih. Onih različitih kojima je na srcu prosperitet Hrvatske. Jedna stara katalonska poslovica kaže: „Pomiješaj (različito) da čvršće drži.“ Polivalentna mi kompaktnost obećava više nego monolitna. Nova homogenizacija u prvi plan stavlja zalaganje i učinkovitost. Takva homogenizacija donosi i konsenzus oko odgovornosti za preuzete poslove. Uspostaviti nepopustljivost prema svim oblicima neodgovorna ponašanja – to smatram preduvjetom homogenizacije. Nama ne treba isprazna retorika ni neproduktivna poza. Matica ne smije popuštati neradu, površnosti, privatizacijskim apetitima pojedinaca ni visokoparnoj demagogiji s mnogo pametovanja i malo učinkovitosti.

U kojoj su mjeri spomenuti postulati vašega predsjedanja realizirani?

Zadovoljan sam stupnjem realizacije isticanih ciljeva. Programi mladih teku iznimno dobro, bilježimo u posljednje dvije godine visok priljev članstva (više od tisuću novih članova godišnje), a u borbi protiv različitih pojava uzurpacije društvenoga dobra u privatne svrhe postigli smo potpunu suglasnost Predsjedništva MH i njezina Glavnoga odbora. Kada to ostvarite, kroz zajedničke akcije s različitim ljudima s raznih strana Hrvatske znači da ste, objektivnom snagom činjenica, Maticu već homogenizirali; da svi ti ljudi već djeluju u istom pravcu premda nisu isti. Iznimaka će uvijek biti, a one – dok ne postanu destruktivne (ako to uopće postanu!) – neće podlijegati nikakvim pritiscima ni sankcijama. Nedavno nam je, u Šibeniku, jedan pametan čovjek rekao: „I prosječan četverac bit će uvijek brži od sjajnoga skifista, osmerac od četverca.“ Računska i praktička (iskustvena) spoznaja da sinergija četvorice nadjačava energiju pojedinca neće, dakako, biti razlog da se omalovaže moći pojedinca.

Obično se kaže da su mladi danas dezorijentirani. Je li to točno?

Generalizacije su – to vam, zacijelo, nije nepoznato – opasne jer se iz njih – kada su bez pokrića – odčitavaju krive poruke. Mogli bismo se upitati: Tko danas nije dezorijentiran? Svijet je prepun izgubljenih ljudi, zaluđenih ili izbezumljenih masa. Ali to nisu samo mladi. Pogledajte starije izgubljenike: većina ih je već po nekoliko puta gubila (mijenjala) orijentire. Ne zastupam mlade zato što su argumentima budućnosti nužno u pravu (pa i nedavni su nemiri na Filozofskom fakultetu pokazali tragičnu mješavinu anarhističkog radikalizma, opravdane i razborite kritičnosti te začudne socijalne neosjetljivosti: s jedne se strane tražilo buntovničko partnerstvo s radništvom – to su već potrošene šezdesetosmaške parole – a s druge neograničeno besplatno školovanje. Na čiji račun? Na račun poreznih obveznika, na račun i tog, već iscijeđenog radništva), nego ih ovdje branim stoga što su odgajani i školovani po shemama koje nisu sami izrađivali, nego su ih dobivali od starijih. Kad su upadali u probleme, nismo to na vrijeme uočavali ili im, u većini slučajeva, nismo znali adekvatno pomoći. Kad se u mladih ljudi jave znaci dezorijentacije, to nas uvijek upućuje na vrlo veliku vjerojatnost da su obitelj, odgojne i obrazovne institucije zakazale ili da nisu bile u mogućnosti obaviti svoju elementarnu zadaću. Takve se nevolje događaju slučajno (neplanirano), neslučajno (planirano) i u kombinaciji pasivnosti (neaktivnosti) i zloće (destrukcije).

Kakav orijentir mladima može ponuditi Matica?

Orijentiri koje mladima nudi Matica možda i nisu osobito privlačni za nepripremljene. Radom do uspjeha, radom do samospoznaje – to je prvi orijentir: deviza koju u praksi iskušavaju i demonstriraju naši mladi u Komunikološkoj školi, u Salonu MH, na glazbenim večerima, kroz naše tribine, kroz Vijenac i naše časopise. Matica zato potiče, na svim poljima, konkurenciju jer je (i) konkurent onaj koji nas sili da radimo više, da proizvodimo bolje. Kad u startu imate podjednako darovite mladiće i djevojke, oni među njima koji imaju razvijene radne navike ili znaju aktivirati sve svoje radne sposobnosti brzo će odskočiti. Slikovito rečeno, oni mogu s 50-postotnim zalaganjem ispuniti 100 posto školskih zahtjeva, ali čim se upuste u specijalistički profilirano znanstvenoistraživačko ili umjetničko djelovanje, stupaju u izravnu konkurentsku borbu s budućim ekspertima, također darovitima, također iznadprosječnih sposobnosti, koji su maksimalno motivirani: u takvim je prilikama spremnost na ulaganje u posao polovice svojih kapaciteta (50 posto) ne samo nedostatna nego upravo diskvalifikativna. Drugi orijentir, prema kojemu bismo rado upućivali mlade ljude, počiva na nezastarivu antičkom načelu: Gnothi seautón – spoznaj sama sebe. Možemo ga proširiti u geslo: Kad spoznaš sebe i svoje, lakše ćeš spoznati drugog i cijeli svijet. Kao što prvo naučimo materinski jezik, trebali bismo – baš tim slijedom – spoznavati sebe i svoju neposrednu okolicu, pa onda krenuti dalje: regija, domovina, svijet. Kad djecu koja nisu vidjela Istru, Vukovar, otoke, Dubrovnik vodimo na ekskurzije na Lago di Garda ili u Palma de Mallorcu, činimo im medvjeđu uslugu: učimo ih da preskaču stube prije nego što se nauče njima uspinjati i silaziti. Da bi lako koračali po svijetu, mladi ljudi moraju imati realno oslonište, a realno je, temeljno oslonište ono koje iskušavate (hrvatskim) jezikom, koje tim jezikom posvajate. Kada se u svijet otisnete, a da svoje niste prethodno upoznali – putovat ćete kao prosjak i to će odrediti vašu percepciju. Kad putujete kao biće koje je sebe i svoga svjesno – putujete kao slobodan čovjek otvorenih očiju i budne kritičnosti. Treća spoznaja koju nudimo mladima jest spoznaja da su vrijednosti tradicije, kulture, etike danas napadnute od milijuna trivijalnih ljudi-insekata; da se umjesto etičkih načela u društvu propagiraju – zahvaljujući općoj indolenciji – tobože neutralna – načela amoralnosti; načela apstinencije od moralnih aporija, dvojbi, prijepora, a u korist lažnoga „ladanja“ – opuštanja ili prava na „slobodne večeri“ – zapravo prisile gledanja zatupljujućih TV-programa, koji – zajedno s novinama i magazinima – stvaraju otrovni mix prizemne realnosti i utopijskih sanjarija (u kojem se više od 9/10 gledatelja uvijek osjeća frustrirano, osjeća gubitnički, jureći za (fiktivnom) srećom koju neće dočekati. Ako apstrahiramo zanemariv broj onih koji se u široko rasprostranjenim igrama, nadmetanjima, kvizovima kako-tako okoriste, očito je da takve emisije proizvode neizmjerno više nesretnika i gubitnika – s obiju strana ekrana – nego realnih dobitnika. Mi ne želimo mlade upućivati tim putem. Mi ne želimo hrvatsku populaciju koja čeka sreću, nego takvu koja za nju radi.

Jesu li mladi danas dostatno nacionalno osviješteni?

Nikad nismo dostatno osviješteni: ni nacionalno, ni internacionalno. Ipak je nacionalizam, kao slobodno iskazivanje svoje nacionalne pripadnosti, kao škola ponosa zbog onoga što jesi, danas u znatno tegobnijem položaju od internacionalizma jer se velikoj većini površnih promatrača čini kao da se tu sebičnost suprotstavlja altruizmu. U tom je svjetlu očito da je mladomu čovjeku danas teže biti nacionalno svjestan, nego što je to, prije nekoliko desetljeća, bilo nama. Moglo bi se komu učiniti da su se u doba naše mladosti ljudi – za razliku od današnjih – uz malobrojne iznimke rađali kao nacionalno determinirani. Takva determinacija nije, naravno, pripadala sferi svijesti pa bi opravdanije bilo reći da je nacionalno Nesvjesno označavalo neke latentne sadržaje, koje ćemo odrastanjem i školovanjem iz virtualne sfere transferirati u realnu; drugim riječima – postati nacionalno svjesni. Internacionalizam nije još bio to nacionalno izbrisao, nego ga je (za nas klasičare, jezičare i gramatičare) priznavao kao ono temeljno: jer je leksički, semantički, etimološki upravo apostrofirao među-nacionalno(st), a ne protu-nacionalno(st). Tvorci boljševičkog (političkog) internacionalizma imali su glede toga nekih problema: izgovarali su Sve, a pomišljali na Jedno. („Proleteri svih zemalja ujedinite se!“). Nije se mogao izbjeći dojam da je u tome bilo mnogo neiskrenosti (taktiziranja) i ne manje demagogije. Velika je manevarka skupljala razbacane vagone da ih ukopča u novu, jedinstvenu soc-komunističku kompoziciju. Kad su bili povezani, ulančani odmah se znalo tko je gazda: tko vodi, a tko sluša. To, naravno, nema veze s pravim internacionalizmom, ali se dugo činilo da je gazdinstvo jednog, a poslušnost drugih ne samo glavni, nego i jedini sadržaj (ispolitiziranoga) internacionalizma. Vidimo da je svaki od tih dvaju suprotstavljenih sadržaja imao svoje svijetle i tamne (povijesne) trenutke; bolje reći trenutke kontaminacije jer, izvorno, ni jedan ni drugi nisu bili negativne odrednice. Mi smo, pedesetih godina 20. stoljeća, za sve današnje inkriminacije koje pogađaju nacionalizam imali drugu metu: bio je to šovinizam kao isključivost prema drugima. Onda se netko dosjetio da bi se izbacivanjem termina šovinizam a impostiranjem nacionalizma na njegovo mjesto moglo, postupno, dobiti to da omraza s riječi nacionalizam prijeđe i na sam njezin korijen, da suspendira i naciju, pa onda i narod. Tako se kalio jugoslavenski patriotizam, koji je godinama isticao svoje boljševičke izvore, konzekventno: svoj boljševički internacionalizam. Kako taj termin nije bio proskribiran u njemu je samu, kao u srcu oluje, iza onoga inter nastavio živjeti i nacionalizam. Nastavio je živjeti u svome izvornom, čistom obliku istodobno aludirajući i na mogućnost nekog čistog, političkih interesa oslobođenog, internacionalizma. Zadaća je ljudi koji pišu da oslobode nacionalizam hipoteke ideologizirane prošlosti i da se vrate terminu šovinizma kad hoće opisati devijantne promjene karaktera koji svoje frustracije liječi njegovanjem mržnje prema drugima.

Je li danas teže no prije, primjerice, trideset ili četrdeset godina definirati što su nacionalne vrijednosti?

Mislim da je danas neusporedivo lakše definirati što su nacionalne vrijednosti nego što je to bilo prije nekoliko desetljeća. Danas imamo (i) nacionalnu državu (koja nije samo to) pa se ne očekuje da bi itko priječio pokušaje definiranja takvih vrijednosti. Pretpostavljam, dakle, da to i ne čini. Ako problem više nije u nacionalnom, mogao bi biti u vrijednostima. Rekao bih da oko toga u nas nema konsenzusa. Prije trideset ili četrdeset godina teško bi se našao financijer istraživanja hrvatskih nacionalnih vrijednosti – tomu bi se, forumski i kuloarski, ako već ne javno, pridao atribut „separatističkih motiva“. S istom se intencijom onda provodilo (jezično) zamagljivanje pojmova; buntovna, teroristička i revolveraška jugoslavenstvujuća omladina iz godina balkanskih ratova i poslije (dotirana od beogradske vlade i pojedinih stranaka, uvježbavana od crnorukaša) jednodušno se kroz tisak nazivala – a naziva se i danas! –nacionalističkom omladinom, premda jugoslavenske nacije u ono vrijeme nije bilo kao što je nema ni danas. Iza te nacionalističke omladine već se, na horizontu (balkanske) povijesti, pomaljao i jugoslavenski narod. U tome viru neumjerenih pretenzija, ludila, nasilja, mitomanije i atentata, kao i u jugoslavenskom društvu druga Tita, bilo je teško definirati – i afirmirati – hrvatske nacionalne vrijednosti.

U svojim ste govorima kao predsjednik Matice hrvatske često isticali da nacionalno nije u opoziciji prema svjetskome. Je li svijest o komplementarnosti tih svjetonazora zaživjela u hrvatskome društvu?

O tome sam vam nešto već rekao. Nemam potrebe revidirati svoja stajališta. Posve je kriva predodžba da se u Hrvatskoj najviše maše nacionalnim zastavama. Naprotiv, u Hrvatskoj se maše manje nego u SAD-u ili Francuskoj. Kad pogledate prostor pred palačom UN-a u New Yorku, vidjet ćete na kopljima zastave svih zemalja članica. Pred Giardinima, u Veneciji, na jednoj od najvećih svjetskih likovnih smotri (Bijenale) viju se zastave svih zemalja sudionica. Za te ćemo zastave – one prve i ona druge – reći da su simboli država i naroda. Pa kad jest tako, zašto ih, kao simbole entiteta, ne bismo i „pročitali“? Pobodene jedna do druge one jasno pokazuju da je svijet/svjetsko/međunarodno vazda zbroj, a nikad smjesa. Zbroj različitog, naravno. Svakodnevno slušamo da je svijet utemeljen na bioraznolikosti, dakle kao – ab origine – pluralističan i da ćemo opstati samo ako tu raznolikost – koegzistenciju vrsta – očuvamo. Treba li vjerovati da je važno očuvati populaciju tuljana, a da je posve nevažno što će biti s Indijancima iz porječja Amazone? Treba li vjerovati da su velebitska degenija ili pustinjski čičak važniji od Tibetanaca ili Hrvata? Da biste doista razumjeli što se oko nas događa, treba gdjekad zaoštriti teze do apsurda; onda ćete istinu sagledati u punome obujmu. Nemam osjećaj da je hrvatsko društvo u potpunosti svjesno komplementarnih veza između nacionalnog i svjetskog; između dijelova i cjeline. Pojedinci su toga, naravno, svjesni, ali društvo u cijelosti ne pokazuje ni to da ga tema zanima. Svijest da smo kao Hrvati i legitimna djeca svijeta – s obvezama prema sebi i prema svijetu! – u nas je poticala samo vizionare, samo fantaste. Pogledajte Hrvatsku Drage Ivaniševića; u njoj su, za one koji znaju čitati, barem tri dragocjene teze. Prva: „Hrvatska nije zemlja, kamen, voda // Hrvatska je riječ koju naučih od majke.“ Druga: „… ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.“ Treća: „I kud god krenem sa mnom je Hrvatska.“

Postoji li u nas konsenzus oko temeljnih nacionalnih vrijednosti?

Ne bi trebalo biti neoprezan pa eventualni konsenzus ili, pak, jednako moguću neslogu oko nekog sadržaja izjednačiti sa samim tim sadržajem. Vaše pitanje kao da već sugerira negativan odgovor. I doista: čini se neupitnim da takva suglasnost nije postignuta. No je li zato dvojbeno postoje li, onkraj svake kodifikacije, hrvatske „nacionalne vrijednosti“? Nije dvojbeno.

Jesmo li, prema tome, uspješna nacija?

Neuspješna bi nacija, prema mome shvaćanju, bila ona koja ne ostvaruje, a ne ona koja ne usustavljuje svoje vrijednosti. Budući da bi postojanje sustava nacionalnih vrijednosti bilo znakom da smo organiziran narod, ostaje da zaključimo: nismo neuspješni, ali jesmo neorganizirani.

Hrvatska se, kao i većina svijeta, nalazi i u gospodarskoj krizi. Jesu li uzroci krize isključivo u nedjelotvornoj gospodarskoj politici ili pak imaju dublje moralne i spoznajne korijene?

Nedavna eruptivna i, kako se pokazalo, lančana kriza, s epicentrom u Wall Streetu, po svojoj je naravi, ponajprije, moralna kriza, a tek po svojim posljedicama uobličila se u financijsku i gospodarsku katastrofu mnogih. Ono, međutim, oko čega nimalo ne dvojim, vjerojatnost je da se netko i tim slomom omastio, da je iz njega ubrao korist. To je, možda, indicija da je katastrofom (slomom burze) netko upravljao, davao joj smjer koji želi i da će kad-tad skupiti „ljetinu“. Ono čemu nas iskustvo uči jest to da u „proizvodnji“ takvih potresa ne možete u potpunosti izbjeći nepredvidiva zbivanja, ali ni isključiti demonski ratio. Da je u gospodarskim krizama nužno riječ i o nedjelotvornoj gospodarskoj (i financijskoj) politici – ne bi trebalo biti sporno, no da je riječ i o nekim drugim uzrocima – vidi se iz svemira. U Hrvatskoj, u takvim prilikama, postaje jasno da smo obrazovno i intelektualno slabo konkurentni, da nam treba više (naše) pameti, nego je možemo – kada ustreba – mobilizirati. Tada se vidi sva bijeda politike koja nas je pretvorila u uvoznike krumpira, češnjaka, lomljenoga stakla i starog papira, a izvoznicima mladosti, edukacije i pameti. Kad izvozimo pamet, mi s tim mladim ljudima „izvozimo“ – bez ikakve naknade – sredstva koja je hrvatska država ulagala u njihovo školovanje. Drugim riječima: siromah pomaže bogatunu da bude još bogatiji.

U govoru na Glavnoj skupštini 2008. rekli ste „kriza politike započela je s krizom identiteta“. Što su uzroci krize hrvatskog identiteta?

Zašto povezujem politiku i identitet? Jednostavno stoga što politika – da bi to bila – mora biti ne samo nekakva, nego i nečija. Dok ne znate tko ste, ne možete znati ni što vam je činiti. Tijekom cijelog, po Hrvatsku vrlo opasnog Domovinskog rata iskristalizirao se jedan zajednički, jedan opći cilj: oduprijeti se, obraniti, opstati. Obrambeni je rat bitna dimenzija hrvatskog identiteta. Ima svoju vremenitu protežnost, ima svoj specifičan eros: to je uvijek borba s Golijatom ili, barem, borba s jačim. Kao što na Delacroixovoj slici Sloboda vodi narod Marijana simbolizira Francusku, tako je, 1991–1995. mladić u maskirnoj uniformi, s kalašnjikovom u ruci, simbolizirao Hrvatsku. Dok se 1995. presvukao iz uniforme u civilno odijelo, naš je junak mogao ustanoviti da su mu godine ratovanja ubile volju za učenjem ili da je, u međuvremenu, propalo poduzeće u kojem je privređivao za opstanak i da je borba za Hrvatsku, u kojoj je srčano i pošteno sudjelovao, bila njegov privatni rat, koji je prividno dobio, a zapravo izgubio jer su Hrvatsku, za rata i u prvome poraću, osvojili i razdijelili drugi; oni koji se nisu borili pa ne samo što nisu bili simbolske figure domovine u opasnosti, nego su – s identitetskoga stajališta – pripadali galeriji hrvatskih protulikova. Hrvatska se politika, i pod stranim pritiscima, u tome nije snašla omogućujući da i nelegitimni privatni interesi nadjačaju stariju ideju općega dobra. Hrvatska je politika prebrzo ispustila i nepromišljeno predala u krive ruke mnoge važne poluge moći prije nego je posao stvarne, a ne tek formalne konstitucije hrvatske države doveden do kraja. Rasprodaja nacionalnih dobara i bogatstava – po učestalosti i neuspješnosti (sa stajališta općih hrvatskih interesa) – prevršila je svaku mjeru; papirić Račan-Drnovšek, cinične izjave tipa „locirati, identificirati, uhititi, transferirati“, Sanaderovo odustajanje od ZERP-a i štošta drugo skrenuli su javnosti pozornost na spremnost hrvatske politike – i ove i one – da se „sporazumijeva“ s jačima, ali i slabijima (no bolje „umreženima“) tako što će popuštati, ili prodavati u bescjenje narodno blago (uz dobre provizije), uvjeravajući nas da su to teška srca – za naše dobro – morali napraviti. Dr. sc. Davor Vidas, pokazao je u knjizi Hrvatsko-slovensko razgraničenje (ŠK, 2009) da je podloga razglašenom papiriću bila puko nesnalaženje političara u složenoj ali međunarodnopravno jasno reguliranoj problematici teritorijalnoga i otvorenog mora. Toj je knjizi pisac stavio za motto riječi kardinala Kuharića: „Ima istina od kojih se ne može odstupiti, ima granica na kojima se mora stati i položaja s kojih se ne smije uzmicati.“

U jednoj rečenici kardinal je sažeo ono što je, kroz stoljeća, formiralo hrvatski identitet i u istoj ga rečenici uobličio u moderan moralni imperativ. Politika to nije znala ni mogla pa nije ni činila. Kad ne činiš ono što činiti treba – uvijek činiš ono što se činiti nije smjelo.

Bez obzira na neizvjesnost oko datuma ulaska Hrvatske u EU, mnogi smatraju da će Hrvatska uskoro ući u tu zajednicu. Kao jedna od prepreka u pregovaračkom procesu spominju se već duže vremena tzv. topnički dnevnici. Svojevremeno je glavni uvjet bio uhićenje i izručenje generala Gotovine. Je li hrvatska politika izgubila kredibilitet u pregovorima s EU?

U istoj mjeri kao i europska u pregovorima s Hrvatskom.

U posljednje se vrijeme u javnosti vodila žustra rasprava oko objave registra branitelja. Imaju li unutarnjepolitička pitanja vezana uz Domovinski rat apsolutni prioritet pred ostalim problemima društva?

Nisam kompetentan da o tome ozbiljno raspravljam. Iskustvo mi nalaže da se upitam čine li to drugi, u sličnim prilikama; ako ne čine – zašto ne čine, ako čine – zašto čine? Moja memorija seže i u druga vremena pa me možda ideja o objavljivanju registra (svih) branitelja podsjeća na svojedobne liste za odstrel. Rasprave o tome nisu vođene u dobroj atmosferi, postupci oko toga nisu bili posve korektni, opet je u prvi plan iskočila politika i njezini protagonisti; i da tu netko nije našao motiva za autopromociju, ne bi se ni tih nekoliko dana tako žustro proturječilo o braniteljima. To nisu teme koje uživaju „apsolutni prioritet pred ostalim problemima društva“ jer da jesu ne bi se o njima raspravljalo petnaest godina poslije rata. To su, međutim, teme koje pokrenu emocije i strasti, pa i trvenja te ih je lako iskoristiti u promidžbene svrhe. Naša politika voli trgovati pa sam slobodan predložiti čin vezane trgovine: da se uz Registar branitelja, ako se objavi, publicira i Registar pripadnika neprijateljskih formacija na tlu Hrvatske 1991–1995. (pa ma kako nepotpun bio). Ne bih volio da se neki osjećaju zapostavljeni.

Jeste li zadovoljni medijskim praćenjem rada Matice hrvatske? Očigledno je da se o njoj, uz nekoliko iznimaka, piše samo s tendencijom da se ona prikaže kao zastarjela i neproduktivna ustanova, koja živi „na državnim jaslama“, i mjesto je sukoba hrvatskih intelektualaca. Gotovo i nema spomena o njezinoj proizvodnji.

Mediji, uglavnom, ne prate rad Matice hrvatske; oni se površno angažiraju obično onda kad im se učini da su namirisali krv. A kako tu krv (u Matici) neki žele – događa im se često da je osjete i kad je nema. I sami navodite da velika većina medijskih člankopisaca Maticu tretira kao zastarjelu instituciju (u krizi) ne obazirući se na njezinu produkciju. Osim toga, malotko od njih vodi računa da Matica djeluje na cijelom teritoriju Republike Hrvatske, ali i u nekim susjednim zemljama; da ima svoje ogranke u više od sto gradova i manjih naselja, da suradnjom ogranaka, predavanjima, razmjenom gostovanja povezuje hrvatski Sjever i Jug i znatno pomaže mnogim institucijama i školama Hrvata izvan Hrvatske. Nakladnička je djelatnost Matice – središnjice i ogranaka – danas tolika da nema radnog dana u godini bez nove knjige Matice hrvatske. Mi uživamo pomoć hrvatske države, ali ne živimo na „državnim jaslama“. Na jaslama su telići, a mi knjigama, predavanjima, koncertima, tribinama i izložbama nastojimo vratiti uložena sredstva. Ono što ću energično opovrgnuti svakako je priča o Matici kao „mjestu sukoba hrvatskih intelektualaca“. Ne znam koje hrvatsko kulturno društvo okuplja na svojim manifestacijama brojniju intelektualnu publiku, u svojim odborima, ograncima i odjelima više hrvatskih obrazovanih ljudi koji rade skladno – koliko ljudi već mogu – i svakako bez ekscesa ili dramatičnih sukoba. Različitih mišljenja, pa i polemika, bilo je, bit će i nećemo ih priječiti; oni, gdjekad, izravno vode do boljitka.

Manjka li Matičinu vodstvu osjećaj za toleranciju i unutarnju demokraciju, kao što to danas uporno tvrde neki, koji tako objašnjavaju odluke i poteze prema Dubravku Jelčiću i Vlahu Bogišiću?

Ja bih takve podsjetio da je Matica hrvatska društvo sa svojim Pravilima i da se tih Pravila, odlukom Matičina najvišeg organa – Skupštine MH – moraju pridržavati svi članovi MH. Odluku o brisanju dvojice naših donedavnih članova iz članstva MH usvojila su legitimna tijela Matice iz razloga koji su najmanje iznenadili brisane, a uvelike „iznenađuju“ neke novinare. Ako je za njih upitna naša tolerancija i naš osjećaj za demokraciju, što bih ja mogao reći o njihovim pretenzijama da određuju što bi u Matici trebalo činiti ili ne činiti, a da nisu ni članovi društva koje bi rado vodili? Zanimljivo je kako su mediji sada prihvatili Jelčića i Bogišića i gotovo ih zalijepili u duet premda njihove „priče“ nisu slične, a nisu – jedan drugom – ni njih dvojica. Ukratko: gospodin Jelčić razgoropadio se poslije smrti kolege Vlatka Pavletića i pomalo privatizirao biblioteku Stoljeća hrvatske književnosti. Okitio se pobočnicima i suradnicima, ali su knjige izlazile sve neredovitije, uz neshvatljive propuste. Izživciran našim sve učestalijim primjedbama i nastojanjem Matice da uspostavi kakav-takav red u organizaciji i radu Stoljeća drsko se suprotstavio „nekompetentnoj“ Upravi MH, zaiskao njezinu smjenu kao uvjet svoga ostanka, pokušao zatim biblioteku „prenijeti“ drugom nakladniku i dao (ponovljenu) izjavu da se ne smatra članom ovakve Matice. U skladu s tim priopćenjem oslobođen je članstva u MH, ali je biblioteka u njoj ostala. Ne ulazeći u psihološke motive gospodina Bogišića, činjenica jest da je kao dužnosnik MH već barem šest godina vodio kampanju protiv Matice, protiv drugih dužnosnika u njoj, protiv Matičinih knjiga i urednika, uz maštovite zaplotnjačke „dosjetke“ te da je vrlo nemarno obavljao svoje dužnosti i davao nam izrijekom do znanja da je Matica za nj mrtva. Čemu se, dakle, drugom mogao nadati nego da će mu, beskrajno strpljivi kolege, jednom ipak izreći: I ti za nas.

Kako komentirate kontinuiran pad financijske potpore Matici hrvatskoj iz Državnog proračuna? Ona je ove godine dobila 67,5 posto sredstava koje je dobila 2007. godine, a u projekcijama za 2011. i 2012. godinu – kada se već očekuje početak izlaska iz krize – ta će sredstva spasti na svega 60 posto negdašnje potpore. U isto vrijeme, međutim, državni se proračun progresivno povećava. Očigledno je da se novci iz kulture „prelijevaju“ drugamo.

Godine krize – a ona će potrajati – nisu dobar trenutak za komentiranje „novih prilika“ ili novog raspoloženja ljudi koji pripremaju Državni proračun. Disciplinirano i solidarno prihvaćam geslo da svatko mora ponijeti svoj dio tereta. Pokaže li se ipak da je to uvod u „novu politiku“ prema Matici – u što ne želim vjerovati – bit će prilike da i tu temu javno raspravimo.

Pa ipak taj zabrinjavajući trend nije u skladu s europskim načinom razmišljanja prema kojem se upravo ulaganje u kulturu smatra dobrom investicijom za budućnost nacije. Kako komentirate hrvatsku kulturnu politiku prema kojoj je kultura trošak, dok je za zapadnoeuropske zemlje ona investicija?

Kultura jest trošak za one kojima nije potreba… Mnogi u nas smatraju da je loša svaka investicija koja se ne oplodi za njihova mandata. Tako se odgađaju fundamentalni poslovi, a preferiraju kratkoročne improvizacije. Baš kao na jugoistoku Europe…

U lipnju se održava Glavna i izborna skupština Matice hrvatske. Laska li vam činjenica da ste jedini kandidat za predsjednika Matice hrvatske, budući da nitko nije istaknuo svoju protukandidaturu?

Ne laska mi činjenica da mi dosad nitko nije istaknuo protukandidata, odnosno da budem jasniji: demokraciji bi laskalo da je više kandidata za svako mjesto.

Ukoliko budete ponovno izabrani za predsjednika Matice hrvatske, koje bi bile programske smjernice Matičina djelovanja za vašega trećeg predsjedničkog mandata?

Upisivati nove članove, posebno mlađu, đačku i studentsku populaciju, ojačavati ogranke, stimulirati nakladništvo, naći u Središnjici prostora za djelovanje barem dvojice znanstvenih novaka (kako bi se MH mogla upisati i u registar znanstvenih institucija). Osobno ću se usredotočiti na rad oko izdavanja Enciklopedije MH (I-II ili čak I-III, jer građa raste velikom brzinom iznoseći na vidjelo dragocjene pojedinosti), oko potpore projektu Povijest hrvatskog naroda (I-VII) te oko pripreme nekolicine kandidata iz mlađih matičarskih naraštaja za odgovorne dužnosti u mandatnome razdoblju 2014–2018. To ujedno znači da bismo se ja i neki moji kolege – ako nas predstojeći izbori potvrde – morali pripremiti za povlačenje sa svih funkcija u Matici 2014.

Često se mogu čuti prigovori da ogranci Maticu iscrpljuju te da bi ona svoju energiju trebala usmjeriti na promidžbu hrvatske kulture u inozemstvu. Slažete li se s tim?

Nećemo napustiti ideju ogranaka MH; oni su zbroj naših energija, oni su „osmerac” o kojemu sam govorio, oni su slika kulturološki polivalentne Hrvatske i krajeva u kojima Hrvati žive i, naposljetku, oni su često jedina središta kulturnog života kako u pojedinim gradovima, tako i u cijelim regijama. Kad bismo, slikovito rečeno, ugasili ogranke, na mapi Hrvatske i susjednih zemalja ugasilo bi se barem pedesetak svjećica koje obilježavaju jedina mjesta kulturne produkcije i vitalnosti. Ogranci su potvrda našega bogatstva u raznolikosti i, recipročno, ovjera našega jedinstva u različitom. Kad sto srca kuca kao jedno – vi možete bez euforije, s trijeznim mirom zaključiti da su ogranci snaga koja umnožava, ustostručuje Matičine živote. Tko je lud da se toga odrekne? Posljednjih smo godina zapazili kako uz naše produkcijom velike ogranke (kao što je, primjerice, dubrovački) i mnogi mali postaju radom veliki (kao ogulinski, murterski, iločki i drugi). To je mreža kojom se napori Matice hrvatske – i ljubav i odgovornost hrvatskih ljudi prema svojim vrijednostima – kapilarno šire po cijeloj našoj zemlji.