Kazalište je život

piše Mira Muhoberac

Hvarska pučka buna vjerojatno nije bila neposredan povod za osmišljavanje imena družine hrvatskih glumaca pučana s otoka Hvara i jednoga od najdugovječnijih i najzanimljivijih fenomena suvremenoga hrvatskoga glumišta, ali je upisana pobuna protiv stereotipa, konvencija i nerijetko sterilna repertoara i institucionalnoga hrvatskoga i drugih kazališta sigurno prikrivena poveznica pučana pobunjenika iz šesnaestoga i glumaca pučana s Hvara iz dvadesetoga stoljeća. Hvarski studenti u Zagrebu u sezoni 1969/1970. prvi su se put javili kao utemeljitelji, sudionici i stvaraoci Hvarskoga pučkoga kazališta. Sve češće i češće bježali su u zagrljaj rodnoga Hvara, a dugi niz godina prije i gotovo dvadeset godina nakon sezone 1971/1972. članovi su Kazališta djelovali u okviru KUD-a Dr. Ozren Žunković. Najmanja djeca, učenici, studenti, profesori, službenici, liječnici, umirovljenici, ribari, ugostitelji, pravnici, obrtnici... osamostalili su se ponovno ratne 1991. kao Hvarsko pučko kazalište, prepoznatljiv znak hrvatske kazališne kulture. Pučka u kazalište zaljubljena energija usmjerila se i na njegovanje hrvatskoga pučkoga jezika i oživljavanje hrvatske dramske, književne i kulturne baštine.

Prizor iz predstave Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika

Ustrajni nasljednici hvarskoga književnoga i kazališnoga kruga renesansnoga doba prepoznaju se istodobno kao hvarski glumci-amateri i kao snažni nositelji arhetipskoga sloja hvarskoga razgovora s morem, hrvatskim jezikom, književnim tkanjem, scenskim izrazom i najstarijim komunalnim kazalištem u Hrvatskoj. Upravo je matična kuća Hvarskoga pučkoga kazališta, izgrađena 1612, što počiva na arsenalskom sidrištu, kao i ona u istom stoljeću nastala u Dubrovniku, u starom gradskom portu, jedno od najstarijih komunalnih kazališta u Europi.

Stilske vježbe pa Sveti Lovrinac

Ove godine Hvarsko pučko kazalište slavi četrdeset godina života jedne predstave, ali i obilježava deset godina smrti svoga člana i redatelja, jedinoga stalnoga kazališnoga profesionalca u svojim krugovima, Marina Carića, koji je prerano preminuo potkraj 2000. Danas slavljenička predstava Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika nepoznatoga hrvatskog autora praizvedena je 23. srpnja 1970. u Hvaru, ali je bila i prijemna-ogledna predstava Marinu Cariću za upis na Kazališnu akademiju 1970. Iste su godine Hvarani dobili sve nagrade na 14. po redu Festivalu kazališnih amatera. Zagrebačka izvedba 22. ožujka, u okviru Pasionske baštine 2010, bila je okrugla, dvjestota izvedba, a stalno četrdesetogodišnje izvođenje stavlja je po dugoročnosti odmah nakon Stilskih vježbi. U višedesetljetnom životu stotinjak je puta Sveti Lovrinac odigran u Gradu i po otoku Hvaru, a ostalih stotinjak diljem Hrvatske i svijeta (Brazil, Argentina, Urugvaj, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Mađarska, Italija, Švicarska, Austrija, Crna Gora, Srbija, Bosna i Hercegovina, Slovenija...).

Marin Carić

Tajnik i voditelj Hvarskoga pučkoga kazališta, profesor Milan Lakoš, dugogodišnji (bivši) hvarski gradonačelnik koji je jedini vjerojatno od svih gradonačelnika na svijetu marljivo lijepio plakate i obavijesti o predstavama, koji bilježi i prikuplja sve podatke i uspjehe svoje družine i samozatajno organizira brojna događanja, istaknuti je glumac te sjajne družine i jedini član-glumac u predstavi Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika koji je odigrao sve predstave od 23. srpnja 1970. do danas!

Zašto je Sveti Lovrinac tako vrijedna predstava, koja ulazi u antologijske predstave hrvatskoga glumišta? Najprije zbog oživljavanja staroga, a sjajnoga hrvatskoga dramskoga teksta. Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika crkveno je prikazanje anonimnoga hrvatskog autora. Drama je objavljena u knjizi Pjesme Petra Hektorovića i Hanibala Lucića 1874. u Zagrebu; za Stare pisce hrvatske priredio ju je Sebastijan Žepić kao šestu knjigu i pripisao Hektoroviću. Razlog je takve atribucije ležao u činjenici što je Franjo Kuhač u devetnaestom stoljeću zabilježio četiri melodije koje su pratile prikazanje, a koje su se dodjeljivale autoru Ribanja.... Prema strukturi osmeračkih stihova, pučkom tonu, prema hrvatskom jeziku, stilu i dramaturškim odrednicama pretpostavlja se da je to crkveno prikazanje nastalo u srednjem vijeku, i to na području otoka Hvara. Isti, podudarni lokalitet druga je antologijska silnica te predstave današnjih pučana-Hvarana.

Hektorovićev rukopis

Postoje dvije inačice; prva, tiskana, starija je, a druga, mlađa, koja je do nas došla u rukopisu, pokazuje veću brigu za zaplet i versifikaciju. Čini se da je anonimnu srednjovjekovnu dramu naknadno redigirao i za izvedbu dramaturški oplemenio Petar Hektorović; upravo se tom autoru pripisuju dijaloški dodaci i dinamične scene ubačene na margine rukopisa koji se čuvao u pjesnikovu dvoru; Hektorović i Tvrdalj tako postaju sljedeći razlog antologijske vrijednosti predstave, koja iznjedruje cijeli budući scenski rukopis Hvarskoga pučkoga kazališta usidren u renesansi, rukopis i izraz čvrst kao Tvrdalj. Sama je predstava suočena sa specifičnim izborom slika i faktura, jednostavnosti i plošnosti u karakterizaciji dramskih osoba i didaskalijama bogatima indikacijama, s prologom povjerenom anđelu i dijalozima na liniji tradicije starije, pučke faze razvoja hrvatskih dramskih prikazanja. Upravo navedene činjenice upletene u dramaturšku mrežu izvrsno su se poklopile s takovrsnom režijom Marina Carića i glumačkim izrazom, pa se u nabrajanju antologijskih odrednica upravo smještanje predstave u središte današnjega pučkoga i crkvenoga života, na katedralne i crkvene skaline, a zatim u samostanski i crkveni klaustar i unutarnjost, u franjevački ambijent, u benediktinsko ozračje... čini genijalnim spojem pučke izvedbe i religijskoga nadahnuća. Premda zapis predstave potječe iz 15. stoljeća, tradicija izvođenja ovoga prikazanja seže u 14. i 13. stoljeće. Intrigantnost današnje predstave počiva i u činjenici što se sam zapis predstave pripisuje don Sabiću Mladiniću, Petru Hektoroviću i drugima autorima, ali nikomu sigurno. Predstava se u starini izvodila na otvorenim prostorima, katedralnom trgu, npr., pa je i u tom, izvedbenom sloju, ova, iz dvadesetoga i 21. stoljeća, doživjela arhetipsko otkucavanje. Danas se predstava igra na otvorenim prostorima ili u crkvama.

Godine 1984. Jakša Fiamengo zapisuje: „Hvarani nikad nisu bili toliko blizu sebi, progovorivši glasom svojih predaka, rustično i autentično... Silini iskaza podjednako su ‘kumovali’ drevni tekst i gromko glasanje jezika u kojem su akteri uživali i znalaštvo redatelja Marina Carića, Hvaranina...“

Važnost bratovština

U redateljskoj bilješci Marin Carić naglašava poveznicu sa srednjim vijekom. Razne udruge obrtnika, cehovi ili gilde, u razvijenijim su europskim gradovima opremale dijelove predstave. Tesari su se brinuli za križeve na Golgoti, suknari za bijeli pokrov kojim su umotavali tijelo Spasiteljevo, pekari za scenu Posljednje večere, kovači za efekte vatre paklene... U hrvatskim gradićima nije bilo snažnijih obrtničkih udruga, ali su sačuvane bratovštine, crkvene udruge laika koje se prepoznaju i prema specifičnim odorama, pjesmama, pravilima, ali i prema bitnom udjelu u crkvenim proslavama.

Carić zapisuje: „I danas u Hvaru djeluju dvije takve bratovštne, popularno zvane Bili i Crni bratimi po bijelim i tamnim tunikama koje nose u procesijama i drugim crkvenim svečanostima. Vjerojatno su upravo te dvije bratovštine (a dokumenti spominju i treću, crvenu) igrale glavnu ulogu kod spremanja prikazanja, čina koji je negdje između liturgije i kazališta, svakako bio primjerno povjeren njihovoj brizi. Godine 1970. obnovili smo običaj za koji vjerujemo da je kontinuirano na Hvaru trajao stoljećima. U odorama Bilih i Crnih bratima glumci Hvarskog pučkog kazališta izvode starohrvatsko čakavsko prikazanje na način na koji nam naša imaginacija govori da su mogla izgledati.“

Golem se broj glumaca smjenjivao u igranju uloga prikazanja, a neki su ostali postojani desetljećima. Navedimo glumačku podjelu iz 1992, arhetipske junake genijalnoga oživljavanja hrvatske dramske baštine i običaja: Klement Zaninović, Prošper Gilve, Milan Lakoš, Ralf-Jacky Milatić, Petar Palarić, Fabijan Brkušić, Prošper Miličić, Nikša Kovačević, Jure Tomičić, Marino Jurić, Joško Martinić, Marino Miličić, Ivan Jeličić, Ivica Tomičić, Toni Barišić, Jan Milatić, Ante Lakoš, Visko Zaninović, Prošper Zaninović, Vislav Zaninović, Prošper Carić, Mili Zaninović.

Spoj antičkog i renesansnog

Prikazanje upućuje i na autorovo poznavanje mitologije i klasične književnosti, vidljivo u drugom, mlađem dramaturškom sloju naslonjenu na čvršćoj arhitekturi teksta i razvoju dramskih situacija bližih renesansni. I taj se sloj stopio s hvarskom izvedbom i s Carićevim redateljskim rukopisom što počiva na sintezi proučavanja antičkoga i renesansnoga kazališta. Na katedralnim ili crkvenim skalinima glumci Hvarskoga pučkoga kazališta čine se kao moćni glumci antičkoga kazališta, koreuti, korifeji i koristi koji dozivaju zatreptale slojeve hrvatske renesanse pjevajući je, izgovarajući, izvodeći i živeći u današnjici, ali i kao nježni anđeli što razdraganošću i naivitetom, vedrinom i veseljem igre i glume stvaraju ljubavnu i zaljubljeničku čipku glasova i figura iz prošlosti i sadašnjosti.

Svojom su osobnošću iznjedrili i ove predstave: Ribanje i ribarsko prigovaranje u režiji Marina Carića, od 1991. u konobi-skloništu do danas više od 110 puta; Stori letrat Lucije Rudan-Perinić u Carićevoj režiji od 1992. stotinjak puta; Šaku zemje Jure Franičevića Pločara u režiji Marina Carića od 1998. pedesetak izvedbi; Komediju od Raskota od 1976. i 2002. više od pedeset puta; Hvarkinju Martina Benetovića od 1995. više od trideset puta, u režiji Marina Carića; Robinju Hanibala Lucića od 1993. do danas, u režiji Ranke Mesarić, točno trideset i pet puta...

U nastupima na festivalima hrvatskih kazališnih amatera hvarski su glumci-amateri dobili sva moguća priznanja, a njihove su predstave ocijenjene kao najbolje. Samo od 2005. do danas ostvarili su pedeset inozemnih gostovanja s Lovrincem, ali i Ribanjem i Robinjom. A nisu nikad zaboravili ni propustiti sudjelovati u organizaciji Dana hvarskoga kazališta.

Postoje razne definicije pučkoga kazališta. Za Hvarsko pučko kazalište one su nedostatne. Za Hvarane je kazalište jednostavno: život! Hvarani su dotaknuli vrhunac umjetnosti: na pozornicu pod vedrim nebom ili pod crkvenim svodom donijeli su Jednostavnost, Istinu, Život. Orkestarsku sljubljenost prošlosti i sadašnjosti: „...jednostavne, zvonke stihove na arhaičnom hvarskom narječju kazuju uvjerljivo i s oduševljenjem koje krasi istinske zaljubljenike u kazalište i baštinu.“