Kakva je okusa – ljuta bol?

Pomoću osjetila primamo i spoznajemo svijet. Sva osjetila (vid, sluh, opip, njuh okus) surađuju u poosobljavanju tog svijeta. Svako osjetilo, međutim, pretpostavlja drukčiju perspektivu i nudi drukčiju informaciju. Usporedimo samo oko i uho, osjetilne organe s najviše funkcija.

Oko nudi sliku fragmenta svijeta i nagovara promatrača da taj fragment shvati kao vjerodostojna predstavnika cjeline. Čak i kada je subjekt koji gleda svjestan da svijet nije samo ispred njega, on si ono trenutačno nevidljivo dočarava kao mutaciju prizora koje vidi. Njegovo unutrašnje oko promeće se u tvorca moguće pojavnosti svijeta. Drugim riječima, navike i iskustvo gledanja omogućuju oku zahvaćanje u ono što je odsutno. Iz toga proistječe odnos vida i znanja koji – prema Michelu Dufrenneu – obilježava reciprocitet: „morate vidjeti da biste znali, ali morate i znati da biste vidjeli“. Poput vizualne, i akustička percepcija može biti doslovna (fizička) i nedoslovna (imaginacijska). Uho diskretnije od oka prikuplja informacije o svijetu. Kontakt je posredan i zbog toga su njegovi podaci podatniji interpretaciji. Čujno polje u usporedbi s vidnim nema lica i naličja: ono je svuda oko subjekta. Subjekt koji sluša ili govori pretvara svijet u naročitu čujnost – on govori da bi ga netko čuo, ali i da bi sam registrirao svoj glas. Jezik je središte povanjštenja i potvrda njegova doživljavanja svijeta. Jezične se igre u njegovu govoru multipliciraju – svijet postaje efekt jezika afektivnoga subjekta.

Brojevi i boje

Prikupljajući informacije različitim osjetilima, percepcija postaje slojevitom, a razumijevanje pojedinih senzacija, situacija ili fenomena potpunijim. Međutim, u pojedinih ljudi, u pojedinim izrazima i diskurzima, percepciju ne obilježava samo suradnja, nego nerazmrsivo prepletanje različitih opažajnih registara. Ta se pojava naziva sinestezijom (lat. synaesthesia, suosjet). Riječ je o pojmu koji je istodobno i psihologijski i stilistički. Zapravo stilistički je opis dobrim dijelom vezan za psihologijska pojašnjenja sinestezije.

Ime ti je ljubičasto

U psihologiji, sinestezija se tretira kao neurološka pojava, kao složeni doživljaj koji ujedinjuje djelovanje različitih osjetila, iako se percipirani događaj ili prizor izravno prima samo jednim osjetilom. Tri su tipa sinestezije: bimodalna (surađuju dva osjetila – npr. uho i oko), multimodalna (surađuje tri ili više osjetila) i kognitivna (ustaljenim se kulturološkim sustavima pridaju osjetilna obilježja – npr. brojevima, danima u tjednu ili mjesecima pripisuju se određene boje). Jedan je sinestet kazao da je ponedjeljak crven, utorak žut, srijeda narančasta, četvrtak zelen, petak plav, subota crna, a nedjelja bijela. Sinestet vidi zvukove, čuje boje, čitajući kakav tekst osjeća mirise, slušajući sugovornika iza njegove glave vidi geometrijske likove – trokute, kružnice, kvadrate... Njegova je percepcija detaljistička i nesvakidašnja, a obično ga resi i odlično pamćenje (Sjećam se tvoga imena, jer je ljubičasto). Neurolog Richar Cytowic tvrdi da je sinestezija neovisna o čovjekovoj volji, da se sinestetske slike pojavljuju u prostoru tako da imaju čvrsto određene pozicije, da su pamtljive te da taj tip percepcije pretpostavlja pojačanu emocionalnost. Sinestezija je iznimno rijetka pojava. Pretpostavlja se da jedan sinestet dolazi na 2.000–25.000 ljudi. Dosadašnja istraživanja pokazuju da je među njima više žena nego muškaraca, te više ljevaka nego dešnjaka. Sinesteti su, među inima, bili slikar Vasilij Kandinski, pisac Vladimir Nabokov, glazbenici Franz Liszt, Nikolaj Rimski-Korsakov, Jean Sibelius i znanstvenik Nikola Tesla.

Psihotrop

U stilistici, sinestezija je figura misli, psihotrop, izraz ili iskaz u kojemu pojmovi vezani uz jedno osjetilo sudjeluju u izricanju doživljaja ostvarena drugim osjetilom. Kada govorimo o svijetlim i tamnim zvukovima ili o drečavim bojama, spajamo slušne i vidne senzacije; kada govorimo o slatkom i kiselom smijehu, združujemo okus i zvuk; kada, pak, kažemo da miris parfema grize, povezujemo olfaktivno i taktilno.... Sinestetička se senzibilnost obično temelji na metafori, tj. na posve prirodnoj mogućnosti uspoređivanja senzacija različitih vrsta. „Kad kažemo da je neka boja kričava, ne mislimo time da bi boja mogla proizvesti u slušnom organu osjećaj neke prodorne buke kao što je buka kojoj je izraz sadržan u korijenu riječi kričav, već da ta boja proizvodi na organu vida živ i jak utisak kao i ona ideja s kojom je uspoređujemo“ (Ricoeur 1981). Sinestezijski su izrazi npr. blijeda utakmica, ljuta bol, vedar glas, baršunasta riječ, hladan pogled, topla pjesma... Riječ je o pridjevsko-imeničkim sintagmama koje povezuju različite čulne senzacije. Takve leksikalizirane sitagme pojavljuju se u različitim stilovima – od razgovornoga i novinarskoga do administrativnoga i reklamnoga. Nalazimo ih čak i u znanstvenome diskurzu. Jezikoslovci, posebice fonetičari, govore o visokim i niskim, svijetlim i tamnim glasovima; nejezikoslovci si, pak, razliku među pojedinim glasovima predočavaju također sinestezijski te luče meko i tvrdo č.

Sinestezija u književnosti

Umjetničko prikazivanje koje ujedinjuje različita osjetilna iskustva omogućava profinjeno, detaljističko, nesvakidašnje predočivanje, otvara prostor ekspresivnoj tematizaciji kakva doživljaja, prizora ili scene te pogoduje stilskoj individuaciji iskaza. Primjere sinestezije zatječemo već u Homera i u Bibliji. Homer govori o mednom glasu sirena, dok u Bibliji nalazimo rečenicu „Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom“ (Otk, 1,12). U romantičarskome pjesništvu (Shelly, Heine) sinestezija zamjenjuje klasicističku retoriku slikovitijim predodžbama, a u francuskih je simbolista poetički temelj doživljavanju i prikazivanju prirode. Dok je Charles Baudelaire programatski postulirao suglasja među različitim osjetima (K’o odjeci kad se iz daleka spoje / U jedinstvo mračno, duboko bez kraja, / Silno poput noći i sunčeva sjaja, / Dozivlju se zvuci, mirisi i boje), njegov je sunarodnjak Arthur Rimbaud između francuskih samoglasnika i boja uspostavio ovakav sustav korespondencija:

A – crno

E – bijelo

I – crveno

U – zeleno

O – modro

Zanimljivo je da je prije Rimbauda hrvatski pjesnik Petar Preradović u tekstu Zagonetka 4 učinio nešto vrlo slično:

Moj a teče, graniči i hara,

Moj ie svagda blieskom se ukaže,

Moj i liepo sa ševom se slaže,

Moj o samo po noći tumara,

Moj u bolest ponajgoru stvara.

Sinestezija se javlja i u naslovu Preradovićeve pjesme Zora puca, koji je, pak, dio refrenskoga stiha Zora puca, bit će dana. U hrvatskih pjesnika različitih generacija i udaljenih poetičkih usmjerenja nailazimo i na ove pjesničke slike koje ujedinjuju različita čulna iskustva:

– Plavo podne

sjedi na oblacima

(A. B. Šimić, Podne i bolesnik)

– Ove su riječi crne od dubine,

Ove su pjesme zrele i bez buke.

(T. Ujević, Kolajna V)

– I vidi se tihi mjesec,

Gdje lagano tone gaju.

(V. Vidrić, Dva levita)

– Sve je modri psalam jesenje tišine.

(M. Krleža, Pan)

– Čujem miris Palestine

Dah od kedra i oliva,

(V. Čerina, Čemer i daljine)

– Što šapću tvoje oči brzim

pticama s dalekih obala?

(V. Parun, Zagrljaj)

Sinestezijsko spajanje različitih oblika percepcije najčešće je u pjesništvu

Jedno je od ključnih obilježja lirskoga pisma suvremene pjesnikinje Anke Žagar potpuna otvorenost, želja da se spajanjem svega sa svime dopre do iskonskoga iskustva i iskonskoga jezika. Sinestezija je, među ostalim, oblik kreiranja te otvorenosti. U zbirci Stvarnice, nemirna površina autorica tako poseže za izrazima hladne porušene ruže, bijeli propanj, gorka svjetlost, naga svjetlost, gusta jama, jureća praznina, skamenjena glazba, smrznuta glazba, mekano pojastučena bol / prigušena zajezerena...

Sinestezijska poetika

U opusu Josipa Severa ova figura ima posebno mjesto. Ona je stilsko sredstvo kojim se izvodi promjena ustaljenoga reda perceptivnih mehanizama. Osjetilo vida, koje je u zapadnoj kulturi presudno odredilo načine na koje čovjek doživljava i prima svijet, Sever je podredio osjetilu sluha; imperijalizmu oka suprotstavio je pjesmu kao totalni zvuk. Da je riječ o posve promišljenoj lirskoj strategiji, najbolje svjedoči prva pjesma njegove prve zbirke Diktator:

muzika vida

sjajni dragulji žive planete

muziče svjetlosni efekti.

ptice muzike

na mozak slete

i čitav duh u svjetlu trepti.

poptičen je jutarnji pločnik

cvrkut u svakom novom oku.

neki svevisoki moćnik

trpi jastreba o boku.

prate me stravične ptice harpije

mogu iskljuvat sve ove oči

te ptice što lete s ove hartije

u drugu, mističnu bjelinu.

kada je moćnik još visočiji

a očaj sljepački sve jači

i sve gušći lepeti krila.

Često se govori o svijetlim i tamnim zvukovima, toplim i hladnim bojama

Pjesma se temelji na tri sinestezijska sklopa. To su naslovna sintagma muzika vida te stihovi muziče svjetlosni efekti i cvrkut u svakom novom oku. U sva tri slučaja akustičke i optičke senzacije sugeriraju novu realnost. Važno je u Severovu slučaju uočiti da su označitelji za čujno na počecima tih izraza te da im tako opterećeno mjesto omogućuje lakše podčinjavanje izraza za vidljivo. Monopol oka biva dokinut razaranjem slikovlja. Pjesnik postulira izručivanje smisla i tvorbenih načela pjesme njezinu zvučanju i fonijskim asocijacijama njezina subjekta. Sve što je Josip Sever poslije pisao na stanovit je način izvedivo iz Muzike vida. Sinestezijska sinteza čujnoga i vidljivoga u njegovu opusu, u kojoj se fragmenti vidljivoga doimlju tek kao ilustracije čujnoga, početna je operacija projekta zvuk diktira smisao. Uz već spomenute sinestezijske izraze, upozoriti je na još nekoliko korespondentnih rješenja. Stihovi poput besmrtna ptico vječitog svitanja, vid koji šušti kao lišće, u svim bojama / kriješti kao papagaj ili ostali zvuci kolju izgubljena svjetla te sintagme kao krezub pogled ili modri glas pripomažu nadređivanju auditivne percepcije vizualnoj i njezinu osamostaljivanju.

Uopće, u tropološkom kontekstu, sinestezija je figura bliska metafori, glasovnom simbolizmu, onomatopeji. Ona u igru uvijek uvodi različita motrišta, fantastizira prikazivanje, bogati značenje izraza ili teksta.

Osim psihologije i stilistike, sinestezija ima važnu ulogu u ezoteričkim i okultističkim učenjima, jer se ta učenja dobrim dijelom temelje na uspostavljanju veza i sugeriranju analogija između brojnih fenomena i iskustvenih područja, npr. između boja, osjeta, osjećaja, kreposti, biljaka, životinja, elemenata i sl.