Iz antike u kozmička prostranstva budućnosti

Baletni ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci od 2004. vodi Staša Zurovac. On se nekoliko godina prije toga počeo ostvarivati kao koreograf pa je preuzimanjem riječkog ansambla zauzeo jedinstvenu poziciju na domaćem baletnom zemljovidu, poziciju koja je karakteristična za većinu zapadnoeuropskih plesnih ansambala u institucionalnim kazalištima gdje je ravnatelj ujedno glavni kućni koreograf. Staša Zurovac naš je vodeći koreograf koji mnogo gostuje i u drugim kazalištima (Ljubljana, Novi Sad, Beograd, Split, Zagreb). U Rijeci je dobio i prema sebi tj. svojim autorskim projektima oblikovao vlastiti ansambl, ansambl koji su prije njega razne bure i potresi vodili od krize do krize, s usponima i padovima, i uglavnom minimalnim repertoarom. Sada taj neveliki ansambl plovi mirno i postojano. Ove sezone ima čak sedam naslova odnosno šest predstava na repertoaru. Za takav rezultat od presudne je važnosti potpora intendantice Nade Matošević. Kako je izvjestan još jedan njezin intendantski mandat, a time i Zurovčev ravnateljski, sva je prilika da će on obilježiti vrlo dugo razdoblje (više od deset godina) Riječkoga baleta.

S premijere u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci

Zato je za ansambl važna ravnoteža, da, osim s kućnim koreografom, surađuje i s drugim umjetnicima. U zadnje vrijeme bilježe se ostvarenja Dinka Bogdanića i Patricka Delcroixa, a važna su i etablirana djela baletnog repertoara koja Staša Zurovac uzima pod svoju vizuru. U tu se skupinu, nakon Romea i Julije, ubrajaju Daphnis i Chloe Maurica Ravela. Svakako bi vrijedilo razmisliti i o nekom djelu baletne klasike, koja je u Rijeci sada zapostavljena. Većina je članova ansambla klasične naobrazbe i šteta bi bila to potpuno zanemariti.

Maurice Ravel skladao je balet Daphnis i Chloe na libreto Mihaila Fokina prema istoimenome pastirskom romanu grčkoga pjesnika Longa. Kako je tematska odrednica repertoara riječkoga HNK-a ove sezone u znaku antike, zadnja ovosezonska premijera to naglašava, a njezino uprizorenje otvara pogled u budućnost, u daleka svemirska prostranstva što su ih ingeniozno predočili scenograf Žorž Draušnik, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić i autor videomaterijala Marin Lukanović.

Ravel je svoju sjajnu instrumentalno koloriranu partituru označio kao koreografsku simfoniju u tri dijela, unijevši u nju dodatna glazbala poput celeste i vokalizirajući zbor za dodatne efekte. No, već je Sergej Djagiljev, u okviru čijega je Ruskog baleta djelo praizvedeno 1912. u Parizu, ustvrdio kako je ono više simfonijsko, a manje koreografsko. I doista, ta glazba opojnih harmonija, iako mišljena za ples, tako je jaka i samosvojna da joj je teško prispodobiti jednako snažan plesni izraz. Nije to u potpunosti uspjelo ni Fokinu na praizvedbi ni Staši Zurovcu sada. Već je nakon prvih taktova Introduction et danse religieuse, zbog snage delikatnih suzvučja, bilo jasno da je ta glazba, stvarana od 1909. do 1912, glazba ne samo za 20. i 21. nego i za 22. stoljeće! I zato joj je scenski prostor zviježđa, planetarnih sustava i svemirske maglice, prošaran laserskim snopovima, u međuprostorima kojih cvate Ljubav, itekako primjeren. A bića iz antičke mašte postala su bića naše budućnosti.

Ovdje mi se nameće usporedba s, uvjetno rečeno, sličnom pastirskom tematikom opere Sunčanica Borisa Papandopula, postavljene u Rijeci prošle sezone, a nastale, nota bene, sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća. Njezin svijet pastira i pastirica, prebačen u nemilosrdan svijet današnjice, nije funkcionirao u srazu s nacionalnim glazbenim izrazom djela, dok je svijet Ravelovih pastira i pastirica prebačen u Zurovčevu kozmičku budućnost funkcionirao savršeno. Doduše, predstava koreografski nije odveć nadahnuta i njezin se uspjeh temelji na maštovitosti svekolike zamisli, vizualnoj atraktivnosti i izvrsnoj glazbenoj izvedbi. Kao grand finale zamišljen je i pridodan joj Ravelov Bolero. Ljubav slavi pas de deux Daphnisa i Chloe te boga Pana i nimfe Syrinx. Andrei Köteles u ulozi Pana i Cristina Lukanec u ulozi Syrinx bili su, kao drugi par, mnogo izražajniji, dok su Vladimir de Freitas Rosa i Camila Izabel Moreira u naslovnim ulogama ostavili bljeđi dojam.

Dirigentica Nada Matošević ostvarila je zanosnu izvedbu te tipično francuski rafinirane glazbe, s točno ocrtanim ritmičkim i melodijskim konturama. Orkestar i zbor iskazali su se, ako zanemarimo flautističke falševe u Boleru.