Gdje odati počast Hrvatskoj?

Marinko Mišković, Matea Lay

Dana 30. svibnja 1994. prvi je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman zapalio vječnu vatru na Oltaru domovine na Medvedgradu. Događaj je ostao zabilježen kao dan kada smo dobili spomenik slobodi domovine i svim hrvatskim junacima – osobito onima u Domovinskom ratu – koji su za nju dali svoj život, najviše što su mogli. Ujedno, bilo je to i posljednje javno mjesto na kojemu se predsjednik Tuđman, vidno iscrpljen teškom bolešću, pojavio prije smrti. Oltar domovine zamišljen je kao svenarodni spomenik, središnje mjesto ceremonijala obilježavanja posebno Dana državnosti, mjesto koje će osim Hrvata posjećivati i svi drugi kada žele odati poštovanje našoj domovini i iskazati pijetet poginulima za njezinu slobodu. Spomenik, djelo kipara Kuzme Kovačića, umjeren je i primjeren, mnogo uspjeliji od mnogih drugih vezanih uz Domovinski rat. Kovačić je na njemu počeo raditi ratne 1992. Izveo ga je tako da predstavlja hrvatski grb, sastavljen od velikih kamenih blokova iz svih hrvatskih županija, staklenih elemenata koji predstavljaju more te od vječnog plamena.

Snimio Mirko Cvjetko

Poznato je da se vječni plamen diljem svijeta uzima kao simbol trajnog sjećanja na hrabre ljude ili događaje od nacionalne važnosti, trajne zahvalnosti onima koji su živote dali za slobodu domovine, znak da njihova žrtva nikada neće biti zaboravljena, ali i simbol toga da je u čuvanju slobode potreban stalan oprez. Primjera spomenika poginulima za slobodu i domovinu s vječnim plamenom ima u čitavom svijetu. Najstariji je takav u Europi Slavoluk pobjede u Parizu s grobom francuskom vojniku koji je umro za domovinu iz 1920. Vječni plamen zapaljen je 1923. i od tada se svakoga dana predvečer odvija ceremonija njegova simboličkog paljenja kao plamena spomena. Ta se ceremonija odvijala i za vrijeme okupacije Pariza. Spomenimo i da na čuvenom vojnom groblju Arlington u Washingtonu ponad groba predsjednika Johna F. Kennedya od 1963. neprestano gori vječni plamen. Nedavno gašenje vječnog plamena na Oltaru domovine pod izgovorom da se nema za plin – što je posljednja (ili samo najnovija?) u nizu žalosnih posljedica toga da ideja Oltara domovine u nekim glavama od sama početka nije zaživjela – otvara mnoga pitanja o mjeri principijelnosti kada je posrijedi odnos prema nacionalnim simbolima.

„Nehajan odnos prema simbolima nacije više je znak pomodarskog podilazećeg provincijalizma nego postmodernizma kakvim bi se htio predstaviti.“ - Ljubomir Antić, povjesničar

„Oltar nije građen s namjerom da zaživi u narodu već da bude mjesto gdje će predstavnici drugih država odati Hrvatskoj poštovanje.“ - Zlatko Vitez, glumac

„Simboličnu i stvarnu vrijednost Oltaru domovine može dati jedino državni vrh, koji od 2000. pokazuje neodgovornost prema državnim vrijednostima, nacionalnom identitetu i nacionalnim simbolima.“ - Božo Skoko, politolog

Obračun s nasljeđem

U vrijeme kada je spomenik postavljen bilo je zamjerki na izbor lokacije i imena kao i neslaganja estetičke naravi. Ali sva krivica Oltara domovine zbog koje je danas nedovoljno istaknut samo je i jedino u tome što ga je na Dan državnosti 30. svibnja 1994. otvorio Franjo Tuđman. Sve ostalo puko je traženje izlika. Nakon njegove smrti nova je vlast – u valu detuđmanizacije – započela s demontažom nasljeđa stare vlasti. Nacionalni simboli, rituali, spomenici i datumi, uvedeni za stare vlasti, nova vlast je ukidala, premještala i marginalizirala kao da je riječ tek o političkim simbolima omrznute vlasti. Umišljenost i lakoća s kojom je jedan spomenik kakav je Oltar domovine uvučen u sferu obračuna s političkim protivnicima, skupljanja jeftinih bodova, inženjeringa opstanka na vlasti, čin je nezamisliv u civiliziranom svijetu. Tako je s Medvedgrada povučena vojna straža, a Oltar domovine izuzet iz državnog protokola (koji je predviđao da strani državnici u prigodi državnih posjeta pred njim iskazuju počast zemlji domaćinu) te izručen skrbi administracije i prepušten na milost i nemilost huliganima i vandalima. Posljedica je toga da je Oltar domovine bio zarastao u travu i šipražje, a kameni i stakleni elementi popucali su, dok su oni manji, suze, ukradeni. Stavljajući za trenutak na stranu utrnuli vječni plamen (pokraj kojega sada gori lampion), danas je Oltar domovine u usporedbi s tim u mnogo boljem stanju, zahvaljujući obnovi koju je financirao Grad Zagreb 2006. godine.

Za povjesničara Ljubomira Antića nehajan odnos prema simbolima nacije više je znak pomodarskoga podilazećeg provincijalizma nego postmodernizma kakvim bi se htio predstaviti. Dodaje kako su upravo s prostora odakle kreću globalizacijski procesi (SAD, Velika Britanija i sl.) nacionalni simboli najmanje ugroženi. Naveo je primjer nedavnog posjeta premijerke Jadranke Kosor SAD-u, prilikom kojeg je posjetila Nacionalni muzej holokausta i zapalila svijeću u Dvorani sjećanja, nakon čega je posjetila i Grobnicu neznanom junaku na Nacionalnom groblju Arlington. Amerika, koja je tako ponosna na svoju povijest i ima mnogo simbola koji predstavljaju njezin identitet te su prepoznati u čitavom svijetu, samo je jedan od primjera zemalja koje drže do slike o sebi.

Odgovornost za održavanje spomenika prebacuje se kao teniska loptica s Grada Zagreba na državu, s države na Park prirode Medvednica, koji bi uskoro trebao postati nadležan. Ravnateljica Parka, Nives Farkaš Topolnik, samo je kratko izjavila da će Medvedgrad pod njihovu upravu doći od 1. lipnja te da planiraju obnovu i uvrštavanje u turističku ponudu Medvedgrada. Zanimljivo je istaknuti da održavanje spomenika ne bi trebalo opterećivati ni državni ni gradski proračun, jer Park prirode planira sve troškove pokrivati od ulaznica za stari grad. Nadamo se da to ipak ne znači da će investicije potrebne za dostojanstveno održavanje Oltara domovine ovisiti samo o financijskim rezultatima poslovanja jedne javne ustanove.

Komentirajući gašenje vječnog plamena Predrag Matić Fred, posebni savjetnik Predsjednika za branitelje, za Novi list izjavio je: „Mjesto nije prihvaćeno od naroda, unatoč dobrim namjerama onih koji su ga osmislili i izgradili, možda postoje i neke negativne konotacije na vrijeme Franje Tuđmana. Zbog svega toga, i situacije u kojoj se danas ovaj spomenik nalazi, mislim da bi ga trebalo dostojanstveno zatvoriti i to mjesto prenamijeniti za nešto drugo“. Zamišljeni nad ovom izjavom koja je izletjela vukovarskom branitelju u čije poštenje i dobre namjere ni u primisli ne želimo posumnjati samo se pitamo zašto se odgovornost za marginaliziranost Oltara domovine svaljuje na narod, lokaciju i Franju Tuđmana, pogotovo kada svi znaju da Oltar domovine nije sam od sebe počeo padati u zaborav, nego je u njega svojedobno gurnut, i to baš s Pantovčaka. Kod takva spomenika kakav je Oltar domovine važan je jedino on sam i njegova uzvišena simbolika, koja se u kultiviranom umu odupire bilo kakvim nedostojnim poigravanjima. Osim toga, tu su, na drugom mjestu, i razlozi umjetničke naravi zbog kojih je spomenik neodvojiv od svojega mjesta, budući da je spomenik i osmišljen upravo za to mjesto, koje je time integralni dio spomenika i njegov okvir. Zbog svega toga Oltar domovine morao bi ostati na sadašnjoj lokaciji taman da ga više nikad nitko i ne pogleda.

Što se tiče „negativnih konotacija na vrijeme Franje Tuđmana“, nije baš jasno kakve bi to veze imalo s Oltarom domovine i njegovom simbolikom. Misli li se pod tim negativnim konotacijama na devedesete kao razdoblje nastanka i formiranja Republike Hrvatske, na referendum 1991. kada su se građani plebiscitarno izjasnili za suverenost i samostalnost, na gotovo osam tisuća poginulih branitelja u Domovinskom ratu? Jesu li možda zbog toga građani 3. siječnja 2000. srušili staru i izabrali novu vlast? Ako se tako ne misli, onda stvarno ne znamo kakve bi veze Oltar domovine trebao imati s bilo kakvim negativnim konotacijama. S druge strane, oni koji u simbolici Oltara domovine pronalaze nešto sporno ne bi s njim, jasno, bili zadovoljni ma gdje god da ga se postavi. Trebali bismo postati svjesni da se s izjavama poput gore citirane samo nastavlja marginalizacija nacionalnih simbola kao i onoga što simboliziraju. Ne trebamo se onda čuditi što 39 posto maturanata u Hrvatskoj ne zna za Ovčaru. Dakle, nema mnogo razloga za strah da će biti upamćeno da je zamisao da se takav spomenik podigne potekla od prvoga hrvatskog predsjednika.

Civilizacijski deficit

Iako sada nije tema prvi hrvatski predsjednik, spomenimo usputno ipak to da u povijesti jednog naroda svaki slobodnom voljom naroda izabran predsjednik ima posebno mjesto kao svojevrstan znak slobode naroda. U mnogim zemljama s dugom tradicijom demokracije to se značenje javno s ponosom obznanjuje tako da se po osobito važnim državnicima nazivaju biblioteke, veliki kulturni centri, zračne luke, vojni brodovi i slično. Stanje u kojemu se nalazi Trg Franje Tuđmana u Zagrebu, neuređena zelena površina koja uglavnom služi građanima za izvođenje pasa, u usporedbi s tim znak je civilizacijskog deficita.

Osim što je zbog navedenoga apsurdna pomisao o zatvaranju i premještanju takva spomenika, apsurdno je i preispitivanje lokacije takva spomenika prosuđivanjem prema svojevoljno naknadno uvedenu kriteriju posjećenosti, a koji, to je očito, nije bio glavni kriterij kod izbora lokacije. Kada bi posjećenost bila glavni kriterij, onda bi ga možda bilo najbolje smjestiti u sklop nekoga trgovačkog centra. Medvedgrad, strateški sagrađen u trinaestom stoljeću, nakon provale Tatara, kao vojno uporište koje je pripadalo sustavu obrambenih utvrda koje su trebale spriječiti eventualna buduća haranja, pokazao se kao prikladna i praktična lokacija za spomenik. Zlatko Vitez, sudionik otvaranja spomenika, smatra da Oltar nije građen s namjerom da zaživi u narodu, nego da bude mjesto gdje će predstavnici drugih država odati Hrvatskoj poštovanje. Ne slaže se da je mjesto nepristupačno nego da je povijesno dobro odabrano te ističe spomenik kao vrhunsko umjetničko djelo jednog od naših najvećih kipara, Kuzme Kovačića. Odgovornom smatra politiku koja je vođena zadnjih deset godina te vladajuću stranku, koja bi trebala biti dužna brinuti se o spomeniku.

Ako bismo prihvatili da se ljubav prema zajednici, društvu, domovini temelji na slobodnom i autonomnom ograničavanju privatnih interesa radi interesa općeg dobra, i da joj je svojstven duh dostojanstvena obilježavanja događaja od općeg značenja te ponosnog i zahvalnog spomena na one koji su u tim događajima sudjelovali, smatrajući opće dobro vrijednim žrtvovanja i vlastitog života, onda tako shvaćena može snažno pridonijeti stvaranju uređenoga, socijalno osjetljiva društva i biti pogonska snaga njegova progresa. Politolog Božo Skoko, autor knjige Država kao brend, tvrdi da je pitanje nacionalnog ponosa, domoljublja i patriotizma pitanje od velike važnosti za svaku normalnu demokratsku i razvijenu državu. On podupire „dobroćudni nacionalizam“ koji je potreban u današnje doba globalne konkurencije i krize kako bi potaknuo narod da voli i poštuje svoju zemlju te se više trudi za njezin napredak i opće dobro. Skoko napominje kako simboličnu i stvarnu vrijednost tom spomeniku može dati jedino državni vrh, koji od 2000. pokazuje neodgovornost prema državnim vrijednostima, nacionalnom identitetu i nacionalnim simbolima. Dok je jednima alibi tobožnji strah od nacionalizma koji danas sve više ima negativne konotacije, a drugi se busaju u prsa kao veliki Hrvati, Hrvatska i dalje nema postojane simbole svoje neovisnosti koji bi je predstavljali u svijetu.

Umjesto da bude mjesto gdje se u čistom i jednostavnom pijetetu prema svim hrvatskim vojnicima poginulima za slobodu domovine – bez obzira na povijesno razdoblje u kojemu se borba za slobodu odvijala – pokazuje čvrstina narodnog jedinstva, Oltar domovine bit će i nadalje mjesto štetnih prijepora sve dok ga se ne prestane politizirati. A odgovornost za to je na političarima. Umjesto lutanja i neodlučnosti vrijeme je da pokažu zrelost. „Tajna je u hrabrosti da se barem povremeno uzdignemo iznad cinizma dnevne politike. To su oni trenuci kada se izlažemo kritici, jer smo se usudili iskoračiti naprijed“, riječi su predsjednika Ive Josipovića za nedavnoga posjeta Sarajevu. Kada bi čitavi politički vrh na Dan državnosti 25. lipnja na Oltaru domovine položio vijenac, u javnosti bi to bilo sigurno pozdravljeno i kao mudar potez.