Eter je zagušen komercijalnim postajama

Četrnaesti međunarodni festival igrane i dokumentarne radiodrame Prix Marulić, osim što je zabilježio rekordan broj prijava, osobit je bio i zbog informacija o ponovnom otvaranju medijskog prostora kreativnom radiofonskom izrazu, koje su donijeli sudionici festivala. Bio je to jedan od povoda za razgovor s voditeljem Prix Marulića, piscem, prevoditeljem i urednikom dokumentarne radiodrame na HR-u – Ljubom Pauzinom.

Međunarodni festival igrane i dokumentarne radiodrame Prix Marulić, koji u Hvaru organizira Dramski program Hrvatskoga radija, ove je godine bio posebno intenzivan i bogat. S kakvim su dojmovima otišli gosti?

Pa gosti su oduševljeni. Ne želim da ovo zvuči kao samohvala, ali toliko sam lijepih riječi čuo pri opraštanju, pa čak i od ljudi koji su tijekom festivala prigovarali brojnosti natjecateljskih programa. Naša manifestacija ima poseban šarm jer funkcionira u vrlo složenoj situaciji ambijentalnih slušanja, koja se održavaju u različitim autentičnim prostorima Hvara – vrtu ljetnikovca Hanibala Lucića, Franjevačkom samostanu, na otočiću Galešniku ili hvarskom kazalištu – prvoj europskoj komunalnoj kazališnoj kući. To ne bi bilo moguće ostvariti bez potpune posvećenosti čitave organizacijske ekipe, koju zasigurno motivira upravo sam sadržaj festivala – a to su redom vrhunci radijskog medija, produkcije koje u potpunosti iskorištavaju kreativni potencijal radija.

Posebnost je festivala Prix Marulić odrednica pohoda starim tekstovima – emisije moraju tematizirati baštinu nastalu prije izuma radija. Zašto je bila odabrana upravo takva propozicija?

Osnivači festivala (radijski redatelj i bivši urednik Dramskog programa HR-a Josip Meštrović i bivši ravnatelj HR-a Tomislav Bakarić) na tragu su radiodramske revije domaćega stvaralaštva na splitskom festivalu Marulićevi dani došli su na ideju da pokrenu međunarodni radijski festival u Hvaru. Potaknuti ljepotom i kulturnim spomenicima mjesta gotovo su se spontano odlučili za koncepciju osluškivanja starih tekstova u drevnim, autentičnim ambijentima.

Uz to, nema javnog radija na svijetu koji u sklopu programa ne vodi posebnu brigu o nacionalnoj i svjetskoj baštini. Takve emisije često ne dolaze na druge festivale, koji nastoje biti aktualni i moderni, pa se programi o povijesti i baštini čine zastarjelima, no konkurencija našega festivala dokazuje suprotno.

Na Prix Maruliću radiofonski kreativci natječu se u tri kategorije – igranoj, dokumentarnoj i kratkim formama, no sva tri žanra kombiniraju i dramske i dokumentarističke postupke stvarajući svojevrsne umjetničke dokumente. Čini li se da je takva podjela na kategorije sve više tek formalne prirode?

U mnogim područjima danas se događa fuzija, ne samo u radijskom stvaralaštvu – tako je i u književnosti, glazbi, kazalištu… To je proizvod postmodernističkog odnosa prema svijetu. Više se ne nastoji profilirati čisti žanr. I u tom je smislu Prix Marulić poseban – nastojimo da svi sudionici festivala slušaju sve konkurencije, da o njima raspravljaju i dakako odlučuju o kvaliteti. Na taj se način i dokumentaristi i dramatičari stalno međusobno upoznaju – rasprave o odslušanim emisijama, koje su bit festivala, vode svi zajedno, što omogućava svježe komentare i razmjene drukčijih iskustava.

Uvažavajući komentare sudionika i trendove kreativnog radija lani ste uveli i novu kategoriju kratkih formi, trajanja ograničena na sedam minuta. Zašto je danas taj oblik stvaralaštva postao tako važan?

Po europskim radiopostajama sve se više stvaraju kraće emisije, što je i logično jer je ritam života sve brži. Ljudi sve manje vremena mogu usredotočeno slušati radio. Običaj sjedenja uz radioaparat više ne postoji, program pratimo usput – u automobilu, kod kuće kao pozadinski zvuk, pa čak i u trgovačkim centrima. Zbog brzine koja nas guta program se morao prilagoditi. Mislim da je potvrda tog trenda i broj prijava – lani ih je bilo deset, a ove smo ih godine imali dvostruko više. Posebnost je malih formi i njihova produkcijska zahtjevnost. Mnogi misle da je malu formu lakše napraviti jer je kraća, no – upravo suprotno – da bi se nešto pametno i duhovito reklo u malo vremena, potrebno je mnogo strpljenja, znanja i rada.

Ove je godine Prix Marulić dobio i prvoga lokalnog potomka – tridesetak jako motiviranih Hvarana za festival je pripremilo i prvu otočnu nezavisnu radiodramsku produkciju. Kako je došlo do te suradnje?

Ne mogu vam uopće opisati koliko sam sretan što smo u konkurenciji imali i lokalnu produkciju. Praćenje festivala za lokalni Radio Slobodni For motiviralo je, naime, novinarku Ivu Boras da napiše tekst o hvarskom čudu – križiću koji je uoči pučke pobune prokrvario. Upravo je ove godine 500. godišnjica tog događaja, koji se i danas obilježava procesijom. Scenarij je napisala na lokalnom dijalektu i uz skupinu entuzijasta – glumaca iz pučkog kazališta, ali i potpunih amatera, te kolege montažera s radija – snimila je radiodramu. Čim sam saznao da se priprema ta produkcija, potaknuo sam ih da emisiju prijave na festival, što nas je, pak, spontano dovelo do novoga prostora slušanja – crkvice sv. Anuncijate, gdje se čudo na neki način i dogodilo – upravo je kanonik te crkve bio pozvan da među prvima svjedoči križiću koji je prokrvario. Na taj se način Prix Marulić i dubinski povezao sa svojim gradom domaćinom i njegovom prošlošću.

Broj sudionika na festivalu svake godine raste – uz tradicionalno jake produkcije kao što su njemačka, skandinavska ili britanska, to je prilika za upoznavanje novih radijskih estetika. Koje biste zemlje posebno izdvojili?

Posljednjih se godina iznimnom kreativnošću i inovativnošću nametnula produkcija Rumunjskoga radija. Nadam se da za to male zasluge ima i Prix Marulić, na kojem se već proslavio nagrađivani redatelj Toma Enache, a i ove je godine efektna rumunjska radiodrama Maldoror ušla među pet najboljih. Beskrajno sam sretan što smo imali emisije s Egipatskog radija, o kojem prije nismo puno znali, a od lani emisije prijavljuje i Iranski nacionalni radio, koji me, moram ipak priznati, jako razočarao – nakon niza intervencija i kontakta s veleposlanstvom iranski autori nisu dobili dopuštenje svoje vlade da doputuju na festival. Zbog toga ću Iranskom radiju napisati protestno pismo u kojem ću izraziti žaljenje, ali i upozoriti da ćemo dobro razmisliti hoćemo li dogodine Iranu dopustiti da se natječe na festivalu.

Nakon nekoliko godina stagnacije do koje je dovelo rezanje proračuna za umjetničke radioprodukcije diljem Europe, čini se da se trend konačno mijenja – Rumunjska je već postala velesila, a Danski radio ponovno pokreće redakciju dramskog programa, koja je bila ugašena zbog štednje. Je li publika zasićena komercijalnim tipiziranim radioprogramima, osjeća li se povratak interesa za zahtjevnije, ali i kvalitetnije radijske forme?

Volio bih da to mogu potvrditi, ali još nisam siguran da je došlo do promjene trenda. Činjenica je da je eter zagušen komercijalnim postajama koje ne služe radijskom stvaralaštvu, nego ubiranju profita. Zato smo se danas našli u situaciji da mlađe generacije i ne znaju što je to radiodrama ili feature, jer ih jednostavno nemaju gdje čuti. U nas se takvi sadržaji nude samo na Trećem programu HR-a, koji je po definiciji malo slušan, pa kada slučajno naiđu na naše frekvencije, ostanu šokirani punom snagom radija. Proizvodnja je takvih produkcija dakako mnogo skuplja od sadržaja koji nude komercijalni kanali, ali upravo je zadaća javnih servisa da slušateljstvu osiguraju i takav doživljaj medija. Čini mi se da je sasvim logično da je publika zamorena radiopostajama, koje sve zvuče gotovo identično. Dodatni zamah svakako daje i internet, koji pruža mogućnost ciljana slušanja određenih emisija. Zbog neriješenih pitanja autorskih prava, produkcija Dramskog programa HR-a nažalost još nije dostupna u sklopu servisa radio na zahtjev, no nadam se da će te administrativno-pravne začkoljice uskoro biti riješene i da će se i na taj način proširiti svijest o potencijalima kreativnoga radija.