Da bi i prepjev bio pjesma, moraš biti nadahnut i – ništa više

Kad uspiješ prepjevati samo jednoga antologijskoga pjesnika, klasika kojega moraš imati i na svom jeziku, koji te čekao, ponekad i stoljećima, pjesnika s kojim su se uzalud hrvali pozvaniji i jači od tebe, kad to ipak uspiješ (a samo ti znaš koliko to rađanje traje), umovanje o traduktološkim zamkama i vlastitim iskustvima u prevladavanju teškoća s jezikom 13. ili 19. stoljeća, s jambom u jeziku koji se jambu opire, s nepunim rimama koje moraš pretvoriti u pune (inače će čitatelj pomisliti da nisi neki majstor), to bi umovanje zbilja zvučalo kao lovačka priča. Ne volim je ni u najprikrivenijoj akademskoj varijanti, ni na prevoditeljskim seminarima za studente. Uostalom, tko danas čita pjesnike! Tko uopće čita!

Razumije se da pjesnike ne možeš prepjevavati ako sam nisi pjesnik. A ti ponekad i ne znaš da si pjesnik, poigraš se, pokušaš, vidiš da ti to nekako ide pa onda potajice nastaviš, prevrćeš riječi, tražiš ritam, otkrivaš rime, u snu tražiš rješenja, budiš se i zapisuješ... Ništa posebno. Podlegneš napasti, a znaš da ona ima dva lica – anđeosko i đavolsko. Da bih se usudila, moram taj izvorni jezik razumjeti, osjetiti i čuti. Bez toga se ne bih usudila. A da bih nastavila, moram dobiti krila. Meni je pjesnička krila dao Dušan Karpatský i bila su sigurnija i jača od onih lirskih krilaca što ih naslijedih od svoga oca.

Nisam ja prepjevna buldožerka, Predraže, ja sam samo vječni gutač stihova, a Máchu sam prevodila desetak godina – bez namjere da ga ikad dovršim. Pomoglo mi je, a i sad mi pomaže, sve što sam pročitala, ponajprije na jeziku svojih starih, sve što se taložilo stoljećima. Od Šibenske molitve do Hrvatina bašćinca, krune slavne, jazika i versa harvatskoga. Ponešto od toga i meni je ostalo u uhu, u pameti, u krvi. Kao šum mora, kao basovi otočkih bratima, kao suza mandoline. To je jednostavno tako. Pjesničko prevođenje nije zanat, iako se može i naučiti i izvježbati.

Ne radim tzv. filološki prijevod, to bi me uprozilo, usporilo, blokiralo. Oduzelo bi mi užitak i uzbudljivost skoka u dubinu, u jednu drugu stvarnost koja postaje i moja. Moja bi mašta spala na potragu za sinonimima i prekopavanje rječnika. Ne uspijevam dobro prepjevati svakoga pjesnika, jer mi svi nisu (jednako) dragi, a pobratimstvo neću ni spominjati. Prepjev je avantura, ne možeš u nju krenuti opskrbljen svim onim sitnicama koje nosiš na neki službeni put. Ne trebaju ti. Ne treba ti ništa, ni rimarij, ni pisaći stol, čak ni tišina. Kad to radiš, sve ostalo radiš usput. To mirno možeš raditi i u tramvaju, u nekoj čekaonici, na putu do kuće, gdje god si nasamo s tim stihovima. Dok nešto radim rukama, a takvih je rutinskih ženskih poslova napretek, ja u glavi premećem stihove jedne ili dviju strofa, povezujem ih, brišem ruke, zapisujem, križam i opet zapisujem – odmah u konačnom obliku. Prije nego bilo što započnem, pročitam original toliko puta da ga već gotovo naučim napamet. U glavi mi je uvijek cjelina i dok me neki nerv tjera naprijed, ništa mi ne može prekinuti nit. Ne dam se prekinuti. Zato prevodim malo i vrlo sam izbirljiva.

Drago mi je kad se moj prepjev objavi uz original – tu sam pomalo tašta i volim da sve bude usporedivo, bar onima koji znaju taj izvorni jezik i osjećaju njegovu melodiju. Jedina i najveća pohvala koju (sa strepnjom) očekujem jest da se moj prepjev čita i čuje kao izvorni hrvatski tekst. Moj hrvatski, koji ne razlikuje pjesmu (pjesnikovu) od pjesme (pjevača), ne smije nositi ožiljke borbe s originalom.

Ne znam odgovoriti na pitanje kako prevoditi poeziju. Da bi i prepjev bio pjesma, moraš biti nadahnut i – ništa više. A nadahnuće je dar, poput sluha i glasa, sve ti jest ili nije dano. Vlastite su ti zasluge male i ne vrijedi o njima ni govoriti. Neka poezija radije govori sama.

Karel Havlíček Borovský

VERSUS MEMORIALES

Ako voliš strah i nespokoj,

uman budi, dosjetljiv i svoj;

kruh svagdašnji ako ti je draži,

budi glupan – to se više traži.

SATIRIK NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI

Zašto ti ne pišeš kao drugi ljudi,

zašto tvoje pero crni sve – i kudi?

– Pa gospodo kritičari, to je

od crnila crno pero moje.

ČESTITKA SVIRAČU

Za gusala tvojih nek ti zvuke

Bog da čet’ri mjesto dvije ruke,

pa dok sviraš da začepiš uši.

To ti želim po srcu i duši!

SIMPATETIČNA MEDICINA

Bocne li te svojim žalcem pčela,

medom njenim često

maži bolno mjesto.

Bocne li te epigramska strijela,

na ranu odmah čuperak stavi

s piščeve glave – lijek to je pravi.

(prepjev s češkoga)

Jiří Karásek ze Lvovic

GITARA

Još uvijek čujem melodiju onu,

što guta je u praznoj sobi noć,

dok vrijeme nosi pustoš monotonu

po strunama mi ruka želi proć.

Kad minu ljeta i kad snage klonu,

ko san se vraća davnih dana zvuk.

I opet čujem melodiju onu,

u tuzi što je tamni guta muk.

Kad umrem i kad mrtvi budem prah,

a duša nađe drugo tijelo sretna,

u sjećanju od svega će što znah

još zvonit ona melodija sjetna,

što nestaje u tami kao dah.

(prepjev s češkoga)

Adam Mickiewicz

STUPNJEVI ISTINA

Uman čovjek istine neke kaže svima,

neke samo narodu svom prišapnut ima,

neke prijatelju tek povjerit se smiju,

a neke od svakoga mudri ljudi kriju.

NAUK BEZBOŽNIKA

Kad se neki bezbožnik znanostima bavi,

čuvaj se: to oružje sprema zlotvor pravi.

HARMONIJA

U zboru će pjevati majstor samo tada,

ako glas svoj vlastiti ne čuje od sklada.

(prepjev s poljskoga)

Milan Rúfus

PJESMA I MOLITVA

Pjesma ti ova kaže sada:

kad plače oblak – kiša pada.

Kad plače, nebo tiho rosi.

Livada plače kad se kosi.

Kad plače drvo – vidiš smolu.

Kad plačeš ti, o tvome bolu

obrazi govore ti više.

Al molitvica suze briše.

Ko sunce koje treba danu –

pod kapak gurne suzu slanu.

Pjesme su sestre molitvama.

Pozovi ih u goste k nama.

(prepjev sa slovačkoga)

Bogdan Igor Antonyč

SELO

Krave se smjerno mole suncu,

što grimizno je poput maka.

Topola vitka sve je tanja

i sva je kao ptica laka.

Iz kola mjesec žut isprežu.

Modro ko lan se nebo smije.

U beskraj šire se daljine,

a sinja magla brda krije.

Javora lišće pada s grana.

Pijevac i zipka, tkanje meko.

Dan ulijeva se u dolinu

kao u zdjelu toplo mlijeko.

(prepjev s ukrajinskoga)

Aleksandar S. Puškin

SPOZNAJA

Tek što sam prve pjesme pjevat stao

i tiskao ih – bez potpisa tad,

već fakin neki kritiku je dao

u svome listu – nepotpisan, gad.

Pa što? Ni smiješni lik te gradske bene

ni moj ne nađe ispod maske spas;

po noktima jer prepozna on mene,

po ušima ja njega isti čas.

(prepjev s ruskoga)