Autobiografija, krupni plan

Politika je, u najvećoj mjeri, odredila ne samo biografiju nego i književno stvaralaštvo Ivana Aralice. Politika je, dakako, dubinski motivirala i njegovu knjigu Život nastanjen sjenama: javni prijepori i kontroverzije oko njegova odnosa s predsjednikom Tuđmanom (odnos umjetnosti i vlasti!) očito su ostavili dubok trag. Pišući knjigu u epistolarnoj formi, on se u jednom trenutku ovako obraća Zlatku Crnkoviću, dugogodišnjem uredniku i lektoru svojih knjiga i intimnom prijatelju: „(…) o čemu god pisao, o pradjedu, o ocu, o majci, o svojoj sjeni, o obitelji, ženi i zemlji, ne radim ništa drugo nego vodim s tobom razgovor o tome zašto sam ušao u politiku, zašto sam slijedio politiku koju sam slijedio i zašto sam, čineći sve to, na već opterećena leđa književnika natovario i teret političara.“ Na više mjesta Aralica naglašava da politika nije dio njegove sudbine od jučer: „Meni je politika nametnuta, ne od susreta s Tuđmanom nego, rekao bih u strahu da ne pretjerujem, od rođenja, po tome gdje sam, od koga i kada rođen.“; „(…) pisat ću ti da je književnost bila moj izbor, a da mi je politika bila nametnuta“; „(…) da moja politička aureola i moji politički nazori nisu moj izbor, da su oni niknuli iz života koji sam živio, života kojeg se nisam htio odreći (…)“.

Ipak, politika kao povod nastanka i opći okvir ovog opsegom golema teksta (990 stranica ili oko 1500 kartica) nije knjigu pretvorila u polemički ili pamfletski poligon, iako, osobito na početku, ima takvih signala, nego je poslužila u prvom redu kao građa i kao tema, što je u literarnom pogledu bitno produktivnije. Život nastanjen sjenama obiluje autoreferencijalnim iskazima, pa tako nudi objašnjenja o pojedinim detaljima svoje strukture, načinu komponiranja, vremenskoj organizaciji teksta i sl. Iako više puta ističe da „ne piše roman“, ipak će se u jednom trenutku Aralica upitati što bi ova pisma mogla biti kad bi se na njih gledalo kao na literaturu. „Nekakav epistolarni roman sačinjen od biografske građe!“ odgovara odmah. Djelo se inače sastoji od osam knjiga, datiranih danom i datumom (od petka 4. do petka 11. kolovoza 1995), a svaka knjiga sadrži tri pisma nejednake dužine naslovljena jednom riječju. Tekst je zapravo žanrovski hibrid: s elementima romana u pismima, obiteljske sage, bildungsromana, ratnog, povijesnog i ljubavnog romana, memoaristike.

No u ovoj prozi ipak dominira autobiografski diskurs, u kojem naraciju karakterizira osobnost autora i njegova zapažanja i komentari. Treba dodati da su autor, pripovjedač i glavni lik (ovdje Ivan Aralica) identični te da Araličinu autobiografsku prozu odlikuje visok stupanj literarizacije. Načelno, to podrazumijeva i veću mogućnost selektiranja materijala, pa i prešućivanja ili prikrivanja pune istine. Riječ je o tipu tzv. asocijativne autobiografije s prisjećajućim pripovijedanjem obilježenim sindromom naknadne pameti. Fragmentarnost naracije proizlazi iz činjenice da autor o svom životu (i životu drugih) pripovijeda s određenim vremenskim odmakom, pa vrijeme priče nije identično s vremenom zbivanja: „… idem napreskok (…), idem od zgode do zgode, sve sa ciljem da bih stvorio fresku u kojoj kronologija nije zanemarena nego je podređena priči i smislu“. Govoreći o fresci, drugi put o mozaiku i poliptihu, autor sugerira da tekst postaje „niska na koju su nanizane priče o članovima moje obitelji, uključujući i mene sama“. Naravno, prije svega „njega sama“, pa onda njegove obitelji i cijele one galerije likova, od ovlašno spomenutih, preko onih skiciranih u dva-tri poteza pa do sjajno izvedenih malih socijalnih i psiholoških portretnih studija.

Autorova se narativna strategija sastoji u pisanju o „povijesti beznačajnih stvari“ – povijesti lopova, ratnika, hajduka, čobana, gajdaša, pečalbara, kuća, đubrišta, kofera, kreveta i koječega sličnog; malih eseja o pjedinim pojavama, predmetima kao što su deračina, vilašenje ovnova, posuđivanje novca na brk, svirala, gonanje, očevo zviždanje, košnja, kletva, osveta i dr.; o pojedinim povijesnim likovima i o ljudima za koje nikad ne bismo doznali da ih pisac nije skicirao jer su njemu u jednom trenutku bili važni. Ne želeći „robovati vremenskom slijedu“, autor s lakoćom unutar istog pisma odlazi s pričom iz sadašnjosti duboko u 19. stoljeće. Odlazak pak u tako daleku prošlost, proširivanje horizonta likovima, prostorom, stvarima i događajima o kojima je informacije dobio posredno – iz obiteljskih i drugih sjećanja, usmenih predaja, novina, arhiva i sličnih sekundarnih izvora – sugerira nam da autobiografski diskurs gubi žanrovsku tvrdoću i da se kao narativni tekst približava romanu.

Araličina autobiografska proza o životnom krugu koji je započeo u rodnoj Promini u Dalmatinskoj zagori, kamo se nakon Domovinskog rata mogao vratiti samo na zgarišta i na grobove, mnogo je više od njegove autobiografije, od njegova života prikazana u krupnom planu. Opširno i minuciozno (ponekad zbog toga kompozicijski neproduktivno), on je pišući o svome životnom i radnom putu uspio uhvatiti mnoge dosad nepoznate nijanse toga prostora i njegovih ljudi, različitih vremena, ratnih i gladnih godina, religija, ideologija i sudbina. U mreži međuljudskih odnosa koje je prikazao zorno se vide uzroci i posljedice političke, vjerske, ideološke netolerancije i mržnje, nerazumijevanja drugog i drukčijeg. Uzroke nesreća koje su u tom kraju često za sobom ostavljale leševe i druge katastrofe pisac vidi u odstupanju od konvencija patrijarhalne kulture, koja tamo očito ima duboke korijene. Ova je knjiga na svoj način Araličina afirmacija i zagovor tih moralnih normi, premda ih u mnogim prominskim selima više nema tko provoditi.

Život nastanjen sjenama knjiga je pomalo neujednačena i troma, što je donekle razumljivo s obzirom na njezin obujam, ali je to knjiga prebogata iskustvom i pisana rukom rođena pripovjedača. Zahtijeva mnogo vremena, ali će čitatelju pružiti i mnogo zadovoljstva.