Složenost jednostavnosti

Kiparica Božica Dea Matasić na hrvatskoj je likovnoj sceni od 1992. Njezine se skulpture jednostavnim, minimalističkim formama nastavljaju na modernističku tradiciju. Svojstveno joj je eksperimentiranje s materijalom, tako da su njezine skulpture u mnogim slučajevima amalgam sastavljen od više vrsta materijala čiji su nazivi neupućenim promatračima nerazumljivi te im jednostavno izgledaju poput plastike ili aluminija (primjerice: polistiren, akristal, bielastična tkanina). Dakle, kiparica u samo kreiranje materijala ulaže neizmjeran trud te je ono također osobit kreativan čin. Jedan je od rijetkih umjetnika koji počinju od ništice, cjelokupno djelo kao da nastaje od njihova vlastitog mesa. Nadalje, Božica Dea Matasić eksperimentira i s prostorom. Skulpture uklapa u različite interijere i eksterijere – od galerija, prizemlja nebodera glavne podružnice Erste banke, do eksterijera (primjerice mobilna skupina skulptura Mjesečari na Prvom maksimirskom jezeru i land art intervencija Srećolovka na Livadi dalija u Parku Maksimir), koji se poput svojevrsnih inscenacija na različite načine prilagođavaju njezinim skulpturama te svaka od tih scenografija naglašava određenu osobitost skulpture.

Iz postava izložbe

Posljednja izložba skulptura Božice Dee Matasić postavljena je u jednostavnom prostoru Galerije Vladimir Bužančić u Remetincu. Kiparica je izložila svojevrstan skulpturni krajolik sastavljen od pet skulptura visine oko 1,80 metara. Izložbu je nazvala Panacea po grčkoj božici iscjeljenja po kojoj je nazvan i čudesan lijek za kojim su tragali alkemičari, koji bi liječio sve bolesti, metale pretvarao u zlato, a pritom osigurao i besmrtnost. Panacejom nazivamo i lijek za sve bolesti u prenesenom smislu, obično s ironičnim prizvukom, kao univerzalno rješenje svih problema. Odatle polazi i Božica Dea Matasić. Njezine panaceje imaju oblik uvećanih pilula koje srebrnim sjajem pomalo dijabolično privlače promatrača. Autorica, dakako, kritizira današnju instantnu kulturu i simbolički je pretvara u ambijent kojim je promatrač okružen u većoj mjeri no što je toga svjestan. Ambijent iz daljine djeluje pouzdano, poput, moglo bi se reći, svojevrsna Stonehengea u interijeru, no kad posjetitelj pokuša dodirnuti jednu od skulptura, zapazit će da se na njih ne može osloniti, odnosno da su mobilne – mogu se njihati na mjestu. No i u stanju kad ih nitko ne dodiruje te su skulpture nakošene, labilne poput ljudi koji se pouzdaju u neprirodne načine rješavanja problema! Nadalje, oblik tih skulptura elipsoidan je, već zastupljen u autoričinu stvaralaštvu (primjerice izložba Silva subterranea (Podzemna šuma), Galerija Sv. Krševana, Šibenik, 2004). Izložba Silva subterranea bavila se elipsom kao oblikom koji se nalazi na međi svjesnog i nesvjesnog, odnosno prisutan je u obama svjetovima. Izložba Panacea stoga kritizira jer na starom grčkom elleipsis znači nedostatak, odnosno ono što je elipsoidnog oblika nesavršeno je, za razliku od kružnice. Kritika se, dakako, može odnositi na pilule, ali možda i na autoričinu samokritičnost, težnju ka perfekcionizmu stvorenog djela koje zapravo jedino Bog može postići. Također, bitno je napomenuti da bi izložbu Panacea bilo zanimljivo vidjeti i u nekim drukčijim interijerima te u krajoliku, jer se s promjenom prostora mijenjaju konotacije koje radovi odašilju.

Izložbom Panacea Božica Dea Matasić svoje je stvaralaštvo nadogradila još jednom prečkom. Same su prečke vrlo minimalističke i naoko jednostavne, no značenje cjelokupnih ljestava mnogo je složenije, a i može odvesti tko zna kamo.