Zaslužena nakaznost farse

Adolf H. kao materijal za remek-djelo

Pisac mađarskoga podrijekla, ali američke i njemačke karijere, europskog obzora i svjetskoga humora, George Tabori zaslužuje svaku inscenaciju. Ali ne i svakakvu, ili bilo kakvu. Njegov način pisanja, groteskno poimanje zbilje kao materijala koji ne posustaje iznenađivati, podloženo je satirom i Brechtom koliko i apsurdom, nadrealnim i farsičnim. U njega nema nevinih, ali ima ljudskih, bili to Židovi, Indijanci ili bilo koji drugi ugnjetavani ugnjetavači. Hrvatska kazališna publika imala je i prije premijere predstave Jedini neuspjeh Adolfa H. u Zagrebačkom kazalištu lutaka doticaja s opusom tog iznimno zanimljiva autora osebujne biografije, ali većinom preko redateljskih čitanja koja su ili uzimala ili dodavala izvorniku. Ovoga puta, u režiji i dramatizaciji Zlatka Boureka, na pozornici je oživljen tek komad Taborijeve farse Mein Kampf, drame složene po principu apsurda i suprotnosti. Upravo zato, ona je i zaslužila kazalište nakaza, kako taj, vjerojatno i najpoznatiji dio svojeg bogatog opusa, naziva doajen lutkarstva na ovim prostorima.

Načelno, spoj je izvrstan, jer Taborijeve likove i ne bi trebali igrati ljudi – svaki je glumac u tom slučaju stavljen pred gotovo nepremostivu prepreku, ne samo zato što, navodno, nitko ne želi igrati Hitlera, što i nije istina. Ovako, skriveni iza lutaka i Taborija, i odmorene stražnjice na guzovozima, Đuro Roić, Mladen Čutura, Žarko Savić i Branko Smiljanić mogu se mirne duše rugati povijesti i jednom neatraktivnom bolesniku kojem je uspjelo zapaliti svijet.

Međutim, taj Adolf H., čije beskućničke dane u Beču i neuspješni pokušaj upisa na tamošnju likovnu akademiju opisuje ova farsa, ovdje nije već ona vrsta zločinca kakva povijest pamti, nego tek jadni, neobrazovani i priglupo napuhan provincijalac kojega, paradoksalno, pod okrilje uzima židovski prodavač Biblija. Kao neki izbjeglički par, njih dvojica dijele krevet u prihvatilištu, a Schlomo Herzl je, u svojoj nježnoj brizi za ni po čemu posebna, dapače poprilično u svemu ispodprosječna mladića iz Braunaua-na-Innu, zaslužan i za njegov kasniji prepoznatljiv izgled. Sređivanje frizure i brka, koji od provincijalnoga gustog grma postaje kicoški zarez ispod nosa, samo je dio Hitlerova naukovanja u Beču, koji prezire zbog njegove kozmopolitske i slobodnomisleće atmosfere. Sve to je ipak u predstavi u drugom planu, dok je dramaturški naglasak stavljen na posjet Gospođe Smrti, još jedne u nizu prepoznatljivo grotesknih Bourekovih figura, ali u pratnji sasvim neobjašnjive, i zato intrigantne koliko i zabavne, „Aždaje u šlafroku“.

Ta posljednja ujedno je jedina prava dramaturška intervencija u ovoj predstavi, s obzirom da se, za razliku od izvornika, pojavljuje nekoliko puta kao vizija, i proročanstvo, sa stihovima, u prijevodu Nikice Petraka: „Ne boj se žarkog sunca, ni poljupca hladnog snijega, uđi u moj vrt; jedno je iznad svega: dobra je smrt. Ne plaši se sparnog vjetra, ni srca što će stati, sva ljubav je slijepa; jedno ćeš ipak znati: smrt je i lijepa“. Kod Boureka, naravno, Smrt nije lijepa, nego je groteskno seksualizirana, baš u inat frustriranom i opstipiranom Adolfu koji, uza sve svoje mane, zazire i od tjelesne vrste međuljudskog odnosa, iako za njim, zapravo, žudi. Unatoč izrazitoj farsičnosti, Taborijeva je poruka ipak čitljivo humanistička, čak i pomirljiva. Njegov Schlomo Herzl, ocvali i rezignirani svežidov, vidi čudovište koje se stvara pred njim, ali i dalje daje šansu drukčijem raspletu, dok Smrt ispravno vidi Adolfa kao materijal koji će joj tek biti od koristi. Zato je njegova borba unaprijed izgubljena, dok je njezina dobivena.

Unatoč svim kvalitetama, predstava se sveukupno doima tek epizodom. Iako je i Taborijev tekst zapravo tek početak mnogo veće priče, on ipak jest zaokružena drama, dok je ovaj Bourekov igrokaz figura još niže na toj ljestvici. To ne znači da ne govori ono što bi trebao reći i da ne znači ono što bi trebao značiti, nego tek da je postojao potencijal za snažniju i veću predstavu. Ne nužno i dužu i skuplju, u produkcijskom smislu, nego zahtjevniju – s obzirom da je ipak riječ o, na domaćim pozornicama, još rijetku primjeru lutkarske predstave namijenjene odrasloj publici.