Teret drukčije orijentacije

Festivali, kao nezamjenjivi, iako često kritizirani segment izvedbenoumjetničke scene, imaju svoju dinamiku, kako unutar sama trajanja, tako i unutar ciklusa, koji je najčešće godišnji, iako ima i drukčijih primjera. No postoji i šira slika te dinamike, od osnivanja festivala, preko nametanja, afirmacije i propulzije, do kanoniziranja. Queer Zagreb ih je prošao gotovo sve, ne samo svojom zaslugom i, također, ne samo svojom krivnjom. U osmoj godini postojanja, on se odvijao po ustaljenoj dinamici festivala – sve funkcionira, svega ima, od kvalitetnih gostovanja do kasnonoćnih zabava, ali nema više pomaka kakve je u počecima Queer nudio. Aktivistički zamišljen, ili barem zamišljen kao umjetnički odjek aktivizma istospolno orijentiranih zajednica i svih ostalih koji ne ulaze i ne žele ulaziti u uobičajenost, Queer Zagreb na početku je bio festival svih koji smatraju da je drukčiji svijet moguć. I to, naravno, ne samo svijet spolnosti.

Usporedno sa svojom aktivističkom ulogom, koja nije zanemariva ni u početnoj ideji ni u rezultatu, iako današnja relativno naklonjenija društvena klima nije posljedica samo ove i drugih vrsta aktivizma, Queer je gradio svijest o izvedbenoumjetničkoj sceni koja se tek djelomično može podvesti pod termin iz naslova. U prethodnim je izdanjima izazivao prosvjede, čak i nasilne reakcije, i nije pritom šutio nego je kvalitetnim iskoracima pokušavao nametnuti svoj udio u aktivističkoj sceni kao podjednako aktivan, a istodobno umjetnički relevantan. Zavidnom manipulacijom, kao što je uvrštenje u službeni program i prosvjeda protiv sama sebe, javnim akcijama poput vješanja festivalske zastave na glavni zagrebački trg ili pak bojanja jednog od frekventnijih pješačkih prijelaza u dugin spektar, tradicionalni amblem drukčijih i plutajućih identiteta, uspijevao se nametnuti kao važan čimbenik otvaranja domaće svijesti prema novoj ne više skrivenoj fazi različitosti u Zagrebu, a posljedično i u Hrvatskoj. Prvo izdanje festivala čak je sadržavalo konferenciju o samu pojmu queera, dok su tematske odrednice koje si je selekcija tih početnih godina nametala bile naizgled tek provokativne, ali zapravo i sasvim logične, ne toliko hrabre koliko očekivane, a opet promišljene.

La Pocha Nostra: politička agitacija

Platforma bez dodatne težine

Danas, nakon što je Queer Zagreb kanononiziran i gotovo su mu sva institucionalna vrata otvorena, barem onoliko koliko su otvorena i drugim manifestacijama slična izvaninstitucionalnog organizacijskog i produkcijskog profila, čini se kao da se ne treba zabrinjavati za budućnost. I zaista ne mora, ukoliko je suditi po odjeku nekoliko zaista važnih gostovanja. Ali u ostatku programa čini se kao da se i publika pomalo zamorila od festivala, a i festival od nje, kao da su ciljevi postignuti, a rezignacija se podvila pod uobičajen selekcijski minimum odnosa uloženih sredstava i dobivene, ili dovedene, kvalitete. Pokret koji je okupljao najbolje iz nekoliko svjetova, od kazališne publike željne iznenađenja do pripadnika različitih istospolno orijentiranih ili istospolno simpatizirajućih grupacija, pretvorio se u komorni ansambl koji uzorne recitale održava bez potrebe za snažnijim angažmanom. Drugim riječima, tranzicijom od aktivističkog i umjetničkog festivala manifestacija koja snagu zasniva na objema komponentama i time profitira i više nego pukim zbrojem, Queer je postao platforma business as usual koja na širu recepciju može računati tek kad kupi predstavu neke od zvijezda iz europskog i svjetskog festivalskog kružoka. Spajanje filmskog i izvedbenog programa pritom mu donosi produljeno trajanje, ali ne i dodatnu težinu, s obzirom da relevantnost, vidljivost i uobičajenu publiku već ima.

Ipak, Queer Zagreb nije samo još jedan od domaćih festivala, jer jedni se sustavno bavi performansom kao žanrom. Zato je još čudnije da je njegov osnivač i umjetnički ravnatelj Zvonimir Dobrović pokrenuo i festival Perforacije. U kojem će se omjeru to dvoje sresti i hoće li se spojiti, možda i na štetu jednog od njih, predviđanje je koje treba ostaviti vidovitima, ali činjenica jest da brojni kvalitetni performansi na ovogodišnjem Queeru nisu queer, dok mnogi koji bi žarko željeli biti queer nisu performansi. Ili jesu, ali nisu kvalitetni ni umjetnički vrijedni, nego su tek ekshibicionizam pod krinkom drukčijeg. Gledano u tim razmjerima, takozvani se američki blok ovogodišnjeg izdanja lako i ravnopravno dijeli. Glazbeni dio tako je ili otpao na (pre)slatku americanu Holcombea Wallera koja kao koncertni događaj ne bi prošla zapaženo, ili na hipnotički uradak Jaremyja Wadea čijem učinku najviše smeta sam izvođač, dok prateći glazbenici odrađuju najveći, najzahtjevniji i najdojmljiviji dio posla.

Impresivna ispovijed, frizirana autobiografija

Ozbiljniji u pristupu, ne samo zbog dojmljiva koliko i zabavna kratkog komparativnog pregleda povijesti filozofije, izvedbenih umjetnosti i svega između, bio je Keith Hennessy, umjetnik iz San Francisca s radom naslova Crotch. Samobjašnjavajući spoj teorije i prakse jedne grane umjetnosti, koja, kao i sve ostale, nije samonikla niti može ostati svojem bjelokosnom tornju, biva zaokružen referencijama na pop-kulturu, a poniranje u sebe, kao narcisoidnu potrebu svakoga solo-performera, prenosi na publiku doslovno se prišivajući za nju. Zvuči pretjerano i nagomilano, na trenutke i jest, ali što se drugo moglo i očekivati od artista koji pleše posvetu Josephu Beuysu s maskom ubojice iz filma Scream. Nažalost, koliko je promišljenost njegovih postupaka privid, Keith Hennessy pokazao je u improvizacijskom solu A brief history..., pa je barem u festivalskom programu ostao junakom tek jednoga dana.

Nipošto ne treba zaboraviti još jednu iznimnu pojavu: njemačku multiidentitetsku i multidisciplinarnu umjetnicu Antoniju Baehr, koja se u performansu jednostavno naslovljenu Rire/Lachen cijeli sat smijala. Partituru za njezino smijanje, koja nije uvijek i smijeh, napisali su prijatelji, ali izvedba je samo njezina, od naglašene komike sama čina smijanja do grotesknog komponiranja facijalnoga grča i snimljenih audioefekata koji sa smijehom imaju sve manje veze. No poenta dolazi na kraju, kad se njezina povećalom karikaturalno velika glava na istom tijelu počne smijati prijeteći i opominje da je svaka histerija opasna, čak i ako se manifestira smijehom ili je tek – smiješna. Točnije, njezin zapovjedni i isključivi način pokazuje da se smijeh kao metoda privole ne razlikuje bitno od ostalih metoda prisile, samo mu je ime drukčije.

Očekivano, i (u)programirano, dva su već uobičajena zagrebačka gosta, Jérôme Bel i Raimund Hoghe, ponovno izazvali najveće zanimanje publike. Francuska koreografska zvijezda, sad već nešto manje intenzivna sjaja, nakon legendarna dueta Pichet Klunchun and Myself, ovoga se puta predstavio solom Lutz Förster, što je ime izvođača koji kopa po vlastitoj prošlosti ne samo profesionalnoga plesača i člana kompanija Pine Bausch i Joséa Limóna nego i čovjeka posvećena svojoj umjetnosti i svjesna njezinih ograničenja. Čistog izraza i jednostavne forme, taj autobiografski izlet sretan je koliko za koreografa i izvođača, toliko i za autora – ukoliko je moguće napraviti razliku. U svakom slučaju, publici je ponuđeno osobno viđenje zanimljiva života umjetnika nomada koji po naravi posla pristaje na sve – sve dok ne odustane. I u svakoj situaciji, na kraju, ima pravo, kao što i njegova teatralizirana, isplesana i cenzurirana ispovijed ima snagu ne-obične biografije, putovanja kroz život zaslužen umjetnošću i posvećen njoj. Stoga je autentična, čak i ako je frizirana.

Iskrenost žudnje različitih dometa

S druge strane, Raimund Hoghe nije imao potrebe lagati, kao ni u ranijim radovima koje je zagrebačka publika mogla vidjeti zahvaljujući Queeru. On je i kao koreograf fasciniran formalnošću, kako ljudskog tijela tako i koreografije, pa je sasvim logično te fascinacije spojio u još jednu u nizu autorskih obrada. Ovoga puta pod naslovom L’Aprčs-midi, okosnica je Nijinskijeva plesna artikulacija Debussyja i Mahlera, koju uz Hogheove minimalne intervencije obnavlja Emmanuel Eggermont. No pitanje je tko je zaista faun u toj izvedbi, jer koreograf neskriveno bdije nad svojim djelom, i njegovim tijelom, te mu fascinirano odaje počast prolivenim mlijekom, metaforom onoga što se neće dogoditi i, s druge strane, čežnje koja je vječna. Eggermont kvalitetno skida Nijinskog, ali on je manje važan, kao i publika, jer cijela je predstava sasvim jasna poruka, s jednim adresantom i samo jednim adresatom.

S tom količinom prikazane, ili prikazivanja, žudnje ipak se ne može mjeriti rad Ivana Peternelja na predstavi Amado mio, prema autobiografskom romanu Piera Paola Pasolinija, unatoč stvorenoj intimističkoj atmosferi i nekolikim zaista kvalitetno riješenim prizorima, najprije u spajanju dvije dimenzije videoprojekcije s trećom, onom tijela izvođača. Festivalski favorit, rad slavnoga meksičko-američkog performera i autora Guillerma Gomeza Pene i kompanije La Pocha Nostra Corpo-Illicito: The Post Human Society 6.9 sa strašću nema previše veze jer mu snaga leži u političkoj agitaciji, gotovo istoj već nekoliko desetljeća. Njegov pomalo staromodan, ali i dalje efektno razbarušen pristup, kao i zahtjev za slobodnijim tijelom te posljedičnom ili podrazumijevanom i općenito većom ili čak apsolutnom slobodom subjekta u društvima koja se u drugom kontekstu hvale svojom neoliberalnom orijentacijom, uvjerljiviji je u stavu nego u izrazu. To mu ne umanjuje značenje, nego ga tek smješta u kategoriju klasika na koju sam, vjerojatno, ne bi pristao.

Posljednji primjer solidno ocrtava razmjere, paradoksalno, uvjerljivosti i nedosljednosti festivala. S jedne su strane klasici i zvijezde u međusobno prožetim statusima, s druge (ne)zgodni noviteti; na jednom je polu queer koji nije art, a na drugom art koji (i) nije queer; pa zajedno čine program koji uspješno izbjegava klasifikaciju, dok se kvalifikacijom ponosi. Queer Zagreb ipak nije Pride, ali nije ni Eurokaz ili Tjedan suvremenog plesa, iako je pomalo od svih njih, ali taj razlog postojanja pokazuje se kao sve teži teret.