Subverzijom prema budućnosti

Vlado Martek, Obitelj zvijezda (detalj instalacije) Snimio Mirko Cvjetko

Kustoski kolektiv WHW (What, How and for Whom) u sklopu Subversive film festivala, a i u ime desete godišnjice njihova zajedničkoga djelovanja, u suradnji s nezavisnim udruženjem tranzit.hu iz Budimpešte, muzejem Sztuki iz Lodza i centrom za nove medije kuda.org iz Novog Sada, postavio je izložbu Umjetnost uvijek ima posljedice koja je plod njihove međusobne dvogodišnje suradnje. Naslov izložbe simbolično je preuzet iz teksta Tekst nogom Mladena Stilinovića iz 1984. Ondje on kaže: „Pitanje je kako manipulirati onim što te manipulira, tako očigledno, tako drsko, ali ja nisam nedužan – ne postoji umjetnost bez posljedica.“ Cijela se misao dakako može primijeniti na svako vrijeme, pitanje je to uloge i snage umjetnosti u vremenima takozvane demokracije i vremenima različitih režima, ali i uloge sama umjetnika, njegove ispravnosti u sagledavanju društva kojega je dio. Koliko on, kao ljudsko biće, uopće može biti kriv ili nevin. Izložba Umjetnost uvijek ima posljedice propitkuje ulogu tog umjetnika od pedesetih godina, pa sve do devedesetih, ali i današnjega vremena, ponajprije na prostoru bivše Jugoslavije, ali uključene su i zemlje koje su se nalazile s istočne strane nekadašnje željezne zavjese, poput Mađarske i Poljske, kako bi se ukazalo na srodnosti i različitosti nekadašnjih umjetničkih tendencija u svim zemljama komunističkoga bloka. Znakovit je podatak i taj da je Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu (danas Muzej suvremene umjetnosti) osnovana pedesetih godina, što se točno podudara s vremenom kojim se izložba bavi. U tom razdoblju u toj su se zgradi održale mnoge važne izložbe, a i dugo iščekivano preseljenje njezina sadržaja u novoizgrađeni muzej danas se također neprestano interpretira na različite načine. Što, kako, za koga!? Izložba Umjetnost ima posljedice zauzela je napuštene prostore Kulmerove palače, i to ne samo one koji su nekad bili izložbeni već i privatne prostorije nekadašnjeg muzeja (poput primjerice kuhinje ili uredskih prostorija). Pomalo derutan prostor te na neki način antimuzeološki postav izložbe (budući da su mnogi izloženi radovi dokumentacija izložena na prividno amaterski način, bez stakla i okvira) izložbu postavljaju na razinu koncepta, svojevrsna ambijenta koje nam višestruko ilustrira ondašnje i današnje vrijeme, odnosno njegovu neraskidivu povezanost koja je materijalno otjelovljena u toj derutnoj zgradi koja je baš tih pedesetak godina služila kao hram suvremene umjetnosti. Čini se (grubo gledano), a ovom izložbom to je i dokazano, da se ni stanje svijesti, a ni stanje u suvremenoj umjetnosti, nisu toliko bitno promijenili od toga vremena. Recentni Radovi Vlade Marteka, umjetnika aktivna od sedamdesetih godina, to i dokazuju. Umjetnik i dalje u svom lucidnom stilu kritizira društvo, ali i sama umjetnika. Njegove različite parole raspoređene po čitavoj izložbi ostale radove koji se svode na broj od oko tridesetak umjetnika s prostora istočne Europe, upotpunjuju još jednom dodatnom, pomalo bezvremenskom dimenzijom. Primjerice izložena je dokumentacija akcija grupe Guerilla act action group (osnovane 1969. u New Yorku), koja je u vremenu 1969–1976. organizirala različite akcije. Potom, izložen je i čuven rad Gen XX (1997–2001) Sanje Iveković, koji se sastoji od fotografija manekenki na kojima je umjetnica napisala imena, dob i datum smrti žena narodnih heroja iz antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Potrebno je spomenuti i neke mlađe umjetnike, primjerice Davida Maljkovića, čiji se rad Slike sa svojim vlastitim sjenama (2008) sastoji od bijelih podloga na kojima su prilično sitnim slovima napisani fragmenti popisa izložaba iz monografije Vjenceslava Richtera koju je napisala Vera Horvat Pintarić 1970. Umjetnik se referira na nekad vrlo aktualne i važne, a vremenom u kojem živimo danas pomalo potisnute izložbe. Spomenimo i Gorana Đorđevića i njegov rad Glasnici apokalipse (1980–1981), koji je bio izlagan i u Beogradu i u Ljubljani i u Zagrebu. Rad se na filozofski način bavi problematikom kopiranja u umjetnosti.

Andrea Kulundžić, Nama 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća

Izložba se sastoji od još četiri izložbene cjeline.

Wroclaw ‘70, gdje su izložene fotografije sa Symposiuma Wroclaw, kojim se obilježila 25. godišnjica povratka zapadnih i sjevernih zemalja domovini Poljskoj. Prikazana je dokumentacija različitih intervencija umjetnika u Wroclawu, koji je bio u ruševinama još od Drugoga svjetskog rata.

Potom, Čim ujutro otvorim oči, vidim film: eksperimenti u jugoslovenskoj umjetnosti šezdesetih i sedamdesetih. Godine 1962. i 1963. filmski amateri u okviru Kinokluba Zagreb osmislili su pojam antifilm. Izložbena cjelina bavi se problematikom i povezanošću amaterskih kina na tlu bivše Jugoslavije.

Didaktična izložba: apstraktna umjetnost, koja se odnosi na 1957. kada je u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti bila postavljena izložba Suvremena umjetnost I. Didaktična izložba: apstraktna umjetnost, a cjelokupan postav izložbe bio u rukama umjetnika i kritičara okupljenih oko grupe Exat 51, koja je tada već prestala djelovati.

Ideologija dizajna: fragmenti o istoriji jugoslovenskog dizajna bavi se dizajnom kao interdisciplinarnom umjetnosti na području bivše Jugoslavije. Prikazani su video intervjui s Matkom Meštrovićem i Fedorom Kritovcom iz Zagreba, Stane Bernikom iz Ljubljane, Jerkom Denegrijem i Brankom Vučićevićem iz Beograda i Branislavom Dobanovačkim iz Novog Sada.

Izložba Umjetnost uvijek ima posljedice uspješno prikazuje presjek novije povijesti i današnjice, s time da otkriva i naglašava sjecišta na kojima se povijest i sadašnjost sastaju. Poručuje li nam izložba Umjetnost uvijek ima posljedice: Vrijeme je za djelovanje! Jer doista se nije dovoljno toga promijenilo. Ni u ljudskome stanju svijesti, niti današnji mladi umjetnici pokazuju dovoljan otpor prema zbilji (što se nikako ne odnosi samo na političku stvarnost). Trebamo prestati stalno prekapati po prošlosti i zauzeti napokon budućnost.