Sažimanje Trebotićeva opusa

Već je iz naslova izložbe Summa Mediterranea ili tlocrti na vodi razvidno da se Trebotićev plodan i raznovrstan opus rasprostrt minulim desetljećima na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni nastoji sagledati i u cjelovitosti.

Memorija Mediterana XV, 2009.

Znak sa žutom dijagonalom, 1988.

Čarobnjakov stol, 1975.

Kad kažemo rasprostrt opus, time apostrofiramo činjenicu da je riječ o heterogenu djelu multimedijalnog izričaja i da govorimo u umjetniku radoznala duha koji se izražavao u brojnim i različitim klasičnim likovnim tehnikama kao i u suvremenim medijima. Ostvario je iznimno bogato djelo u mediju slike, akvarela, crteža, grafike, kao i vrlo zapažene objekte i instalacije, dok su njegove scenografije učvršćivale scenski jezik mnogih kazališnih i opernih predstava, a svakako treba reći da su posebnu pozornost na izložbi potaknule nove skulptorske forme koje slikara, i svestrana autora koji se jednako izražava i u spomenutim medijima, sada prvi put predstavlja i kao kipara s intrigantnim skulpturama manjih dimenzija izlivenih u bronci. Izložba, kao što smo već rekli, nije koncipirana u pukom sagledavanju cjelovitosti samo zato da se još jednom prijeđe isti put u obrnutom smjeru, odnosno u kronologijskom listanju, i tako stavi naglasak na retrospektivno sabiranje, nego da se u introspektivnom skeniranju preciziraju ishodišna mjesta golemoga djela kao njegove stvaralačke okosnice.

Odnosno da se u najnovijem izboru razluče temeljne sastavnice koje su ga i odredile tom čvrstom poveznicom u koherentnom izrazu. Upravo na te osobine u prigodi otvaranja izložbe ukazali su i Petar Selem i Igor Zidić, a oba su, i na to valja podsjetiti, bili i prvi promotori Trebotićeva slikarstva u našoj sredini još u ranim sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Drugi je od spomenute dvojice i prvi pisac prve monografije o slikaru, kao što je i u kasnije pisanim esejima i studijama znatno pridonio njegovoj afirmaciji, dok je prvi, ne samo svojim perom nego i drukčije, primjerice suradnjom u kazališnim predstavama, također dao dragocjen prilog njegovu visoku pozicioniranju na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni.

Stoga su u ovom sažimanju Trebotićeva opusa njihove opservacije vrijedne pozornosti ne samo zato što su i nakon brojnih slikarevih promjena u dugom razdoblju još jednom potvrdile utemeljenost davno postavljenih teza nego i zato što ništa nisu izgubile na aktualnosti i ostaju poticajnima svakom novom analitičaru u kritičkoj i teorijskoj interpretaciji slikareva djela. Štoviše i zato što je njihovo kontekstualiziranje u povijesnom pregledu nezaobilazno, pa se i danas, kao i onda, iščitavaju iste gradbene komponente na kojima se i temelji slikarev izraz, a koji se već tada jasno nazirao u svojim prepoznatljivim crtama. Neke se od njih u tom dugom razdoblju od pola stoljeća i markiraju ključnim djelima na izložbi kao međašima na kojima je i građeno Trebotićevo stvaralaštvo, a među njima izdvajamo: Tamni krajolik VI datiran 1960/68, Požutjeli zapis iz 1975. i Znak sa žutom dijagonalom 1988. Zatim izbor radova iz ciklusa indikativna naslova Iskopine – Otisci Mediterana, Poklonstvo gradu, Krhotine vremena, nastalih u zadnjih deset godina, te napose djela iz 2009. i 2010, naslovljena Memorija Mediterana. Jasno da se u ovom introspektivnom čitanju mijenja motrište i nanovo otvaraju poznate vrijednosti, a u novom kontekstu i u drukčijim konotacijama šireći spoznajni obzor u otkrivanju nepoznatog u poznatom. Nimalo slučajno i Lilijana Domić u iscrpnoj studiji koja prati katalog izložbe gradi interpretaciju Trebotićeva opusa pojašnjavajući distinkciju između introspektivnog i retrospektivnog te, napose, na onim premisama koje iz introspektivnog prizivaju višeslojno značenje pojmova pamćenja i sjećanja. S tim u vezi ona se oslanja i na kultni roman Siegfrieda Lenza Zavičajni muzej, kojim podvlači tezu ukorijenjenosti Trebotićeva djela u zavičajni krajolik. Unatoč činjenici da je ta tvrdnja već spominjana te dala nekoliko vrlo zapaženih elaboracija, njezin je prilog važan ne samo zato što potvrđuje kontinuitet ulančavajući se u logičnom slijedu među vrsne tumače opusa nego i zato što nanovo potvrđuje tu temeljnu povezanost slikara s krajolikom rodnoga mu Brača. Ona se pak ne iscrpljuje samo u njegovim topološkim obilježjima nego ponajprije u višeslojnosti pamćenja, dakle onog općeg i povijesnog, kao i jednako tako intimnog i osobnog kroz njihovu zagonetnu isprepletenost u specifičnom duhovnom ozračju krajolika. Nije stoga samo jednom rečeno da se specifičnost krajolika u slikarevu djelu rastvarala jednako u povijesnoj i kulturnoj višeslojnosti u poetski zapis nedvojbene likovne sugestivnosti. Duboku sam povezanost slikara i krajolika u jednom svojem ranijem tekstu nastojao približiti komponentom antejskog, oslikavajući je mitskim junakom, odnosno njegovim usudom i vezom s Gejom, koja ga je činila nepobjedivim, odnosno smrtnim u trenutku gubljenja dodira s njom. Stoga se ta, rekli bismo, iskonska ukorijenjenost u zavičajni krajolik potvrđuje u različitim ciklusima i likovnim medijima kao trajna preokupacija, a time i dobro znana tema, ipak uvijek drukčija. U višeslojnosti pamćenja Otisaka ili Memorije Mediterana slikar otkopava slojeve nataložena vremena u kojima otkriva, iz ciklusa u ciklus, uvijek nove prostore, ne ispražnjenih, nego naprotiv ispunjenih sadržaja. U ranijim slikama i tematskim cjelinama, onima iz šezdesetih i sedamdesetih godina, ti će se ulomci povijesti i krhotine vremena iščitavati u jasnijim obrisima i čitkijim otiscima, ostavljajući tragove u likovnom izrazu čije plodne preobrazbe i slijedimo kroz ovu introspektivnu izložbu. Nekoć, dakle u ranijim djelima, nađeni citat antičkog hrama u mraku tople zemlje, tloris južnohrvatske crkvice, ulomak predromaničkog oltara, kamena okomica zvonika, križ, samotni čempres na groblju, ostaci suhozida, porušene gomile, požutjele listine i drugi motivi te sve učestalija pojava slova i brojeva kao karakterističnih likovnih elemenata intenziviraju unos različitih znakova, crtica, strelica, nepravilnih krugova i kvadrata, krivulja. Prevagu će zatim odnijeti slobodnija gesta i ekspresivniji potez, česti i gusti nanosi boje, brojnost mrlja i kapljica, prolijevanja i prskanja po površini platna ili papira… S vremenom taj se proces rastakanja predloška intenzivira posve potiskujući narativnu komponentu kako bi u posljednjim radovima još radikalnije reducirao njezinu deskriptivnu funkciju naglašavajući je u likovnoj ekspresiji snažnim kolorističkim akcentima.

Slikar, dakle, sve manje opisuje predložak, odnosno ne referira se izravno na ishodište kroz njegove materijalne pojavnosti i ne citira iz bogata motivskog rječnika jer sve znatnije i dublje zadire ispod njegove površine, u tamne slojeve podsvjesnog i iracionalnog, u prostore melankoličnog i metafizičkog. Procesom rastakanja predloška slikar ga ne potire iz konteksta istoga krajolika i ne briše iz istoga duhovnog ishodišta, dakle iz njegova mediteranskog ozračja, nego mijenja njegove značenjske vrijednosti stavljajući znak jednakosti između zemaljskog i nebeskog, racionalnog i iracionalnog, stvarajući u novom ciklusu i novo likovno polje koje introspektivno sažima djelo u sumi dosadašnjeg iskustva obasjana pamćenjem kao svjetlom Mediterana.