Salon uvijek ostaje salon

Tijekom protekla dva do tri desetljeća nad svakim se Zagrebačkim salonom – isto vrijedi i za preostale velike izložbe s periodičnim ritmom održavanja – nadvijalo jedno te isto pitanje, a ono je glasilo: Treba li Salon osmisliti i realizirati kao revijalnu manifestaciju što omogućuje panoramski uvid u najnoviju umjetničku produkciju, ili pak kao problematsko-koncepcijski projekt s idejom nedvosmislena ukazivanja na neki konkretan i aktualan umjetnički/kulturološki fenomen odnosno problem? Revijalnost podrazumijeva raspisivanje jednostavna i općenito formulirana natječaja, dok se izbor radova povjerava komisiji sastavljenoj od nekoliko stručnih i najčešće raznorodnih (likovni kritičari, kustosi, teoretičari i umjetnici) članova. Problematsko-koncepcijski pristup, naprotiv, cjelokupnu odgovornost prebacuje isključivo na jednoga kustosa – to uključuje i tzv. kustoske kolektive – ovlaštena da većinu umjetnika pozove mimo raspisana natječaja, koji je ionako tematski vrlo precizno usmjeren, a samim time i poetski definiran. Svaki od navedenih primjera, dakako, imao je i ima nepokolebljive zagovaratelje, ali i protivnike. Prvi zasigurno pati od svaštarenja, intelektualne jalovosti, nezanimljivosti i neupitne zastarjelosti, a drugomu možemo zamjeriti pretjeranu subjektivnost odnosno diskriminatorski odnos prema umjetničkim izričajima i poetikama što se ne uklapaju u njegove hermetično zacrtane okvire.

Zlatan Vehabović, Bez naziva, 2010.

Ovogodišnji, 45. po redu, Zagrebački salon utekao se, rekli bismo, dosad neiskušanu rješenju. Postoji glavni kustos koji potpisuje cjelokupnu koncepciju i postav, ali istodobno je zadržana i stručna komisija za selektiranje radova. O čemu je točno riječ? Glavni kustos, donedavni ravnatelj Hrvatskoga društva likovnih umjetnika Branko Franceschi, zamislio je, naime, Salon kao veliku tržnicu umjetnina, a u skladu s time umjetnici su uz radove što ih namjeravaju poslati na natječaj obvezno morali istaknuti i njihovu cijenu. Zadaća međunarodne izborne komisije sačinjene isključivo od galerista i kolekcionara, dakle ljudi blisko povezanih s tržištem umjetnina – Josie Brown (Max Protetch Gallery, New York), Anna Daneri (Fondazione Antonio Ratti, Como), Hans Knoll (Knoll Galerie, Beč) i Sanja Vukelić (kolekcionarka, London/Zagreb) – bio je od čak 350 pristiglih prijava izabrati najzanimljivije. U konačnici, prezentirano je devedesetak slika, crteža, videa, fotografija, instalacija, intervencija, akcija ili performansa, koji odaju dojam iznimne šarolikosti i neujednačenosti. I tu dolazimo do prvoga problema. Prednost međunarodne stručne komisije, a to je neopterećenost eventualnim sitnim interesima ili poznanstvima, zbog nedovoljne upućenosti u domaću likovnu scenu pokazala se i njezinim glavnim nedostatkom. Na izložbu su se, naime, neshvatljivo ušuljali neki posve osrednji i isprazni radovi. Također, postavlja se i pitanje kriterija. Je li komisija bila dosljedna u davanju prednosti ostvarenjima za koje je smatrala da su doista umjetnički najkvalitetnija, ili se pak u većini slučajeva priklanjala onima što ih je držala tržišno najmoćnijima? Po svemu sudeći, na djelu je bio svojevrstan kompromis. I kakva je u svemu tome bila uloga cijena što su ih postavljali sami autori? Također zanimljiv problem! Vidljivo je, naime, kako su umjetnici formiranju cijena pristupali trojako: nekima je vrijednost njihova uratka ostala ista kao i inače, drugi su se odlučili za svojevrstan lov u mutnome pa su znatno poskupjeli, a nekolicina ih se utekla totalnoj ironiji i zafrkanciji postavivši apsurdno visoke odnosno niske cijene. Slično je bilo i u pristupu samoj temi/koncepciji Tržišta. Iako, naime, većina izložaka svoj nastanak ne duguje proklamiranu naslovu Salona, nisu rijetki ni oni što se sadržajem i poetikom nastoje izravno referirati na problematiku kupnje i prodaje umjetnina.

Duje Jurić, Qu' quelle est belle, 2008.

Među pozitivne strane ovogodišnjega Salona svakako pripada i postojanje računala na čijem se zaslonu posjetitelji mogu upoznati i s radovima koji nisu zadovoljili kriterije stručne komisije. Valja reći kako je njih barem pet ili šest apsolutno zaslužilo mjesto u postavu. Zanimljivost i logičnu razradu teme Tržišta predstavlja i to što Salon ugošćuje i pet privatnih galerija – tri iz Zagreba te po jednu iz Samobora i Koprivnice – koje su podijelile prizemni prostor popularne Bačve. Autori odnosno radovi u Bačvi nedvojbeno posjeduju visoku umjetničku kvalitetu, ali posve je upitno jesu li relevantni u smislu financijskoga prosperiteta galerija koje ih ovom prigodom zagovaraju.

I što smo saznali od 45. zagrebačkog salona? Tržište umjetnina posve je neregulirano i nalazi se u kaosu. Ali to smo znali i prije. U prvih desetak dana trajanja Salona prodano je svega nekoliko radova, onih cijenom izrazito povoljnih. Možda će se situacija do zatvaranja izložbe ponešto i popraviti, ali to nije realna pretpostavka. Iskusniji kolekcionari s umjetnicima radije pregovaraju u tišini njihovih atelijera, a upravo je to ono što uništava i deregulira tržište. S druge strane, galeristi nisu u mogućnosti umjetnicima jamčiti stalnu prodaju, odnosno povezati ih s potencijalnim kupcima do kojih oni sami ne mogu doprijeti. I tako se vrtimo u zatvorenom krugu. A što je s iskorakom na međunarodno tržište? I tu je situacija izrazito loša. Uspijevaju tek pojedinci, a zanimljiv je fenomen činjenica da tržišna vrijednost hrvatskih umjetnika nije razmjerna njihovoj znatnoj zastupljenosti na uglednim međunarodnim izložbama.

Marin Majić, Bez naziva, 2009.

Ali vratimo se konkretnoj izložbi. Nagrađene je odredilo posebno stručno povjerenstvo u sastavu Leila Topić, Zlatko Kopljar i Ivica Župan (predsjednik). Prvu nagradu dobio je Zlatan Vehabović, koji je u slici Bez naziva pokazao zanimljiv odmak od svoje dosadašnje slikarske poetike; druga nagrada pripala je Silvu Šariću za formalno jednostavnu, ali sadržajno slojevitu projekciju Uvećanje; a trećenagrađeni je mladi slikar Marin Majić za sliku Bez naziva sa zanimljivim ozračjem i uporabom prikrivene, ali nadahnute citatnosti. Zasluženo, iako je jednako pravo na nagradu moglo imati barem još petnaestak autora, prije svih Igor Grubić, Duje Jurić, Marijan Crtalić, Zoltan Novak, Dan Oki ili Alem Korkut.

Zagrebački su salon mnogo puta nastojali promijeniti i popraviti, ali on bi uporno ostajao ono što je uvijek i bio – golema izložba od koje više nitko ne očekuje bilo kakve senzacije, nego tek korektno odrađen posao. U tom smislu ovogodišnji se Salon, bez obzira na zanimljivu početnu temu i mnoštvo popratnih sadržaja u obliku rasprava i predavanja, jako malo razlikuje od većine svojih prethodnika.