Priče koje se upravo čitaju sutra

Nikad se neće znati kako ovo treba ispripovijedati, u prvom ili u drugom licu, služeći se trećim licem množine, ili neprestano osmišljavajući forme koje neće služiti ničemu. Kad bi se samo moglo reći: ja vidješe mjesec koji se dizao, ili: nas me boli u dnu očiju, a pogotovo: ti plavokosa ženo bijahu oblaci koji sveudilj odmiču pred mojim tvojim njegovim našim vašim njihovim licima. Dovraga.

J. Cortázar, Vražje bale

Julio Cortázar argentinski je autor koji je kultni status stekao Školicama (Rayuela, 1963), romanom koji se u hrvatskom prijevodu pojavio tek prošle godine u izdanju Naklade Pelago, a dotad njegova je recepcija bila ograničena rijetkim i gotovo nenabavljivim primjercima beogradskog izdanja. Možda je to i razlog zašto mlađe generacije čitatelja kad se govori o tzv. hispanoameričkom procvatu uz imena kao što su García Márquez, Vargas Llosa i Fuentes, Cortázara spominju tek nominalno, a Školice imaju nezahvalni status jednog od onih romana koje „svakako treba pročitati prije smrti“, a koje rijetko tko čita. Velika je to šteta jer riječ je o jednom od najzanimljivijih, najinovativnijih, a možemo se čak (jer takvi su to primjeri umjetničkog bljeska koji nas svode na osjećaj da o njima možemo reći istovremeno sve i ništa) poslužiti sasvim banalnim epitetom i reći – najljepših djela druge polovice 20. stoljeća. Odnosno, ako raslojimo posljednju odredbu, roman je to koji otvorenom i zaigranom formom ostvaruje prostor neutrta procesa čitanja u kojem je horizont očekivanja gotovo izlišan pojam, čitatelj postaje aktivni sudionik u proizvodnji značenja, a da pritom takav eksperiment pisanja i čitanja ne zagušuje i ne ispražnjava ono što svi vole pronaći u priči – priču.

Sve rečeno vrijedi i za ovu zbirku u kojoj se nalazi petnaest autorovih ponajboljih kratkih proza iz triju knjiga: Bestijarij, Kraj igre i Tajno oružje. Naslov je dobila po najduljoj priči Progonitelj posvećenoj jazz-saksofonistu Charlieju Parkeru (u originalu naslov je Blow-up and other stories po filmu Michelangela Antonionija Povećanje (Blow-up) snimljenu po možda najslavnijoj Cortázarovoj priči Vražje bale). Priče u zbirci međusobno se razlikuju stilski i žanrovski, i u većini slučajeva autor se poigrava nekim konvencionalnim pripovijedanim modelima koje onda iznevjeri za njih atipičnim jezičnim stilom ili motivima. Pa tako primjerice simulira dnevnik ili pismo, u koji onda uvodi motive fantastike koja povremeno klizi u jezovito i apsurdno (u takvim pričama očit je utjecaj Edgara Allana Poea, kojeg je i prevodio). No u pozadini takve raznolikosti teče stabilna provodna nit koja povezuje sve priče, a koja je istkana od stalnih motiva dvostrukog identiteta, dodira fikcije i fakcije, svakodnevnog i onostranog. Naime, u svakoj od tih kratkih proza Cortázar uvijek propitkuje ustaljene predodžbe i okvire u koje je čovjek, što zbog navike što zbog osjećaja sigurnosti, sabio svakodnevnicu i ispisuje prostor i vrijeme koji se razlijevaju preko tih rubova, odnosno razotkriva točke dodira kroz koje kaos istisnutog i potisnutog kapa kroz naciklo staklo svakodnevnice. Njegovo je pisanje pritom igra u kojoj izmjenjuje pripovjedna motrišta, klizi iz prvog u treće lice i natrag, gotovo nemilosrdno problematizirajući ključno autorsko pitanje: kako nešto ispripovijedati. U tom kontekstu valja napomenuti da je Cortázar bio veliki ljubitelj cool jazza i iskustvo takva tipa glazbe nastojao je prevesti u kontekst teksta. I Školice i ove priče u tom su smislu doslovno natopljene glazbom, kako stalnim referencijama na umjetnike poput već spomenuta Charlieja Parkera ili Milesa Davisa, tako i stilom i načinom gradnje proze koja se razvija ritmom jazza, ostvarujući otvorenu i višeslojnu narativnu strukturu u kojoj kombinacije raznolikih pripovijedanih glasova u razmaku od nekoliko rečenica te poigravanje uzročno-posljedičnim i prostorno-vremenskim odnosima stvaraju dojam određene tekstualne asimetričnosti koja angažira čitatelja na aktivan pristup priči. Jer ove kratke proze nisu zavodljive na klasičan način, ne opijaju vještinom, lakoćom ili svojevrsnom magijom riječi. One naprotiv tjeraju čitatelje na korake naprijed-natrag kroz tekst, ponavljanje čitanja i zastajanje, istovremeno ga polako privikavajući na užitak u nerazjašnjenom, nelagodnom, kaotičnom i nezavršenom. Takav učinak dodatno je pojačan Cortázarovim ludičkim pristupom pojmovima prostora i vremena pa tako primjerice u priči Vražje bale protagonist opsjednut fotografijom koju promatra na neki način ulazi u prizor ovjekovječen na njoj ostvarujući pritom svojevrsnu izmještenu sadašnjost. Ili pak u Progonitelju glazbenik Johnny izriče rečenicu „ovo upravo sviram sutra“, koja bi mogla poslužiti kako opća formula autorove koncepcije vremena koje je elastično, rasteže se, sažima u točku, savija i u toj cjelokupnoj napetosti pokreta oslobađa čitatelja onih kako kaže drugi Cortázarov lik „zamki geometrije kojima si nastojimo urediti život“.

Kratke proze objedinjene u zbirci predstavljaju onaj tip priča koje ne podilaze, ne pružaju zadovoljštinu u dovršenosti, razrješenju ili uspostavljenu redu pa tjeraju čitatelja da im se iznova vraća nastojeći tako kompenzirati osjećaj nedostatka jasnoće i kraja. No baš kao i već spomenuti lik glazbenik Johnny i čitatelj u jednom trenutku shvaća da nisu priče te koje progone njega, nego da je on progonitelj, lovac koji traga kroz njih nastojeći uhvatiti i pronaći nešto što izmiče, nešto klizno što ga uranja u kaos i otvara u prostor koji nema horizonta i koji je nesiguran i nejasan, ali istodobno oslobađa.