Povijesna freska kao živa glazbena drama

Mazepa na sceni HNK-a

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu povuklo je zanimljiv repertoarni potez: premijerno je postavilo operu Mazepa Petra Iljiča Čajkovskog. To je manje znano i izvan Rusije rjeđe izvođeno djelo, prava velika, ruska, carska opera naglašene dramatičnosti i povijesnoga duha. Zbog raskošne kompraserije bila je idealna za carska kazališta pa se njezina praizvedba pripremala istodobno u Moskvi i Sankt Peterburgu te uslijedila u razmaku od tri dana u veljači 1884. U Hrvatskoj je jedini put prikazana 1963. na gostovanju Opere iz Kijeva u Zagrebu.

Mazepa je nastao između Jevgenija Onjegina i Pikove dame. Libreto su prema Puškinovoj epskoj poemi Poltava napisali skladatelj i Viktor Burenin. Mazepa je kontroverzni povijesni lik kozačkoga vojskovođe čija je borba za nezavisnost Ukrajine početkom 18. stoljeća završila porazom. U bitci kod Poltave Petar Veliki pobijedio je njega i njegova saveznika, švedskog kralja Karla XII. Pored tih povijesnih i političkih okolnosti, Čajkovski se usredotočio na nesretne sudbine glavnih junaka. Sadržaj nema sličnosti ni s jednom drugom operom. Kći bogata veleposjednika Kočubeja, Marija, dijeli ljubav s Mazepom, vršnjakom svojih roditelja i svojim kumom te odbija udvaranja mladog Andreja. Neprikladna veza uzrokuje skandal i razdor u obitelji. Kočubej spočitava Mazepi što traži tako mladu djevojku, ali, „ljubav gori i u starom srcu“, odgovara Mazepa u svojoj prvoj, velikoj, prekrasnoj ariji. Slijedi dramatičan preokret događaja kada ne uspijeva Kočubejova osveta pa ga Mazepa daje ubiti. Mazepa i Marija ambiciozno napreduju na putu prema ukrajinskoj kruni. No kada majka otkriva Mariji očevu sudbinu, mlada se žena duševno slama. Opera će završiti prizorom njezina ludila, ali potpuno različitim od klišejiziranih takvih prizora za koloraturne soprane u talijanskim ili francuskim operama. Prizor se odvija u lirskom duetu Marije i umirućeg Andreja u kojemu ona pjeva nježnu uspavanku. U operi ne doznajemo dalju Mazepinu sudbinu. Umro je nekoliko mjeseci poslije u izbjeglištvu u Turskoj.

Uprizorenje redatelja i, zajedno s Brankom Lepenom, scenografa Ozrena Prohića dosljedno je, scenski snažno i sugestivno, istaknulo i provelo tri glavne linije djela. Jedna su povijesne okolnosti, događaji i bitke vezani uz borbu za ukrajinsku nezavisnost, izraženi u velikim pokretnim ansamblima s izvrsno iskorištenom rotacijom pozornice u nizu prizora. Druga je snaga naslovnoga junaka što ga je idealno, i glasom i stasom, utjelovio gost, prvak sanktpeterburškog Marijinskog (Marijina) kazališta Vladimir Vanejev. Treća je, možda i važnija, junakinja Marija, čijoj je sudbini i stradanju opera zapravo posvećena. Redatalj je pod povećalo, a i sumnju, stavio ljubav između dvoje pripadnika različitih naraštaja koja se u konačnici ne može ostvariti.

Mazepa je izrazito epska opera čija glazba s bogato simfoniziranim orkestrom izražava ruski nacionalni duh. Počinje uvertirom borbenoga karaktera. U simfonijskom tablou, prizoru Poltavske bitke na početku trećega čina, partitura sadrži dodatni vojni limeni orkestar kojega je ulogu odigrao Orkestar Oružanih snaga RH. Skladatelj je, pored stranica konvencionalnih postupaka, imao strpljenja, svježine i nadahnuća glazbom cizelirano slikati osjećaje i stanja svojih likova. Iako apstraktna, scenografija je odlično izražavala dramsku bit situacija. Poneka suvremena konotacija imala je dobru mjeru. Scenska rješenja i prizori slijede bogatstvo ugođaja što ih glazba nudi pa je sve u toj predstavi jasno i logično, zahvaljujući i svjetlu Denija Šesnića te vrlo dobrim kostimima Petre Dančević. Tako se povijesna freska odmaknula od legende i postala živom glazbenom dramom.

Jedina je loša baletna točka u prvom činu. Loša je kao zamisao, kao koreografska provedba Blaženke Kovač Carić i kao izvedba Danijele Zobunđija i Alena Gotala.

Glazbenu izvedbu priredio je gost iz Marijina kazališta Mihail Sinkevič, specijalist za takvu vrstu repertoara koji je izvozni proizvod njegove matične kuće na brojnim inozemnim gostovanjima. Orkestar Zagrebačke opere svira sve bolje, kako se moglo čuti u više predstava ove sezone, i stječe sve bolju kondiciju koja će mu trebati za sljedeću sezonu planiranoga Wagnerova Parsifala. Solidno je ostvario najveći dio zahtjeva te teške partiture iako mu u borbenim prizorima još nedostaje blistavosti zvuka. Zbor se, pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera, također solidno srodio s ruskim karakterom djela.

Bariton Vladimir Vanejev autoritativno je kreirao Mazepu, dobro naznačivši njegove krajnosti između ambicije, hrabrosti, silništva i nježnosti, između okrutnosti, strasti i ljubavi. Bio je lijepo raspjevan, s lakoćom visokih tonova u dvjema velikim arijama ljubavnoga karaktera koje su glazbeno na tragu arije kneza Gremina iz Onjegina.

Ravnopravni partneri bili su mu dvoje solista Zagrebačke opere. Sopranistica Tamara Franetović Felbinger s mnogo je scenskoga žara, muzikalnosti i glasovne svježine ostvarila Mariju. Bas Luciano Batinić stavio je bogatstvo svojega glasa u službu potresne interpretacije nesretnog Kočubeja. I mezzosopranistica Zlatomira Nikolova istaknula se dojmljivom kreacijom Marijine majke Ljubov. Potresno je bilo pratiti gubitništvo Kočubejevih, sve veće iz slike u sliku. Meksički tenor Luis Chapa bio je angažirani Andrej, korektni tenori Damir Fatović i Stjepan Franetović u ulogama Iskre i Pijanog kozaka, dok je basu Ivici Trubiću uloga Orlika zadavala probleme u višim lagama.

Slavenski repertoar nekoć je bio izvozni proizvod Zagrebačke opere. Treba se nadati da će ova dobra, respektabilna predstava privući širu pozornost, barem za gostovanja u bližoj okolici.