Obavezan vezanomu: prevoditeljsko-prepjevateljske marginalije

Sve započinje čitanjem, elementarnom potrebom upoznavanja drugih svjetova, pravom strašću ulaženja u različita viđenja, žestokim izazovom razumijevanja dotad nenaslućenih mogućnosti. Čitanje pak na stranom jeziku uvećava na kvadrat teškoće i slasti ovladavanja tuđim, manje poznatim i manje bliskim iskustvima, a u svrhu potpunijega prihvaćanja podrazumijeva i mentalno ponašivanje, nagonsko posvajanje inozemnoga verbalnog tkiva preko uporišta materinskoga vokabulara. Korak dalje je svjesna odluka konkretiziranja, materijaliziranja mentalne recepcije, uporna potraga za adekvatima ili korelativima pročitanoga teksta u registrima vlastitoga jezika.

Više no čitatelj, manje nego pisac

Čitajući s naporima i užitkom na nekoliko (većih i manjih, univerzalnijih ili racionalnijih) jezika, mogu priznati da do cjelovitijega shvaćanja dolazim jedino transponirajući prim-ljene poticaje u znani mi i najbliži koordinatni sustav domaće sintakse i od djetinjstva usvojenih pojmova. Stoga prevođenje za mene (koji nisam iskonski bilingvalan) ima i sasvim egoističnu vrijednost potpunijega pronicanja u pročitano, a to se – makar u stanovitoj mjeri – odnosi čak i na one koji su inače sasvim usvojili neki inozemni idiom. Naime, prevođenje uvijek zahtijeva višestruko i produbljeno čitanje, razgrtanje raznih slojeva i kretanje kroz više razina izvor-nika, a to se na prvi pogled ne nudi nikomu, pa ni sunarodnjaku autora.

Jorge Luis Borges (1899-1986)

Odluka za prevođenje nekog teksta znači želju za dubljim posvajanjem i istodobno namjeru da se svojevrsni izbor po srodnosti podijeli s drugima. Pjesništvo se uglavnom ne pre-vodi po narudžbi, pa iza prezentacije tuđih stihova uglavnom stoje uže poetički ili šire kulturni razlozi, u svakom slučaju opcija daleka neutralnosti, ravnodušnosti, nehaju. Prepjev je uvijek znak makar duboka uvažavanja, često pak pravoga divljenja, a u ekstremnim slučajevima gotovo obožavanja. Zadovoljstvo je prevoditi bolje od sebe, s nadom da će nešto od veličine ostati i u umanjenom mjerilu vlastite verzije. Uostalom, osim one cinične maksime da je pjesništvo upravo ono što se gubi u prevođenju, postoji i utješnija izreka (eliotovskoga podrijetla) kako moćna poezija uspijeva održati i u transmisiji mnoge od svojih vrlina (takoreći: neuništivu originalnost vizije, prvotnost svjetonazornih premisa). Ali veselje može pružiti i prevođenje manje važnih ili manje glasovitih autora, odmjeravanje s bližnjima, druženje sa sustavima slične krvne grupe. U svakom slučaju, prevodeći svoju čitateljsku poziciju dižemo na novu potenciju, na korak do autorstva (ili makar svojevrsnog, relativnog, drugostupanjskog autorstva), no nikad s punim ingerencijama kreativne autonomije, nikad sa zadiranjem u prava prvodošloga.

Odgovaram, jer se pitam: Zašto rima, zašto ritam?

Da se poezija razlikuje od proze, ne treba ponavljati, no nije zgorega podsjetiti da stih uglavnom ima i mora imati distinktivna svojstva. Iako je Ezra Pound mudro upozoravao kako pjesništvo

treba biti pisano tako dobro kao da je proza, sam nije odustajao od specifične organizacije poetskog teksta, njegove kompozicijske strukture i određene ritmizacije, no zauzvrat je težio i prirodnosti izričaja i opuštenosti leksika i značenjskoj koherenciji (poput eseja, studije, priče). Ali pustimo po stra-ni Pounda, njegov odnos prema prevoditeljskoj zadaći i funkci-ji doista nam ne može biti uzorom. Naprotiv, sloboda s kojom je prerađivao Fenolosine opaske uz kinesku poeziju i hirovitost s kojom je tumačio Cavalcantija, dopunjavao Propercija, tvore krajnosti što dobro dolaze kao kontrast, antipod i inverzija priželjkivanoga postupka ponašivanja klasika (makar ne poričemo težinu motivacije i namjeru adaptacije na suvremeni kontekst).

Poznato mi je da većina modernih prevoditelja na velike (mnogoljudne) jezike klasičnu poeziju prenosi slobodnim sti-hovima, odustajući od heksametara ili endekasilaba i ne sli-jedeći ritmičko-srokovnu mrežu. Vodi ih uvjerenje da je dovoljno prenijeti temeljne slike i naći originalnim riječima birane, gipke, energične ili plastične supstitute u svom jeziku, a ne gubiti se u konvencijama formalnih pravilnosti, uz razumljive opasnosti banalizacije i shematizma iznuđenih rješenja. Rezultati što su ih u prepjevavanju inozemnih velikana postigli Quasimodo, Ungaretti, Heaney, Hughes, Jouve, ili Bonnefoy nisu zanemarivi, jer ih karakte-rizira pečat ili otisak autentičnog izraza, no ostaju nam dužni duha epohe, patine dijakronije, zvuka suputničkih žica.

Hrvatska prijevodna tradicija, kakva je navada mnogih slavenskih naroda, nastoji pak rekreirati oblikovnu rešetku izvornika, bilo da je riječ o grčko-rimskoj metrici bilo pak o raznim modalitetima strofnih organizacija. Od Maretića i Tresića, preko Velikanovića i Benešića, Nazora i Kombola, imamo relevantnu pa i impresivnu liniju idealnih predaka u traženju adekvata za uzorne modele versifikacije iz pera univerzalnih poetskih protagonista.

Možda bi se moglo pomisliti kako je to i posljedica kompleksa manje brojna naroda i manje proširena jezika, pa mi stoga slijeđenjem najviših formalnih zahtjeva nastojimo ukazati na vlastite ekspresivne potencijale, potvrditi mogućnosti svojega idioma, pa donekle i povijesno nadoknaditi neke moguće zaostatke u kulturnoj recepciji.

Možda, ali ishod više nego opravdava muku i nastojanje. Da se pjesnici poput Cesarića i Krkleca, Milićevića i Goloba ili Ivaniševića i Cettinea, Slamniga i Šoljana nisu uhvatili ukoštac sa svim aspektima oblika i značenja stihova kakvo bi bilo hrvatsko primanje i razumijevanje Puškina i Rilkea, Jesenjina i Lorke, Bloka i Eliota, Pessoe i Préverta, a kao uzorni stihotvorci iskazali su se i neki prevoditelji bez vlastite autorske prakse, no s darovitošću i skrupulama demijurga na planu prijenosa (Gerić, Čale, Jurević).

Međutim, čini mi se da najbujniji plodovi prepjevateljske prakse pripadaju poslenicima iz mojega naraštaja, pjesnicima i poetskim djelatnicima što se javiše šezdesetih godina pro-šloga stoljeća. U strogo vezanim stihovima, a filološki ute-meljeno protumačenim tekstovima, dobili smo čitavu plejadu svjetskih remek-djela, među kojima bi bili, primjerice, Tomasovićevi Petrarca, Boileau i Tasso, Paljetkovi Chaucer, Byron i Prešeren, Marasovi Cavalcanti, Frost i Dante, Mrkonjićevi Rimbaud, Mallarmé i Verlaine, Folgore da San Gimignano, Vivaldi i Rilke Željke Čorak, Macha, Erben i Havliček-Borovsky Dubravke Dorotić Sesar, Stamaćevi Goethe, Joyce i Rilke, Pavličićev Angiolieri, Michelangelo i Dante, a da pritom ne spominjemo kako se dobar broj njih još posebno ogledao s Petrarkom i petrarkistima, s trubadurima, Shakespeareom i inim sonetistima. Razumije se, naročito poštovanje zaslužuju i zagovornici nešto drukčije poetike i prakse, sustavni i empatijski prenositelji poetskih modernista (ponajprije Višnja i Mladen Machiedo, zatim Truda Stamać, Nikica Petrak).

Svi navedeni, dakako, nisu ispali iz Slamnigove kabanice, premda je seminar iz prevođenja na zagrebačkoj komparatistici s početka šezdesetih godina djelovao inicijalno i poticajno na stanovit broj studenata što se upravo upućivahu u književnu radionicu. U svakom slučaju, naraštaju tzv. razlogovaca olakšano je da se osvrnu bez gnjeva na predloške iz nacionalne tradicije, da prebace most prema poetskom supstratu vlastitoga jezika te se u prevoditeljskoj realizaciji posluže također nasljeđem Marulića i Zoranića, Gundulića i Menčetića. Kujući stihove i na način starih, kroz prijevodnu su praksu omogućili bolje prepoznavanje vrijednosti i potencijala hrvat-ske policentričnosti i višedijalektalnosti, a istodobno – makar i nehotice – odškrinuli vrata prema postmodernoj stilskoj bifurkaciji, referencijalnosti, citatnosti, zrcalnosti, polimorfnosti... Da i nije dalo drugoga ploda, poštivanje oblikovnih zadatosti ukazivalo je na ozbiljnu artizansku dimenziju i faktor svladavanja – pa i nadmašivanja – konvencija izraza.

Talijansko bjelance i hrvatsko žumance

Pripadajući spomenutom naraštaju, a doživjevši prevodilačku inkubaciju u seminaru Ivana Slamniga, pritom još dijeleći stu-dentsku sobu s Mirkom Tomasovićem, ni sâm nisam mogao odoljeti napasti okušavanja u prepjevima. Započevši tu djelatnost skupa s navedenim cimerom (a prisjećajući se Slamnig-Šoljanova dvojnog angažmana oko prijevoda Poeova Gavrana) odvažno sam zagazio prema Danteovu Novom životu, prema Petrarki i Cavalcantiju, ali Mirko je bio – i zauvijek ostao – il miglior fabbro na takvu poslu. Najranijim samostalnim prijevodima poezije potom sam prešao na polje suvremenih, nerimovanih i metrički sasvim slobodnih stihova (od Sanguinetija do Sanesija, od Espriua do Gimferera).

Vraćajući se pak vezanom stihu valjda najambiciozniju dio-nicu posvetih poeziji Jorgea Luisa Borgesa, prevevši veliku većinu njegova poetskog opusa, posebno brojne sonete nastale u

njegovoj kasnoj životnoj dobi, kapacitiranoj sljepoćom. Kako se Borgesov sonet javio kao nužna mnemotehnička ispomoć organizacije teksta, bilo bi sasvim neprimjereno oduzeti mu tu formalnu komponentu, samonametnutu stegu rimovanih katrena i terceta.

Konceptualno-končetozna razina Borgesova pisanja nije pružala većega otpora, pa je utoliko nužnije bilo ostvariti kristaličnost formulacije, zvonkost i pravilnost odjeka. Tješio sam se:

ukoliko ne dosegnem puninu cerebralnog napona, neka ostane bar jasna prepoznatljiva ljuštura.

I inače mislim da zatvorena i zaokružena forma i sama po sebi obavezuje. Njezin izbor uvijek ima i određeni – kako bi to Sveto Petrović kazao – metametrički smisao, odnosno ona je nešto poput glazbenoga ključa, koji naznačuje intonaciju, ili poput žanrovskog okvira, koji upućuje na smjer i razinu čitanja. Što je na mjestu stvaranja vezano – da parafraziram biblijski topos – neka se na mjestu obrade, prerade ili razrade ne razvezuje.

Moj korpus srokovanih ponašenih jedanaesteraca i zvučnopojki količinski je skroman i dometima neusporediv s navedenim prevoditeljskim opusima suputnika i vršnjaka. Kompenzaciju nalazim u određenoj specijalizaciji. Naime, najveću sam pažnju posvetio svojevrsnoj repatrijaciji građe, prepjevavanju talijanskih stihova pisaca bitno vezanih uz hrvatsku sredinu i književnost. Takoreći, iza lupine koja je neizbježno konvencionalna i talijanska, te s onu stranu bjelanaca (iliti prvoga sloja) što je također talijanski, sluti se žumance domaćega ishodišta, regionalnoga ili prijateljskoga konteksta. Prevodeći sonete Hanibala Lučića, Miha Monaldija ili Nade Bunić, ispisane na talijanskome, u njihovoj hrvatskoj verziji poželio sam ih ulančati u društvo Držića, Hektorovića i Bobaljevića, u koje jamačno pripadaju. Na sličan način, vjerujem, moguće je prevođenjem približiti i talijansku poeziju dalmatinskoga Ottocenta, jer djela Ivačića, Bizzara, Ivellija, Dudana, Grisogona ili Cindra emaniraju dijelom auru podneblja i nose odjeke sredine s hrvatskom većinom (čak utjecaj naše narodne ili pučke pjesme). Prepjevima te skromne kreativne dionice utažio sam donekle i čitateljsku glad, a odužio se larima i penatima zavičaja. Umjesto da me dovede u vezu sa širokim svijetom prevođenje me, eto, u specifičnom slučaju, vraća kući.

Kajetan Kovič

DVOGOVOR

Prevodilac pjesniku

U tvom je vrtu tisućijedna ruža.

Usuđujem se nudit za vrtlara.

Posuđujem ti kožu, srce pružam

u službi tvojoj, kao gospodara.

Gdje zadnja točka u tvom tekstu stoji

oblikovnih mi uvod je problema,

da u jeziku drugom te posvojim

u kom bez moje potvrde te nema.

Tko zapovijeda, tko se pokorava?

Tko iz oblika zajedničkog zbori?

Među točkama na i dva smo druga

neznatne točke na obodu kruga,

u kojem jezik drukčije žubori

nekog tko s nama tek se poigrava.

Pjesnik prevodiocu

Tko si, što kucaš na otprta vrata?

Slučajni putnik il gost radoznali?

Kopka te novost, izazov te pali?

Il je u tebi nešto poput brata?

U kuću tu se možeš naseliti.

Tu juga sjaj, sjeverni tamo puti.

Nastani se gdje najbolje se ćutiš.

Ko kućni duh ja nad tobom ću bditi.

Nek trud ti s prvim rješenjem ne jenja.

U podzemlju gdje jezik sebe kuje

nikad za zadnju točku se ne čuje.

U tvoj udio imam povjerenja.

Od tu gdje sve se navijek čini dato

opet ću s tobom ić u nepoznato.

Sa slovenskoga preveo Tonko Maroević