O temeljima hrvatske neovisnosti

Prošlo je podosta vremena otkad je tiskan uradak gospodina Žarka Domljana u Vašem listu. Kako su pitanja o kojima piše vječna, nije kasno skrenuti pozornost na neka od iznesenih stajališta. Glasilo Matice hrvatske Vijenac pogodno je mjesto da se otvara i vodi rasprava o važnim i nedovršenim temama iz hrvatske prošlosti.

Prema mom mišljenju, osim nekih nepreciznosti, ima tvrdnji koje se mogu ocijeniti kao netočne ili još strože kao povijesni revizionizam na štetu Hrvatske. Što se događalo tih devedesetih godina i kasnije? Je li se Hrvatska tad rađala i stvarala? Hrvatska je 1991. voljom svojih građana, potvrđenom odlukama Hrvatskog sabora, istupila iz zajednice koja se zvala Federativna Jugoslavija i proglasila neovisnost. U tu zajednicu Hrvatska je ušla kao država sa svojim granicama u kojima i danas živimo. Nažalost, Hrvatska je te granice morala opet braniti oružjem od veliko-srpske i crnogorske agresije.

Hrvatska je stvorena davno prije u Narodnooslobodilačkom ratu, odlukama ZAVNOH-a, o čemu postoji bezbroj dokumenata i svjedočanstava.

„Odluke Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a ... značile su u biti dovršenje izgradnje federalne države Hrvatske.“ I dalje: „Kad je poslije oslobođenja Dalmacije 14. travnja 1945. bila i formalno osnovana prva vlada Hrvatske, njenim je dolaskom u Zagreb bila okončana i u svakom smislu dovršena izgradnja federalne Hrvatske.“ Dr. Franjo Tuđman: Velike ideje i mali narodi, str. 156, 157.

U javnim istupima predsjednik Tuđman često je naglašavao kako su Ustav iz 1974. kao i dokumenti ZAVNOH-a bili temelji za proglašenje hrvatske neovisnosti.

Druga opaska koju naglašavam jest ta što se u tekstu precizno ne imenuje agresor na Hrvatsku, već se kaže da je to bila komunistička Jugoslavija. Hrvatski sabor ni u tim ratnim godinama nikad nije proglasio ratno stanje niti je točno i nedvosmisleno imenovao agresora, što i danas Hrvatskoj stvara niz problema. Napokon, proglašenjem neovisnosti dviju članica bivše Federacije, Jugoslavija pa ni JNA nisu više postojale, niti je Hrvatska smjela pristati da se netko i dalje koristi tim imenima.

Što o tome nisu doneseni jasni i nedvosmisleni saborski dokumenti, to je drugo pitanje.

Gospodin Domjan piše: „Komunisti su imali četrdeset godina da stvore hrvatsku državu i nisu to učinili. I da su vladali još četrdeset godina oni to ne bi učinili /.../ I još gore od toga, za njih je neovisna hrvatska država bila retrogradna ideja,/.../ što dokazuje i ona strašna Titova rečenica da će prije Sava teći uzvodno nego će Hrvatska postati neovisna.“ Ta tvrdnja stoji ako se misli na jugoslavenske komuniste zastupnike velikosrpskih i unitarističkih ideja, što je bila vladajuća ideologija na prostorima Titove Jugoslavije. Komunistički pokret u Hrvatskoj nije bio jedinstven, već opterećen stalnim unutrašnjim borbama žestokim obračunima između „crvenih radikala“ i liberalnog krila „pučkofrontaša“, kako ih naziva akademik Ivan Supek. Liberalno krilo hrvatskih komunista s jakim nacionalnim identitetom bilo je izloženo stalnim kritikama, smjenama, čistkama i likvidacijama redovito diktiranim izvan Hrvatske, uz potporu „crvenih radikala“ u Hrvatskoj. Supek kaže:

„Najveća je povijesna nesreća,... što je potkraj rata, unatoč svim uspjesima NOB-a u Hrvatskoj, dobila prevagu boljševička struja.“ Krivovjernik na ljevici, str. 284.

Ne smije se zaboraviti isticati najveću žrtvu, smjenu i likvidaciju sekretara CK KPH Andrije Hebranga, kako kaže akademik Supek, glavnog arhitekta i vođe antifašističkog rata u Hrvatskoj i neustrašiva borca za hrvatsku državnost. „Karađorđevo nije bila procedura, nego izravni državni udar protiv Hrvatske.“ Savka Dabčević Kučar: Hrvatski snovi i stvarnost, str.1027. Tragedija, najširih razmjera i po posljedicama najrazornija, dogodila se državnim pučem protiv hrvatskoga državnog i partijskog vodstva i gušenja svenarodnoga preporodnog pokreta 1965–1971. Najveće žrtve u tim čistkama, hapšenjima i likvidacijama bili su članovi SKH. Savka Dabčević piše: „Računa se da je bilo oko sedamdeset tisuća isključenih! Tijekom prvog polugodišta 1972. bilo je isključeno ili je samo otišlo oko 60–70 posto političkih, privrednih i drugih partijskih funkcionara. Ni u jednoj komunističkoj partiji do tada,... nije bio tako drastičan progon.“ Hrvatski snovi i stvarnost, str. 996. A ni to nije kraj progonima, izolacije iz javnoga, političkog i društvenog života nastavit će se sve do hrvatske slobode 1990. O dimenzijama stradanja nakon puča 1971. Miko Tripalo piše: „Da bi se mogli shvatiti razmjeri političke čistke u Hrvatskoj, treba iznijeti podatak da je u toku tri godine poslije 1971. SKH napustili, skinuto s evidencije ili isključeno oko 50.000 članova. U toku nekoliko mjeseci smijenjeno je preko 5.000 privrednih i političkih funkcionara. Za krivična djela protiv naroda i države bilo je u Hrvatskoj 1972. i 1973. osuđeno 2.000 osoba.“ Hrvatsko proljeće, str. 198.

Ocjenjivati komunistički pokret u Hrvatskoj u paketu i tako donositi sudove povijesno je netočno i politički štetno. Da je veći dio hrvatskih komunista bio na strani hrvatske državnosti i samostalnosti, govore brojni predratni, ratni i poratni dokumenti i događaji u kontinuitetu do puča 1971. „Ova se republika ne zove slučajno Hrvatska“ /.../ I kad govorimo o nacionalnoj državi, podrazumijevamo da je, ovdje u Hrvatskoj, to izraz prava hrvatskog naroda na svoju državu.“

Miko Tripalo: Hrvatsko proljeće, str. 136. Što je to ako nije vapaj, zov i borba za hrvatsku slobodu?!

Poznata Titova poruka kako će Sava prije teći uzvodno... itd. bila je upućena hrvatskoj javnosti, ali prije svega hrvatskim komunistima, kojima je još priprijetio da bi ih mogao pomesti čeličnom metlom. Crveni radikali iz vremena nakon 1971. lukavo nameću tezu kako su svi hrvatski komunisti isti, pa i Tuđman je bio komunist, kažu. Time žele skinuti sa sebe odgovornost za čistke i neviđeno kršenje ljudskih prava nakon puča 1971. Misliti kako je za samostalnost i suverenost Hrvatske zaslužna Badinterova komisija ili netko tko je prvi priznao hrvatsku samostalnost, a umanjivati ili čak poricati važnost odluka ZAVNOH-a i Ustava iz 1974. i nacionalnu zrelosti hrvatskog naroda cementiranu baš u tim vremenima, protivno je hrvatskim nacionalnim interesima. Dio komunista u Hrvatskoj odgovoran je za izdaju nacionalnih interesa i gušenje ljudskih i nacionalnih sloboda. Drugi dio tog pokreta podnio je najveće moguće žrtve i stradanja za slobodnu Hrvatsku. Domovinski rat, hrvatski antifašizam u liku i djelu Andrije Hebranga i Hrvatsko proljeće tri su stuba hrvatske državnosti, to je jamstvo naše budućnosti, sve ostalo je – trla baba lan. Zastave hrvatskih partizana otjelovljene Andrijom Hebrangom morale bi biti naš ponos jer smo s njima postali zaslužni dio antifašističke koalicije i time izborili pravo na samostalnu i suverenu hrvatsku državu – i to nije sporno. Sporno jest pitanje u čijim se rukama nalaze te zastave danas.