O jakim ženama i podivljaloj povijesti

Romanom Unterstadt osječka književnica Ivana Šojat-Kuči pridružuje se nekolicini hrvatskih pisaca koji su u posljednjih desetak godina objavili romane ili pak zaokružili cikluse u kojima na epski način, najčešće u obliku obiteljskog romana, obuhvaćaju povijest 20. stoljeća. Tu prije svega mislim na Fabrija i njegovu „jadransku trilogiju“ (započetu Vježbanjem života 1985, dovršenu Triemeronom 2002), Hitrecove Kolarove (završni dijelovi 2004), Pavličićeve romane Diskilend i Kroniku provincijskog kazališta, Brešanove Ispovijedi nekarakternog čovjeka i Astaroth, Jergovićeve Dvore od oraha itd. Novi roman te prevoditeljice i spisateljice srednje generacije – autorice četiriju zbirki pjesama, knjige eseja, romana Šamšiel (2002), zbirki priča Kao pas (2002) i Mjesečari (2008) – izdvaja se od navedenih ostvarenja dvjema specifičnostima. Jedna se od tih posebnosti odnosi na tematiku kojom se Šojat-Kuči bavi – sudbina Folksdojčera (ili Švaba kako ih u nas još zovu) – a druga na autoričinu posvemašnju usmjerenost na ženske likove.

Sudbina pripadnika njemačke nacionalne manjine bila je dugo tabu-tema kao i Bleiburg i poslijeratni križni putovi; o tome se progovorilo tek posljednjih desetljeća, i to sporadično, pa je i u književnosti ta tema ostala na margini. Da bi se uopće shvatio okvir tragedije te etničke skupine – roman je inače pisan na temelju proučavanja povijesne građe, a za individualizaciju pojedinih likova i dramatičnost situacija zaslužna su sjećanja nekih preživjelih pripadnika njemačke manjine što ih je autorica čula – valja s nekoliko podataka podsjetiti na povijesnu pozadinu iz koje je izrasla ova potresna proza. Najveći dio njemačkih doseljenika stigao je u Hrvatsku u drugoj polovici 19. stoljeća, naselivši se uglavnom u Srijemu, istočnoj Slavoniji i Baranji. Njihova migracija bila je ponajviše uvjetovana ekonomskim razlozima. U vrijeme Drugoga svjetskog rata bili su u NDH okupljeni u Njemačku narodnu skupinu i organizirani prema strogim načelima Trećeg Reicha. Od blizu 180.000 koliko ih je bilo u NDH još u doba rata organizirano je iseljeno oko 110.000. Nakon rata jugoslavenske vlasti proglasile su ih kolektivnim krivcima, oduzeta im je imovina i zatvarani su u logore. Prema prvom poslijeratnom popisu stanovništva ostalo ih je u Hrvatskoj, nakon svih stradanja, jedva nešto više od deset tisuća, a prema popisu iz 1991. bilo ih je manje od tri tisuće.

Kao i u svim romanima spomenutim na početku, i u Unterstadtu povijest je „zla čovjekova mećeha“ (Fabrio), onaj opaki protagonist koji vitla sudbinama ljudi i cijelih naroda, nemilosrdni arbitar personaliziran moćnim pojedincem (ili pojedincima) pred kojim su ljudi sitni i nemoćni: „Rušitelji i graditelji vazda naskakuju na klackalicu povijesti, krevelje se, belje i mahnito drndaju ‘pošteni puk’. I dok ovi prvi raspojasani ruše gradove, pa čak i čitava carstva, dok na šahovskoj ploči zemlje kao pijune šalju žive, prave ljude u zasjede laufera, ti pravi ljudi, taj ‘pošteni puk’ može samo prosvjedovati po birtijama, mlatiti praznu slamu po trgovima, gunđati i rogoboriti.“ Povijest nam, sugerira autorica, diktira uloge – osobito u vrijeme ratnih kataklizmi i neposredno nakon njih, kad se jasno znaju pobjednici i pobijeđeni; uloge koje moramo prihvatiti i odigrati da bismo uopće preživjeli. To gorko, fatalističko shvaćanje povijesne zbilje nose mnogi njezini likovi kao temeljno životno iskustvo.

Pa iako je povijest muškarcima „nasapunala dasku“ upućujući ih u „ratove, tamnice, revolucije, da bježe u šume ili viču na trgovima“, a ženama namijenila da „čuvaju dom, tradiciju, njeguju djecu, kulturu, običaje“, u toj su „jakoj povijesti“ žene one koje udarce podnose bolje od muškaraca, one su čvršće i jače. U romanu je riječ o junacima koji dolaze iz višega srednjeg građanskog sloja, obiteljima njemačkoga podrijetla koje su u Unterstadtu (osječkom Donjem gradu) već dulje od stoljeća i nerazdvojan su dio njegove multietničnosti. U suvremenoj hrvatskoj književnosti ovaj roman poseban je upravo po tome što su mu okosnica ženski likovi – prabaka, baka, majka i kći – koji pripadaju različitim vremenima i na taj način omogućuju dijakronijski presjek obiteljskih, nacionalnih i povijesnih zbivanja tijekom cijeloga 20. stoljeća.

Realna radnja ovog opsežnog romana (oko 400 str.) polagana ritma zbiva se u nekoliko dana u svibnju 1999: 36-godišnja slikarica Katarina stiže vlakom iz Zagreba u Osijek, odakle je prije osamnaest godina zbog neslaganja s majkom demonstrativno otišla zauvijek (tih nekoliko prvih stranica zapravo su mali hommage početku Krležina Latinovicza). Bakina prijateljica Jozefina priopćava joj da je majka tog dana umrla te, u vrijeme dok čeka pogreb i nastoji prodati kuću, doznaje od Jozefine mnoge važne pojedinosti o svojoj majci i ocu te o starijim precima. Za nju su to sve šokantne informacije, sve do one o vlastitom zatajenom identitetu.

Pripovijedanje o zbivanjima nije realizirano s jedinstvenoga motrišta u cijelom romanu. Autorica je uporabila dvije perspektive, dva kuta gledanja nastojeći tako postići jasniju distancu između onoga što se događa ovdje i sada i onoga što se dogodilo u bližoj ili daljoj prošlosti. Riječ je o pripovjedaču u prvom licu, a to je ovdje glavna junakinja Katarina, i o autorskom pripovjedaču s polimorfnom perspektivom, čija naracija teče u trećem licu. Ova su određenja približna, pogotovu u slučaju ovog drugog pripovjedača, koji je ponekad i zamućen, nejasno profiliran ili ponavlja već rečeno. Nakon dugo vremena čudan je osjećaj susresti se ponovno s mnoštvom germanizama u jednom književnom tekstu (ti su izrazi, naravno, funkcionalni: herclih, šporet, cuker, abšminkovati, šnenokle, zrihtati, fuzguz…); kao da nikad nisu postojali (i kao da nikad s njima nismo vodili borbu do istrebljenja), kad imamo na umu ovo sadašnje more anglizama. Kao da nam se ironično negdje iz prikrajka smiješi Kraljević Marko: Drumovi će poželjet’ Turaka, al’ Turaka više biti neće…

Priča Ivane Šojat-Kuči polazi od nekih realnih, povijesnih činjenica o sudbini osječkih Folks-dojčera od početka do kraja 20. stoljeća (propuštajući ih kroz filtar tri velika rata i pet različitih država); u jednom svom sloju ta priča ispunjava i funkciju podsjećanja na strahote koje su se željele zabašuriti, prepustiti zaboravu. Ali Unterstadt je u prvom redu odličan roman, štivo koje na književno uvjerljiv način govori o sudbinama ljudi što su živjeli na „raskrižju povijesti koja je divljala“. Autorica je uspjela oblikovati mnoštvo individualiziranih karaktera, dramatičnih situacija, opisati pakao dugogodišnje šutnje o nepravdama, prikazati uvjerljivo kako se od svakodnevne muke polako bježi u ludilo kao spas ili odlazi u smrt. Ovo je knjiga po temeljnom ugođaju tamna, teška, opominjuća i optužujuća, jer drukčija i ne može biti. Knjiga koja otrežnjuje.