Ljubav osmišljena sonetom

Ushit ljubavlju znači i ushit životom, jer jedino je ljubav kadra osloboditi nas skučenosti života, dati smisao našim težnjama, koje su po nama jedinstvene, jer smo ih mi odabrali našom duhovnošću, što neizbježno prolaženje Vremena pretvara u vječnost pjesme. Vječnost pjesme, individualnost pjesme, otvorenost i neuhvatljivost… Možda to zvuči patetično i, štoviše, paradoksalno, ali je isto tako i nesvakidašnje uzbudljivo i tjeskobno poput nekoga mističnog iskustva.

Nova zbirka pjesama Vesne Hlavaček s eksplicitnim naslovom Tebi svjesnost je i svjetlost ljubavi, sudbinski bezumna, ali i jednostavna u kontemplaciji, što se očituje u uporabi ljubavnoga rječnika, ljubavne frazeologije koja traži izravnu komunikaciju s čitateljem:

Kakvo prokletstvo nosi

ta čežnja pred kojom uzmiče razbor,

ta ljubav što umu prkosi,

to što si kao bit moja duboko u me utkan… (Bol)

Podijelivši svoje nesputane sonete u četiri ciklusa (Kako se uči ljubav, Bolna bliskost, Sve rijeke nestaju u moru, Pokreti), pjesnikinja u svojoj stvaralačkoj subjektivnosti precizno naglašava konstitutivne probleme pjesništva, autonoman tijek pjesničke riječi:

Koliko nježnosti može u jednu pjesmu stati? Mogu

li riječi

nagovijestiti neiskazivo? Svijetlim lukom duge –

čime prijeći

branu govora? Kako odbaciti ljušture slova, može li

se svjetlošću općiti? (Blagoslov)

Lirska poezija koju naša pjesnikinja afirmira prevalentno je komunikacija duše, ali promišlja i svojevrsnu kvalitetu arhaičnosti i drevnosti što se tek naoko suprotstavlja takozvanoj modernosti. Naime, njezina je poetičnost i svjesnost neprestanoga sukoba pjesničkog Ja i života. Usvojivši drevnu formu soneta, ona smišljeno razmiče njegovu formalnu strukturu one ranije prihvaćene datosti metra i cezura, artikulirajući paradigme spontanosti brojnim opkoračenjima:

Ima jedno skrovito mjesto, duboko u

tvojoj nježnoj nutrini

opojno, sigurno i čisto, u kom se želim

skriti

i ostati u njemu zauvijek…(Susret)

O, kako u odajama sviti

kozmički dom, kako bojama beskraja

dozvati ljubav,

o kojoj snatrim… (Crtež u pijesku)

Ljubav o kojoj je riječ i nije neka sreća. Ona uključuje u svoj spektakularni senzibilitet i neponovljivi ushit, i ropsku ovisnost, i mučnu bojazan, i prikriveni bijes, i simboliku žrtve, i tjeskobu ljubomore. Uzimajući u obzir krhkost i delikatnost navedenih emocija, riječ je zapravo o svojevrsnoj katarzi, pročišćenju, u kojem pjesnička individua ostvaruje sebe. Biti „ljubavlju umiven“, „doseći zvijezdu što me rodi“, „u svjetlost se pretvoriti“, „gle, cijeli svijet u naručju držim“, relevantne su pjesničke paradigme naše pjesnikinje. „Identificirati se sa zvijezdama“ da bi se pojmilo vlastito egzistiranje i došlo do esencije bića.