Ljepota nasilja

„Damiens je 2. ožujka 1757. godine bio osuđen da javno prizna svoj zločin pred glavnim vratima pariške katedrale kamo je trebao biti odveden i odvezen na dvokolici, nag, samo u košulji, držeći užarenu voštanu baklju od dvije livre težine; potom, na rečenoj dvokolici, do trga Grčve, te na stratištu koje će ondje biti podignuto, kliještima čupan za bradavice, mišice, bedra i listove, desna mu ruka, držeći nož kojim je počinio rečeno ubojstvo kralja, spržena zapaljenim sumporom, a na mjesta koja će biti čupana kliještima bačeno rastaljeno olovo, goruća smola, zajedno rastopljeni sumpor i vosak i tijelo zatim rastrgano i raskomadano konjima na četvoro i udovi i tijelo spaljeni u vatri, pretvoreni u pepeo i pepeo mu bačen u vjetar.“ Michel Foucault otvara svoju knjigu Nadzor i kazna – rađanje zatvora povijesnim zapisom o izvršenju smrtne presude nad Robertom Françoisom Damiensom, koji je kralju Louisu XV zadao „ubod iglom“, kako će Voltaire ismijavati taj nesretan slučaj bez posljedica za kralja. Brutalnost mučenja i množina smaknuća koja su preplavila Francusku revoluciju združeni s idejom prosvjetiteljstva na velika su vrata 1792. uveli giljotinu. Ideju za spravu, humaniju i učinkovitiju od sjekire, koja je do 1981, do ukinuća smrtne kazne u Francuskoj i njezinim kolonijama, odrubila mnoge glave, dao je liječnik Joseph-Ignace Guillotin, a ideju za izložbu Zločin i kazna, usredotočenu na istraživanje kriminaliteta i njegovu reprezentaciju pošavši od Francuske revolucije, njezin autor, povjesničar umjetnosti i filozof Jean Clair, dobio je na poticaj Roberta Badintera, ministra pravosuđa i predsjednika Ustavnog suda u vrijeme Françoisa Mitterranda te velikog zagovornika ukidanja smrtne kazne. Izložba, naziva posuđena od Dostojevskog, na određeni je način posveta tridesetogodišnjici ukidanja smrtne kazne u Francuskoj, objasnit će Jean Clair koji, udružujući kritičku umjetnost i kritički pogled na znanost, koncept gradi oko pitanja o krivnji i kazni ubojice. Tema je potkrijepljena djelima Francisca Goye, Géricaulta, Delacroixa, Degasa, Edvarda Muncha, Victora Hugoa, Alfreda Kubina, Otta Dixa, Duchampa, Magrittea i mnogih drugih umjetnika među kojima je i Andy Warhol, dakako s notornom Velikom električnom stolicom. Uvodno, nakon gotovo tjelesne nelagode susreta s četiri metra visokom giljotinom niz koju pada crna draperija, pogled je usmjeren prema filozofsko-moralnom pitanju o zločinu i kazni sadržanu u amblematskom djelu Pravda i božanska osveta progone zločin (1815) Pierre-Paula Prud’hona u kojem je, ističe se, sažeta ideja da je Bog, a ne čovjek, taj koji progoni zločin. Bog pak čovjeku predaje ulogu suca, daje mu moć da sudi, i taj se prosvjetiteljski motiv provlači cijelim postavom.

Otto Dix, Ubojstvo

Bista s bojama koje označavaju frenološke zone prema Spurzheimovu sustavu

Prvi dio izložbe bavi se temom zločina i kazne u umjetnosti počevši dakle od Francuske revolucije, vremena u kojem se promiče jednakost za sve. Godine 1793. giljotiniran je tako kralj Luj XVI i to kao „građanin Louis Capet“, dekapitirana je i njegova žena Marija Antoinetta, također Robespierre, ali središnje mjesto pripalo je Maratovu ubojstvu. I to neizravno. Naime, nakon čuvene Davidove Maratove smrti koja nastaje 1793, kad je revolucionar i ubijen, mnoge umjetnike 19. stoljeća zaokuplja zapravo lik njegove ubojice, Charlotte Corday, koja je zbog tog čina završila pod nožem giljotine. U umjetnika, sugerira se, rađa se određena fascinacija zločincima, k tomu ovdje je riječ o ženi pa je, osim romantičara, doduše iz drugih razloga, zaokupljala i maštu Muncha i Picassa. Ako je dakle za Davida Marat bio mučenik revolucije, za rojaliste je Charlotte Corday bila utjelovljenje nove Ivane Orleanske, ali i ona i druge žene ubojice vrlo su brzo pod kistom i perom romantičara i poslije njih preobražavane u vještice, vračare ili fatalne žene. Osim te velike teme na Zločinu i kazni provlači se i ona o takozvanim brigantima, hajducima, naveliko obrađivana od umjetnika, među njima je i Goya, koji potkraj osamnaestog i početkom 19. stoljeća hrle u Italiju. Ako u pristupu toj temi romantičari ne nalaze poticaj za dramatičnu gestu, nesporno je da jesu senzibilizirani za temu zločina i kazne. Primjerice, predstavljeni su Géricaultovi crteži Michelangelove snage o tadašnjoj političkoj vijesti par excellence o stanovitom Fualdčsu koji je prerezao grkljan narodnom zastupniku u mjestu Rodezu. Također, u postavu je i niz studija koje je Géricault radio za izvedbu svog čuvenog djela Splav Meduze nadahnuta događajima oko potonuća broda Meduze, gdje je bilo i pobune, i gladi, i kanibalizma. Zna se da je, dok je radio na toj slici, studio pretvorio u pravu mrtvačnicu, da je iz jedne bolnice dovlačio dijelove tijela, odsječene glave. To je na određeni način i tema prvog dijela izložbe; glava bez tijela. Pratimo je sve do nadrealista, do Acefala Andréa Massona, to jest Bezglavog. Riječ je, dakle, o prikazu tijela bez glave, jer, kako želi podcrtati Jean Clair, ako smo u 19. stoljeću imali prikaze odsječene glave, u dvadesetom dolazi do transformacije estetskoga pristupa činu dekapitacije.

Motiv odsječene glave posredno se provlači i dijelom izložbe koji tematizira pojavu masovnoga tiska i popularnih romana u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Ondje su ilustracije koje prate opise ubojstava, također karikature sudaca, što posjetitelja uvodi u drugi dio izložbe gdje je središnje pitanje može li čovjek doista suditi drugom čovjeku, to jest je li ubojica potpuno ili samo djelomice odgovoran za svoj čin. Rasprava o tome, a podsjetimo u tom smislu na otkriće fotografije i Darwinovo Podrijetlo vrsta, rodila je antropološku kriminologiju. Jedan od njezinih utemeljitelja, talijanski liječnik Cesare Lombroso, razvio je, proučavanjem glava kriminalaca, teoriju o rođenom zločincu. U tom kontekstu predstavljena je i Mala četrnaestogodišnja plesačica Edgara Degasa jer, ističe se, njezina glava zapravo prati Lombrosove mjere pa umjesto ljupke djevojčice pred gledateljem stoji „mali štakor koji izaziva građanski moral“.

Harald Szeemann, U kažnjeničkoj koloniji

Jacques-Louis David, Mrtvi Marat

Osim Lombrosa izložba prati i njegova suvremenika Francuza Alphonsea Bertillona, inače svjedoka tužiteljstva u aferi Dreyfus, koji je za parišku policiju izrađivao osobne iskaznice, odnosno sistematizirane antropometrijske fotografije lica i profila. Uz Bertillonove portrete koji govore kao i policijske fotografije s mjesta zločina postav dobrano pune i glave pogubljenih zločinaca odljevene u različitim materijalima, a kad se govori o zločinu i kazni, zatvor je nezaobilazna tema. Engleski filozof i sociolog Jeremy Bentham osmislio je potkraj 18. stoljeća, i to po uzoru na parišku vojnu školu, panoptikum, tip zatvora koji se nadgleda iz jedne pozicije, „gdje je osuđenik viđen, ali sâm ne vidi“, kako se čita u predstavljenom Foucaultovu Nadzoru i kazni – rađanju zatvora.

Nakon giljotine, panoptikum je dakle još jedna devijacija ideje začete na humanim pretpostavkama, a na izložbi je, uz ta dva motiva, dokraja pervertirana u „stroju za ubijanje iz Kafkine kažnjeničke kolonije“, dvokatnom metalnom objektu s ležajem opremljenim šiljcima.