Kritičar na djelu

Opisujući književnu tehniku Wood pokušava dokazati da se fikcijom može reći nešto istinito

U uvodu ambiciozne studije How Fiction Works, u nas prevedene kao Proza na djelu, ugledni književni kritičar James Wood poziva se na knjigu Johna Ruskina The Elements Of Drawing (Osnove crtanja) naznačivši tako već u prvoj rečenici da će Ruskinov pristup likovnoj umjetnosti pokušati primijeniti i na analizu književnosti. Likovna kritika u Ruskinovu ključu naglasak stavlja na analitičko sagledavanje sama procesa stvaranja. Tako on od čitatelja prvo zahtijeva da sam nacrta list, da bi potom priložio i vlastiti crtež lista koji će ga postupno odvesti do lista kako ga crtaju najveći majstori slikarstva poput Tintoretta ili Michelangela. Tako Ruskin vodi čitatelja kroz sam proces stvaranja i to korak po korak. Upravo je to metoda kojom se uspješno služi i James Wood u pokušaju da na dvjestotinjak stranica čitatelju približi osnove stvaranja umjetničke proze. Tako kada recimo objašnjava ulogu književnoga detalja kreće od načina na koji detalje zapažamo u svakodnevnom životu, zatim pokušava te iste detalje književno uobličiti da bi napokon došao do primjera uporabe detalja kod nekog od književnih klasika, na primjer Tolstoja ili Flauberta. Taj pristup proizlazi iz primarno pedagoške motivacije Woodove knjige, u kojoj dojmljivo analiziranje književnih klasika ponajprije služi slavljenju njih samih. Danas smo navikli da se književnim klasicima ilustriraju i neki širi misaoni problemi, pa je tako Jane Eyre savršen poligon postkolonijalnoj, feminističkoj i inoj književnoj teoriji, a Flaubertova Madam Bovary, u školi nas uče, prvi primjer modernizma u prozi. Dok pokušavate dokazati da je Jane Eyre feministička junakinja, ne morate nužno citirati roman ili analizirati specifičnosti književnoga stila Charlotte Brontë, dovoljno je prepričati radnju. Jamesa Wooda pak ne zanimaju ni teorijski sustavi ni književna razdoblja, već kritička praksa. Zato se izravno poziva na dva velika književna teoretičara (Wood ih znakovito naziva kritičarima) za koja tvrdi da su mu omiljeni, iako se s njima uopće ne slaže. Prvi od njih je Roland Barthes, koji je u svom poznatom S/Z ispisao čitavu knjigu o tek jednoj Balzacovoj kratkoj priči, a drugi je danas pomalo zaboravljeni Viktor Šklovski, koji je o Ratu i miru napisao dvostruko više riječi no što ih sadrži monumentalni Tolstojev roman. Barthesa i Šklovskog povezuje interes za stil, forme i stilske figure općenito. Wood tvrdi da su oni veliki kritičari zato jer su razmišljali kao pisci, ali da su došli do pogrešnih zaključaka, s kojima on implicite polemizira, jer su razmišljali kao pisci otuđeni od kreativnog instinkta. U Prozi na djelu autor pokušava krenuti drukčijim putem u želji da rekonstruira kreativni proces sama pisanja i tako odgovori na neka uvriježena pitanja poput onih o realnosti realizma, uspješnoj uporabi metafore, liku, motrištu i slično. Sva ta pitanja postoje toliko dugo koliko i samo razmišljanje o književnosti, a vrijednost Woodove knjige nije toliko u odgovorima koje nudi koliko u malim otkrićima koja dobivamo putem. Autor uživa u samu postavljanju pravih pitanja i gorljivu pokušaju da se na njih uvjerljivo odgovori i to s pozicije pisca. Njegov je osnovni motor strastvena ljubav prema književnosti udružena s darom da ono što u njoj vidi i način na koji to vidi prenese u poticajnu prozu. Točnije, Wooda ne zanima što priča romana znači ili pokušava značiti, nego kako je napisana i koliko je ono što se u romanu iznosi istinito odnosno zanima ga književni stil i realizam, ne u smislu književnog razdoblja, nego kao mogućnost fikcionalne proze da nas nauči nešto o samoj stvarnosti.

James Wood jedan je od najpoznatijih književnih kritičara današnjice, koji predaje Praksu književne kritike na Harvardu. Taj Britanac rođen u Durhamu 1965. diplomirao je književnost na Cambridgeu, nakon čega se isključivo posvećuje književnoj kritici. Isprva objavljuje u Guardianu, a potom u The New Republic te The London Review of Books. Po dolasku u SAD postaje jedan od kućnih književnih kritičara uglednoga New Yorkera, a piše i za The New York Review of Books te brojne druge publikacije. Dosad je objavio knjige eseja The Broken Estate i The Irresponsible Self te autobiografski roman The Book Against God. U fascinantnoj prvoj zbirci eseja Wood je naglasak stavio na odnos religije i književnosti pritom se poglavito posvetivši klasicima od Shakespearea, Gogolja, Hamsuna, Čehova sve do Eliota i Lawrencea da bi se u drugoj posvetio pitanju humoru u književnosti ponudivši tako sekularnu dimenziju priče započete u prvoj knjizi.

Stil autora i stil lika

Proza na djelu sadrži deset poglavlja u svakom od kojih se razmatra određeni aspekt umjetničke proze od pripovijedanja, detalja, lika do jezika i dijaloga. Pritom je središnja autorova tema zapravo uvijek književni stil i njegov odnos sa svakim od spomenutih elemenata. Krećući od mikrostilske razine kojom se bavi u uvodnim poglavljima autor sigurno putuje do pitanja istine, konvencije i realizma kojima se bavi u završnom djelu knjige.

Tako se u uvodnom poglavlju naslovljenu Pripovijedanje zapravo bavi napetošću između stila autora i stila lika. Stil je ovdje jezik kojim se lik i pripovjedač koriste, a koje autor mora učiniti različitim i samosvojnim. Analizirajući slobodni neupravni stil svojstven modernoj prozi Wood na konkretnim primjerima pokazuje kako pisci pokušavaju pomiriti svoju percepciju i jezik s onima određenog lika. Pred piscem stoje dvije velike opasnosti, od kojih je prva da jezik lika zavlada naracijom, odnosno da je nerazlučiv od onoga koji pripada autoru, što Wood ilustrira na primjeru romana Davida Fostera Wallacea, čiji „iskvareni jezik samo oponaša postojeći iskvareni jezik koji nam je svima dobro poznat, te u stvari jedva čekamo da mu umaknemo.“ Druga je pak opasnost da su jezik autora i njegova lika odveć razdvojeni u smislu da u jeziku lika osjećamo literarnost koja mu nije svojstvena. Tako Wood u toku misli maloljetnog terorista iz romana Johna Updikea detektira autorove stilizacije kojima nikako ne bi baratao mladi američki musliman. Pozitivne primjere Wood nalazi kod onih pisaca koji su kao Henry James ili Vladimir Nabokov sposobni uvjerljivo zauzeti različite razine shvaćanja i ironije, neprestano se odmičući i približavajući svojim likovima. Ta teza nije ni nova ni revolucionarna, prepoznajemo u njoj poznatu Bahtinovu polifoniju, no Wood je nenadmašan kada je treba ilustrirati i analizirati na konkretnim primjerima. Evo kako to Wood radi na primjeru iz Pnina Vladimira Nabokova u kojoj naslovni lik drobilicu za orahe koja mu iz sapunjavih ruku sklizne u vodu naziva ta dugonoga stvar: „U trenutku možemo vidjeti duge noge mušičave drobilice za orahe, kao da je pala s krova i zatim otišla dalje. Ali stvar je još bolja, upravo zato jer je neodređena; Pnin je krenuo uhvatiti pribor, a koja bi riječ mogla bolje od stvari prenijeti trapavu žurbu, zamah prema verbalnom značenju? Pa ako je briljantno dugonoga Nabokovljeva riječ, onda jadna stvar pripada Pninu.“

Vrhunac ove napetosti između glasa autora i lika vidimo kod nadarenih stilista koji su se obvezali da će pratiti percepciju i misli svojih likova i koji imaju interes za detalj. Sve to ujedinilo se u djelu Gustava Flauberta, kojem autor posvećuje dva zasebna poglavlja, a njegovim se djelom izdašno koristi i u ostatku knjige. Flaubertova je najveća inovacija u potiranju pitanja zapaža li detalje romanopisac ili prozni lik dovitljivim uvođenjem dokoličara/flâneura u umjetničku prozu. Jer dokoličar je, baš kao i njegov tvorac, jako dobar u zapažanju detalja. Tako je Flaubert, tvrdi autor, ujedno i stilist i realist jer kao „realist želi zabilježiti mnoštvo detalja“, a kao stilist „želi disciplinirati to bogatstvo detalja, pretvoriti ga u besprijekorne rečenice i slike“. Slično bi se moglo reći i za sama Jamesa Wooda, koji je stilist u smislu da ga u književnoj kritici ponajprije zanima stil djela kojim se bavi, a realist jer ga zanima što se iz književnoga djela može reći i naučiti o samoj realnosti. U njegovoj kritičkoj praksi to ga tjera da stalno barata primjerima iz književnosti i primjerima iz života, čijim se supostavljanjem rasvjetljuju mehanizmi fikcije.

Umjetnička proza i istina

Pitanju odnosa fikcije i života autor se izravno posvećuje u posljednjem poglavlju nazvanu Istina, konvencija, realizam u kojem prvo polemizira s protivnicima proznih konvencija poput Rolanda Barthesa, Williama Gassa ili Paula Valéryja tvrdeći da je „svaka proza na ovaj ili onaj način konvencionalna, pa ako bi odbacili jednu vrstu realizma kao konvencionalnu, onda bi iz istog razloga trebali odbaciti nadrealizam, znanstvenu fantastiku, autorefleksivni postmodernizam, romane koji imaju četiri različita završetka, i tako dalje.“ A upravo su to žanrovi koje sam Wood na neki način odbacuje i podcjenjuje jer ih uglavnom rabi za ilustraciju negativnih primjera koje nalazi kod pisaca poput Johna Updikea, Thomasa Pynchona ili Davida Fostera Wallacea. Wooda u književnoj tradiciji zanimaju ona djela koja, kako su to u Lirskim baladama objasnili Wordsworth i Coleridge, pružaju “prirodno ocrtavanje ljudskih strasti, ljudskih karaktera, ljudskih događaja“. Zbog te svoje mogućnosti da predstavi kompleksnost ljudskog iskustva književnost nam omogućuje onu vrstu znanja koju Tolstoj u Ratu i miru pripisuje svom Pierreu: „Pojavilo se nešto novo u Pierreovim odnosima prema Vilarskom, prema princezi, liječniku, prema svim ljudima koje je sada sretao i to ga je općenito učinilo dobronamjernim. Bila je to spoznaja nemogućnosti promjene ljudskih uvjerenja riječima, kao i njegova spoznaja o tome da svatko razmišlja, osjeća i na stvari gleda s nekog svog stajališta… Godila mu je ta razlika, a ponekad i potpuna kontradikcija između mišljenja koje ljudi imaju i njihovih života, između jednog i drugog čovjeka, u njemu je budila zadovoljan i blag smiješak.“

Potanko opisujući tehniku Wood zapravo pokušava dokazati kako je umjetnička proza, unatoč tome što je fikcionalna tvorevina, bliska istini, odnosno da se fikcijom može reći nešto istinito. Pritom nam vješto pokazuje kako i zašto stalno putujemo od stvarnosti ka fikciji i kako nas ona opet i iznova vraća životu. Tom stazom što vodi od svijeta do umjetnosti i natrag putovao je i veliki John Ruskin, koji je htio povezati Tintorettovo djelo s načinom na koji promatramo list u svakodnevnom životu. Polazio je od činjenice da ćemo nakon što vidimo list na Tintorettovoj slici drukčije i stoga bogatije gledati na listove što nam se svakodnevno vrte pod nogama. Slično je i s listovima knjiga što ih odavno nismo skinuli s police. Nakon što nas Wood podsjeti na riječi uspavane među koricama, posegnut ćemo i ovaj put za ljepotom i istinom njihovih listova. A onda se posvetiti onima što nam trepere pred prozorom.