Komoda, buro i psiha (bez Amora)

Komoda je niži ormar s ladicama u kojima se drži posteljina, rublje i sl. Nijemci je, osim Kommode, zovu i Wa-schenkommode, da se odmah vidi kakvo blago u svojim ladicama čuva. U fr. je sasvim razumljivo da ćemo naći commode, kad istoimeni pridjev i znači prikladan, jer je taj ormar sa svojim ladicama (u kojima se može ipak lakše uspostaviti neki red), armoire commode, u usporedbi s ondašnjim škrinjama (coffres), bio svakako praktičniji. Udobnost, komoditet, ugoda, praktičnost zrače i iz osnovnoga pridjeva, koji izvire iz lat. commodus (primjeren, prikladan, udoban), što je pak izvedenica iz lat. glagola commodare, biti uslužen (sastavljenica od con, skupa, zajedno + modus, način). Pa raskomotite se, komodajte se, jer opušteno uranjamo u dubine riječi!

Englezi su uvijek nešto posebno (zato se i prave Englezima). Oni taj komad namještaja ne zovu komoda nego chest of drawers, jer im je značenjsko polje komode već zauzeto – ni više ni manje nego nužnikom, ali ne bilo kakvim nego pomičnim. To je onaj kakve obično imaju u bolnicama i zovu ih princezama. I Talijani vole konja za trku imati, pa opisani dio namještaja zovu comň, a comoda i njima znači zahod. Pomalo se zaplećemo, a još veću pomutnju unijet će riječ garderoba. Ona se u značenju zalihe odijela (odjeće) koju tko posjeduje proširila po svim europskim jezicima, no i ona se – kao prava Francuskinja – ponaša nepredvidljivo, hirovito, zavodnički. Navikli smo (barem oni odrasli uz kazalište i na kazalištu) da u garderobi odlažemo kapute, kišobrane (a sve češće i pokoju najlonsku vrećicu, jer vrijeme je luksuz, pa valja usput obaviti i koji poslić u gradu), a garderoba se zove i sobica iza pozornice u kojoj se glumci dotjeruju prije nastupa i presvlače nakon njega, dakako i prostorija u kojoj drže svoje kostime. Garderobom zovemo i spremišta na kolodvorima u kojima ostavljamo prtljagu da se „mašuć rukama“ možemo bezbrižno prošetati gradom u koji smo doputovali. Jedna mala zanimljivost uz taj prostor: Amerikanac će ondje reći baggage, a Britanac luggage (za istu stvar, prtljagu). No kad Amerikanac kupuje u dućanu novi kovčeg, reći će luggage.

Francuska riječ garde-robe (tal. guardaroba, engl. wardrobe) znači i zidni ormar (opet smo u namještaju) ili, u starijem hrvatskom, rušnica (prema ruhu; nekoć se tako zvala i garderoba u kazalištima u kojoj su se čuvali kazališni kostimi). To spremište za odijela mogla je biti (dok se još gradilo prema čovjekovim potrebama) i sobica, u koju se sklanjala i noćna stolica (njem. Nachtstuhl, tal. seggetta comoda, fr. chaise percée, engl. night commode), pa je nekoć fr. garde-robe značilo isto što i cabinet d’aisances – zahod ili klozet (zanimljiv je i kabinet – od zahoda, do radne sobe i diplomacije). U Francuskoj ima intimno značenje zahoda još od 14. stoljeća, što se kasnije prenijelo i na stolicu (veliku nuždu). Francuzima je, kao poznatim hedonistima, i zahod morao odisati udobnošću (ne mogu je zamisliti prije pronalaska vodenog ispiranja), pa se ona utkala i u nazive za zahod – commodités i lieux d’aisance(s). Komoditet pri radnjama u zahodu već sam istaknula, a ovaj drugi naziv – raščlanjen doslovno znači mjesto lakoće, neusiljenosti i blagostanja – zorno opisuje osjećaje zahvalnosti i olakšanja nakon istrpavanja.

Natrag u sobu! Nedavno sam gostovala u mnogim hrvatskim gradovima, pa su me u Rijeci pitali što je to borň. Nisam znala, pa sam to ljudima i rekla. A onda sam, sasvim slučajno (kako to obično biva), spomenula tu riječ pred Romanom Horvat, Cavtaćankom, koja je odmah živnula, sjetila se svoje mame i rekla: „To je buro.“ Znači, na jugu Hrvatske (Dubrovnik i okolica) – a i inače u obalnom dijelu Hrvatske, u kojem su riječi iz mletačkoga i današnjega talijanskoga, makar i malo preinačene, još žive – i obični ljudi (možda ipak malo stariji) još rabe tu riječ upravo za komodu, niži ormar s ladicama za posteljinu, rublje i sl. Onda sam riječ našla kod dubrovačkoga pisca I. Vojnovića („Pasko, grbav, dršćući ... dođe do nekog starog burala, otvori sakrivenu malu ladicu...“), no vidi se da su sastavljači rječnika (dviju matica) iz kosoga padeža izvukli nominativ bural i tako naslovili natuknicu (zanemarivši dubrovačkom primjereniji oblik buro). Naime, tu je riječ na tom području zahvatilo isto ono stezanje kakvo vidimo u primjeru kono (za kanal), genitiv konala.

Kad već vršljam po starim dubrovačkim sobama, prilika je (i red) da ispravim i jedan svoj propust. Pisala sam o nahtkasnu, nahtkaslu, nahkasnu, nahkaslinu, pa o kantunalu (sve su to noćni ormarići), a da sam prije izlaska svoje knjige Riječi s nahtkasna i kantunala srela Branku Valentić ili Romanu Horvat, sigurno ne bih ispustila ni komonćin (koji su obje izgovorile s neskrivenom dragošću prošloga, valjda već zagubljenoga, vremena i takvih ljudi). Pa kad već govorim o komodama raznim, neka bude spomenut i on (kao komodica, s talijanskim deminutivnim sufiksom -cino). Jer i on znači, kao i njegova veća sestra komoda, zgodan, praktičan i priručan ormarić (pokraj kreveta), na koji pospan čovjek odlaže naočale i/ili knjigu prije nego što će utonuti u san.

Sada dolazim do komada namještaja kojega će se sjetiti samo stariji čitatelji (a srednjoj dobi možda zazvoni iz pričanja). To je psiha, nekoć nezaobilazan komad namještaja građanske spavaće sobe. U njoj je – uz dva bračna kreveta, dva ormara, dva noćna ormarića – svakako morala biti i psiha. Imale su je sve žene, ne samo one kojima je bilo do dotjerivanja. Imala ju je i moja baka, koju nikad nisam vidjela da se pred njom uređuje, nego je svoje sve tanje pletenice plela sjedeći na rubu kreveta. No gospođama koje su se pomno dotjerivale prije odlaska u grad psiha je bila svjedok estetske preobrazbe. Koliko god današnji rječnici pisali da je to toaletni stolić sa zrcalom, to ipak nije bio stolić (na četiri noge, premda je postojao i toaletni stolić, ne poričem). Bilo je raznih psiha, no u svim modelima dominiralo je veliko ogledalo. Stariji modeli bili su čak praktičniji jer se ogledalo moglo naginjati na sve strane, tako da dama može doprijeti pogledom do svakoga kutka svoje pristale pojave. U podnožju ogledala znale su biti i dvije pliće ladice, no moglo je proći i bez njih. Ljubiteljima simetrije više su se sviđale malo više, četvrtaste, sa svake strane. Sve je to bilo u jednom komadu. Ispod ogledala obično su na heklanim tabletićima stajale staklene bočice iz kojih se miris raspršivao stiskanjem gumene kugle (poput klaksona na starim autima), na kraju koje su bile franđe ili rese, pa kutijice s ukosnicama (harnadlama), češljićima i špangama, pomade, razne četke, ali i pokoja ukrasna figurica. Friziranje pred psihom očito je bila glavna aktivnost (premda ne i jedina), jer se u njemačkom psiha kaže Frisiertisch (odatle se valja i provlači stolić), Frisiertoilette, no u Italiji je za ime najvažnije bilo upravo to pomično zrcalo (specchiera mobile). Tal. specchiera znači zidno zrcalo, a oznaka mobile sugerira pokućstvo. Pred njim je obično bio i tabure (fr. tabouret) da dama prisjedne, no najvažnije je bilo da se u njemu vidi cijela figura.

A zašto se danas već zaboravljena psiha zove baš tako – psiha? Podrijetlom je srodna sa psihom u psihijatriji, psihologiji i sl. Grč. psȳkheŻ´ znači životna sila, dah, duša, duševnost, a glagol psȳkhô dišem i živim. K nama je psiha i kao građanska moda u namještanju stanova, i kao riječ, i kao predmet došla iz austrijskoga njemačkog (Psyche), kamo je vjerojatno stigla iz francuskoga, gdje je psyché bilo prijenosno ogledalo. Taj su dio pokućstva u 19. stoljeću nazvali tako po Amorovoj ljubavnici Psihi, valjda zbog odraza cijele osobe u tom zrcalu. Amor / Eros, kao njezin ljubavnik, za ovu je priču iz starinske građanske spavaće sobe sasvim nevažan.