I uspjeh i neuspjeh moramo prihvaćati na pravi način

Mezzosopranisticu Renatu Pokupić prvi sam put čuo 1999. u Händelovoj operi Julije Cezar. Među probranim zagrebačkim studentima solo pjevanja otprve se izdvojila samouvjerena Renata, koja je u samo tri izvedbe postigla takvu muzičku i scensku uvjerljivost svoje uloge, kao da s njome na sceni živi već godinama. Pomislio sam: Ova spontana i studiozna djevojka daleko će dospjeti, jer njezin očit napredak od jednog do drugog nastupa ne može biti slučajan.

Otada je proteklo deset glazbenih sezona, koje su značile deset divovskih stuba Renatina stalna uspona u sam vrh međunarodne pjevačke scene. Ona je danas istinska primadona; miljenica engleske, francuske i sjevernoameričke publike, ali i tamošnjih strogih kritičara.

U ožujku je Renata Pokupić debitirala na sceni londonske Kraljevske opere kao Irene u Händelovoj operi Tamerlano. Tu glazbeno neujednačenu premijeru unisono su pokopali svi britanski kritičari, koji su se pak odreda složili i u tome kako je „istinska zvijezda večeri jedino bila mlada hrvatska mezzosopranistica Renata Pokupić!“, dok je Hugh Canning (The Sunday Times, 14. ožujka) zapazio kako je „čarobna hrvatska debitantica ozarenim pjevanjem upravo posramila ostale pjevačke ‘zvijezde’!“ Potkraj travnja Renata je pak zablistala na opernoj sceni u Washingtonu kao Mozartov Cherubino. Umjetnička direktorica Washingtonske opere Christina Chepelmann tom je prigodom jezgrovito definirala iznimne kvalitete Renate Pokupić: „Ona ima prekrasan glas. Šarmantna je na sceni i odlična glumica. Veliki je radnik. Visoko je postavila kriterije za samu sebe i uvijek ih poštuje. Ona je izvrsna umjetnica!“

Glazbenu naobrazbu i prva profesionalna iskustva stekli ste u Zagrebu; što je presudilo da se definitivno posvetite pjevačkoj profesiji?

U Zagrebu sam istodobno pohađala dvije srednje umjetničke škole. Premda sam podjednako voljela i kiparstvo i pjevanje, naposljetku je prevladao poriv da se na pozornici izražavam glazbom. Odmalena sam predosjećala da ću biti pjevačica; zazvučat će čudno, ali ja sam kao šestogodišnja djevojčica zavoljela baš operu, koju sam prvi put doživjela preko televizijskog ekrana.

Jeste li u pjevačkim počecima bili upućeni ponajviše sami na sebe, ili ste ipak imali primjerenu potporu pjevačkih pedagoga i iskusnijih glazbenih kolega?

Moj pjevački razvoj znalački su podupirale profesorice Rahilka Burzevska u srednjoškolskim danima i Zdenka Žabčić Hesky tijekom studija na Muzičkoj akademiji, a to što sam zarana počela javno nastupati mogu zahvaliti preporukama prof. Lidije Horvat Dunjko. Pjevanje je delikatna vještina jer pjevači ne mogu vidjeti niti opipati svoje glazbalo, koje je satkano od spleta mišića, živaca, unutarnjih organa i rezonantnih šupljina. Konkretan doseg stoga podjednako ovisi o trenutnoj tjelesnoj i duševnoj dispoziciji pjevača. Jako je važno da tijekom studija možete potpuno vjerovati svom pedagogu, ali pritom morate i sami neprestano istraživati, nadograđivati vokalni zanat, razvijati umjetničku osobnost. Što više napredujete, to pjevanje postaje sve delikatniji proces; želite li biti potpuno slobodni u muziciranju, onda bezuvjetno morate vladati svim nijansama pjevačke tehnike. Zato sam se, nakon zagrebačke diplome, nastavila usavršavati u Bratislavi kod prof. Eve Blahove, dok sada umjetnički sazrijevam u poticajnoj suradnji s izvrsnim kolegama: pjevačima, dirigentima, pijanistima, pa i redateljima. Od samih početaka pa do dana današnjega silno mi je dragocjena savjetodavna potpora Maje Žarković; kao vrsna menadžerica ona znade kako se neka umjetnička karijera postavlja na prave temelje i koji se to sve kotačići potpore moraju uskladiti da bi se moglo besprijekorno funkcionirati na neumoljivoj međunarodnoj sceni. Maju odlikuje rijedak spoj poslovnog autoriteta i tankoćutne psihološke pronicavosti; ona prepoznaje i uvažava muku umjetnika stalno razapeta između karijere i privatnosti… Osvrnem li se unatrag, zacijelo bih trebala zaključiti kako mi je sreća često bila sklona, no ja sam, naprotiv, uvjerena kako je svaki spomena vrijedan individualni doseg ponajprije rezultat stalna rada na sebi.

Otisnuvši se na Zapad, zacijelo ste odmah shvatili da morate neprestano podizati svoju umjetničku letvicu kako biste se mogli nositi s tamošnjom golemom konkurencijom?

Konkurencija je doista golema. Sve je više odličnih pjevačica, što je izvrsno za samu glazbu. Na teškom i zanimljivom pjevačkom putu morate se oboružati strpljenjem i mudrošću kako biste i uspjeh i neuspjeh mogli prihvaćati na pravi način – iz oboga se mora izvući prava pouka. Uspjeh nikad ne smije ostati jedina slamka za koju se opsesivno držimo, jer on je varljiv. U svemu tome jako je teško postići objektivnu prosudbu svojih stvarnih mogućnosti, da bi mogao uvijek točno znati na kojem si stupnju razvoja. Jedino je rješenje stalni rad na pjevačkoj kvaliteti, pri čemu je dobrodošla prava potpora nekoga tko vas – stojeći po strani – doista može objektivno procijeniti. To može biti vaš pedagog, bračni drug ili menadžer, svejedno, ali na početku karijere umjetniku je jako važno da ima taj osjećaj stanovite zaštićenosti. Tako rasterećeni lakše se usredotočujemo na svoj rad i bolje se nosimo s neizbježnim krizama. Ovisnost o uspjesima može biti pogubna, jer ako oni izostanu, uslijedit će ozbiljan šok od kojega se nije lako oporaviti. Moramo se naučiti sve pohvale i pokude prihvaćati tako da nas na neki način ne oštete; u našem poslu upravo je to najteže postići, ali nije i nemoguće.

Među dirigentima podjednako su vas zdušno prigrlili barokni stručnjaci kao i oni koji su skloniji glazbi 19. i 20. stoljeća. Doživljavate li repertoarnu specijalizaciju kao svojevrsno sputavanje izražajnih mogućnosti glazbenika?

Stalno ponavljam: u glazbi ne postoji specijalizacija. Svako područje toliko je duboko, da nam se neprestano otvaraju uvijek nova vrata, a zapravo su posrijedi različiti načini istraživanja interpretacijskih nijansi. Radeći, primjerice, na baroknoj glazbi, ponajprije morate uočiti delikatne razlike između pojedinih nacionalnih stilova, koje vam se isprva možda i neće učiniti toliko važnima. No dubljim zalaženjem u određeno stilsko razdoblje počinju vam se otvarati stalno nove perspektive. Ako, prema tome, dirigenti Nagano i Masur imaju mnogo širi repertoar u smislu različitih stilskih razdoblja, onda moram reći kako njihovi kolege Gardiner ili McCreesh svoju nemalu repertoarnu širinu postižu unutar samo jedne stilske epohe (barok), koja je zbog raznolikosti žanrova i golemosti ostavštine doslovce neiscrpan izvor. Pa to bi vam otprilike bilo kao da široko i plitko jezero želite usporediti s uskim, ali vrlo dubokim bunarom; premda oboje mogu sadržavati istu količinu vode, odnosno glazbe, nama će se bunar zasigurno učiniti manjim! Iako su navedeni dirigenti potpuno različite umjetničke osobnosti, postoje, međutim, neke kvalitete koje su im posve zajedničke: oni svako djelo poznaju kao da su ga sami skladali i – u skladu s tim – uvijek točno znaju što traže od vas, a pritom, što je jako važno, oni vam ostavljaju dovoljno slobode te vas naprosto izazivaju da glazbenu srž otkrijete u samu sebi.

Iako neprestano putujete između brojnih svjetskih kulturnih metropola, stječe se dojam da je vašom umjetničkom domovinom postala Velika Britanija?

Premda u novije vrijeme jednako često nastupam i u Francuskoj, ipak je London postao moj drugi dom, koji sada već jako dobro poznajem. Britanski glazbenici uglavnom su slobodni umjetnici, pa njihov život nije nimalo lak, kako u profesionalnom tako i u egzistencijalnom smislu. Pridodamo li tome i tamošnji strog sustav financiranja kulture te golemu konkurenciju na svakome od područja, tek onda možemo dovoljno cijeniti njihovu fanatičnu predanost svom umjetničkom poslu. Ugodno je raditi s Britancima: savjesni su i pedantni, drže se dogovorenog, uljuđeni su, znaju poštivati drugoga. Ali kad se radi, onda se zbilja radi: note se moraju naučiti doma, pa se tako već na prvom pokusu usredotočeno radi na nijansama zajedničke interpretacije. Zato oni s minimalnim brojem pokusa postižu tako visoke rezultate. U početku mi je sve to bilo naporno, ali kad sam se jednom svikla na takav način rada, onda sam ga zauvijek usvojila.

Sada ste ponajviše zaokupljeni Mozartovim ulogama. Kanite li svoj scenski repertoar obogatiti i nekim naslovima iz 19. i 20. stoljeća?

U fokusu moje operne karijere sada su primarno Mozartovi likovi: Sesto u La clemenza di Tito (Chicago), Annio u La clemenza di Tito (Lyon), Idamante u Idomeneu (Beaune) i Cherubino u Le nozze di Figaro (Washington). Ujesen ću ulogu Cherubina izvoditi u Los Angelesu pod ravnanjem Dominga… Premda će opere baroknih majstora i Mozarta i nadalje ostati mojom kazališnom konstantom, svoj scenski repertoar kanim širiti prema romantici pa i počecima 20. stoljeća. Uskoro ću se pozabaviti dvjema novim ulogama: Pepeljugom u istoimenoj Massenetovoj operi i Octavianom u Kavaliru s ružom Richarda Straussa. Radujem se što ću 2012. – o stotoj obljetnici Massenetove smrti – u Operi u Lilleu pjevati naslovnu ulogu u njegovoj Pepeljuzi. Poput opere ja jednako obožavam i solo pjesmu, jer to je forma u kojoj se na najsuptilniji način prožimaju glazba i poezija. Osobit je to užitak, pogotovo ako su za klavirom vrhunski pijanisti, poput Đorđa Stanettija ili Rogera Vignolesa. S Vignolesom nastupam već nekoliko godina, a snimili smo i nosač zvuka s popijevkama Schumanna, Faurea i Barbera. Ovoga ljeta očekuju nas recitali na festivalima u Engleskoj, a sljedeće će godine naš duo debitirati u glasovitoj londonskoj dvorani Wigmore Hall. Rogeru sam svojedobno darovala svoj hrvatski nosač zvuka; bio je oduševljen Stanettijevim muziciranjem, ali i skladbama Božidara Kunca, tako da mi je sam predložio da na repertoar uvrstimo njegov ciklus De Elda’s Love Songs.

Među umjetničkim supotpisima koje ste dosad dobili vjerojatno vam je najmiliji onaj Placida Dominga, jer tu je ujedno posrijedi i nadasve kompetentna prosudba vaših pjevačkih kvaliteta, zar ne?

Placido je pravi gospodin. Pobliže sam ga upoznala na madridskim izvedbama Händelova Tamerlana. Domingu je to bila prva barokna uloga u njegovoj nesagledivoj opernoj karijeri. Na prvom zajedničkom pokusu on nam se gotovo ispričavao što nije toliko verziran u baroknom pjevanju?! Bili smo zapanjeni! Takav spoj uvažavanja kolega i poniznosti prema glazbi mogu dosegnuti samo prave ljudske i umjetničke veličine; nešto takvo nikad nisam doživjela! U samu radu Domingo je posve lišen samodopadnosti, ali kad zapjeva pred publikom, on jednostavno zrači, puna ga je pozornica... Kada me je Placido osobno angažirao za operne produkcije u Washingtonu i Los Angelesu pomislila sam da sve to samo sanjam, makar i otvorenih očiju…

Od aktualnih hrvatskih pjevača jedino ste vi i kontratenor Cenčić intenzivno prisutni na prestižnim svjetskim scenama, premda obilujemo pjevačkim talentima. Kako to tumačite?

Naša pjevačka knjiga ipak nije spala na samo dva slova, jer osim Maxa i mene tu je još nekoliko vrlo kvalitetnih pjevača: Ante Jerkunica, Tomo Lučić, Ivana Lazar… Svakim nas je danom sve više. No inozemni uspjesi nikako nam ne smiju postati jedinim mjerilom nečije kvalitete; poznajem sjajne glazbenike koji stjecajem raznoraznih okolnosti nastupaju jedino u Hrvatskoj. Umjesto da se pasivno divimo probranim inozemnim dosezima, morali bismo ozbiljno poraditi na stvaranju poticajnijeg okružja i podizanju vlastitih izvođačkih standarda. Iako i mi znademo da u glazbi nema vrhunskih rezultata bez velika rada i discipline, kod nas se uludo potroše i po dva-tri pokusa za čitanje golih nota, a pritom, u zboru i orkestru, naveliko se čavrlja, umjesto da se sva energija usmjeri na partituru. Samo oni naši dirigenti koji redovito gostuju na Zapadu dobro znaju kako će tamo s dvostruko manjim utroškom energije i vremena postići barem dvostruko bolji umjetnički rezultat! Mi se divimo glazbenoj razini Zapada, ali se ne trsimo dovoljno da i sami usvojimo njihove visoke radne standarde.