Erupcija sjajne glazbe

Travanjski vulkanski poremećaj zračnoga prometa uskratio je zagrebačkoj publici u ciklusu Lisinski subotom muziciranje orkestra Glazbenog kolegija iz Winterthura, točnije sadašnji postav najstarijega švicarskog orkestra (osnovana još u 17. stoljeću), koji se izdvajao kao očekivana atrakcija (pa i prilog 200. obljetnici Chopinova rođenja). Brižni je organizator odmah uz objavu odgode najavio održavanje koncerta četiri tjedna kasnije. No nije uspio uskladiti termine gostiju pa taj svibanjski koncert nisu svirali švicarski glazbenici, nego je s najavljenim dirigentom, vrsnim poljskim maestrom međunarodnog ugleda Gabrielom Chmurom i rusko-njemačkom pijanisticom Olgom Scheps (u najvećem dijelu s istim programom najavljenim za travanj) svirao jedan od trenutno najboljih poljskih orkestara Sinfonietta Cracovia. Ne možemo znati koliko smo izgubili nedolaskom švicarskog orkestra (koji dosad nije gostovao u nas, a nismo ni čuli jednu inozemnu izvedbu Uvertire br. 2. Vatroslava Lisinskog), ali sada znamo da smo posebno uživali prateći muziciranje poljskog orkestra (koji je prije tri godine pod vodstvom Krzysztofa Pendereckog privukao na 58. dubrovačkim ljetnim igrama) te dirigenta Gabriela Chmure i pijanistice Olge Scheps.

Krakovska Sinfonietta pod brižnim Chmurinim vodstvom uvodno je lijepo donijela uvertiru Hebridi Felixa Mendelssohna-Bartholdyja.

Prva je priliku za isticanje iskoristila mlada 24-godišnja Olga Scheps (rođena u Moskvi, odškolovana u Njemačkoj, gdje i sada pretežno djeluje), umjetnica novoga naraštaja istinskih i vjernih tumača Chopinove glazbe. Nadahnutim, romantičarski vjernim glasovirskim udjelom u Koncertu u f-molu, op. 21 Olga Scheps je uz vrsnu orkestralnu pratnju privlačila svakim detaljem promišljene i nadahnute, a Chopinu odane interpretacije. Jedino je u srednjem polaganom stavku mogla sve prenijeti s nešto blažim tonskim izrazom (kao što je svirala u pitomom bis dodatku).

Pravi umjetnički trijumf Sinfonietta je polučila izvedbom Beethovenove 5. simfonije u c-molu, op. 67 (znane i kao Sudbinska). Često izvođenu, Chmura i Krakovljani ostvarili su je kako se malokad uživo čuje, doista izvrsno, glazbenički u svemu savršeno i vjerno, što su slušatelji oduševljeno prihvatili i nagradili pljeskom koji umjetnicima nije dopuštao odlazak, iako su dobili i dva sjajna bisa, opet malokad tako odsviran Sibeliusov Valse triste i gavotu iz Prokofjevljeve Klasične simfonije.