Brazilci igraju na sigurno

Kadar iz filma Put oblaka

Kad govore o svojoj nacionalnoj kinematografiji, brazilski filmolozi uspoređuju je s drevnom legendom o vrsti autohtonoga crvenog kaktusa mandacaru. Naime, ta legenda kaže da kad se negdje na sjeveru zemlje dogodi tragedija u kojoj poteče i krv, na mjestu krvoprolića iz zemlje niknu mladice crvenoga kaktusa, koje tako istodobno postaju simboli velike nesreće, ali i rađanja novoga života. Legenda kaže da će novi život opredmećen u kaktusu mandacaru biti dugovječniji, zreliji i smisleniji od života koji su izgubljeni da bi kaktus niknuo. Spomenutom legendom brazilski filmaši slikovito opisuju razdoblje gotovo potpune propasti koje je u nacionalnoj kinematografiji započelo 1990. Tada je novoizabrani brazilski predsjednik Fernando Collor de Mello brzopleto donio odluku o gašenju producentske kuće Embrafilme, agilne državne tvrtke utemeljene 1969, koja je prethodnih dvaju desetljeća odigrala ključnu ulogu u podupiranju, usmjeravanju i oblikovanju nacionalne filmske proizvodnje. Posljedice te predsjednikove odluke vidjele su se već tijekom sljedeće dvije godine, kada je broj od prosječno stotinu produciranih filmova godišnje pao na svega dva naslova. Za kinematografiju koju su tridesetih i četrdesetih godina obilježili hvaljeni redatelji poput Márija Peixota i Humberta Maura, a sljedećih desetljeća na valu talijanskoga neorealizma i francuskoga novog vala ponikli autori poput glasovitoga modernista Glaubera Roche i njegovih kolega Nelsona Pereire dos Santosa, Ruya Guerre i Carlosa Dieguesa, ključnih protagonista pokreta Cinema Novo, činilo se da gašenje tvrtke Embrafilme znači smrtni udarac. Kako tvrdi brazilski filmolog i teatrolog Jorge Didacao, nacionalni je film tada zahvatio val pesimizma, nemoći i straha, a viđeniji su umjetnici postali sumnjivi kao nosioci pobijeđene ideologije i simboli diktatorskog režima.

Nakon što je predsjednik Collor de Mello 1993. impeachmentom smijenjen, započinje živo i bogato razdoblje preporoda brazilskoga filma, koje traje do danas. Pored iznimno štovanih Brune Barreta i Hectora Babenca te darovitog Waltera Sallesa, potpisnika za dva Oscara nominirane no i precijenjene drame Glavni kolodvor, među najzanimljivijim aktualnim brazilskim redateljima daroviti su Paulo Caldas i Lírio Ferreira, potom José Araújo i Djalma Limongi Batista te još aktivni Carlos Diegues i napokon Guilherme de Almeida Prado. Svakako, u svjetskim razmjerima zacijelo najpoznatiji brazilski redatelji danas su Fernando Meireilles i José Padilha, autori izvrsnih naslova Božji grad i Elitna postrojba. Nije stoga nimalo čudno da je Ciklus suvremenoga brazilskog filma u organizaciji Hrvatskoga filmskog saveza i Brazilskoga veleposlanstva dogurao do već trećeg izdanja. Nažalost, kakvoćom odabranih filmova ujedno i najslabijeg, za što su razlozi dijelom organizacijske, a dijelom političke naravi. Oni organizacijski kriju se u činjenici da Hrvatski filmski savez nije u mogućnosti stupiti u kontakt s brazilskom Kinotekom, već druga strana ustrajava da ta kulturna veza ide preko veleposlanstva. Tu pak leže otegotni politički razlozi, jer službenici Brazilske ambasade odabiru mahom benigne i eskapističke filmove, neproblemska ostvarenja koja društvo i svakodnevicu zemlje vatrene sambe, ludog karnevala i vrhunskog nogometa oslikavaju idiličnim bojama, upadljivo se kloneći zadiranja u intrigantnije i mračnije socijalne i političke teme.

Ipak, valja priznati da su se među pet djela prikazanih u nedavnom ciklusu našla dva vrlo pristojna i jedan solidan film. Kakvoćom se ponajprije izdvaja na istinitoj priči temeljena i u suprodukciji Brune Barreta realizirana egzistencijalna drama Put oblaka redatelja Vicentea Amorima. Uvjerljiv i atmosferičan Put oblaka razmjerno je sugestivan film ceste, storija o siromašnoj sedmeročlanoj obitelji koja u potrazi za poslom i boljim životom na biciklima iz provincije putuje u Rio de Janeiro. Glava je obitelji grub i patrijarhalno usmjeren, no u osnovi plemenit Romăo, ponosan čovjek koji ne želi prihvaćati ponižavajuće poslove jer vjeruje da ga u Riju čeka žuđeni novi početak. No Romăovo odbijanje samoponižavanja postupno se pretvara u poniženje posebne vrste, jer on svojom tvrdoglavošću u određenoj mjeri protiv sebe okreće čvrstu i emotivnu suprugu Rosu te starijeg sina Antônija, da bi s vremenom i sam shvatio uskogrudnost i štetnost svojih nazora. Obiteljskom dramom s elementima humora i melodrame autor se dosta vješto koristi za nenametljivo progovaranje o odnosima tradicije i suvremenosti, provincije i središta, konzervativnosti i modernosti te raznih socijalnih skupina i klasa, istovremeno efektno minimalistički profilirajući živopisne karaktere.

Zanimljivi i razmjerno slojeviti likovi te njihovi kompleksni odnosi odlika su i humorne romantične drame Moguće ljubavi Sandre Werneck. Riječ je o prividno neambicioznu djelu s elementima fantastike koje pod plaštem frivolnosti i nepretencioznosti nudi zanimljiva zapažanja o životu, ljubavi, sudbini, odgovornosti i odanosti obitelji. U središtu je zbivanja simpatični Carlos, momak na pragu srednje dobi kojemu je prije petnaesst godina spletom okolnosti propala veza s privlačnom Júliom, jedinom djevojkom koju je istinski volio. Desetljeće i pol poslije Carlosa upoznajemo u trima različitim izdanjima i s trima obiteljskim zaleđima, a svaki od protagonista drukčije će reagirati nakon što im se u snu pojavi Júlia. Dok je prvi Carlos u dugom i naizgled stabilnu braku s brižnom Mariom, drugi je mamin sin koji nikako da započne samostalni život, a trećem se brak s Júliom raspao zbog homoseksualne veze s vršnjakom Pedrom. Treći Carlos ima i sina Lucasa, koji će dijelom odigrati ulogu kohezijskoga faktora u obnavljanju zanemarene heteroseksualne ljubavi. Tri paralelno ispripovijedane priče s istim, no ipak različitim likovima okončavaju se zgodnom metafilmskom dosjetkom, odnosno sekvencom u kojoj zagrljeni treći Carlos i Júlia u kinu gledaju film o samima sebi.

Od preostala tri filma spomena je vrijedna tek biografska mjuzikl-drama Villa-Lobos, strastveni život redatelja Zelita Viane, nagrađivana, no opet precijenjena storija o životu glasovitoga brazilskog skladatelja Heitora Villa-Lobosa. Koncipirano kao nostalgična storija o ostarjelom glazbeniku koji se odlazeći na posljednji i slavljenički gala-koncert prisjeća detalja vlastitoga života, ostvarenje neizbježno asocira na Bergmanovo remek-djelo Divlje jagode. Zelito Viana nije nipošto Bergman, što je osobito vidljivo u posve promašenu naslovu Lijepa noć za let, pa njegovim filmovima nedostaje emocija, slojevitosti, strasti te u određenoj mjeri i elementarne filmske pismenosti.