Borba sa zmajem Općeg Mnijenja

O Lorkinu kratkom životu zna se mnogo (ili se ne zna pouzdano, ali mnogo je ispričano), no prozno je stvaralaštvo najvećega španjolskog pjesnika dvadesetog stoljeća gotovo nepoznato. Pojedina su djela objavljena u španjolskim književnim časopisima dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, neka nisu ni objavljena za autorova života, a neka su pak svjetlo dana ugledala tek nedavno. Lorkina je kratka pripovjedna proza u Španjolskoj zasebno objavljena 2007. kao zbirka devetnaest kratkih tekstova koje sâm autor u svojim pismima naziva pjesmama u prozi. Danas ih možemo promatrati i u svjetlu suvremenih teorija o mikropričama, književnoj vrsti koja je nakon Bioya Casaresa, Borgesa i Cortázara zaslužila vlastitu autonomiju unutar pripovjedne proze te stala uz bok vrstama s dužom književnom tradicijom, poput romana i pripovijetki. U svakom se slučaju kritičari slažu da je ovu Lorkinu zbirku teško precizno žanrovski odrediti i da je njezino bogatstvo upravo u stapanju poetske proze, poezije u prozi i kratkih priča.

Lorkinu kratku pripovjednu prozu objedinjenu pod naslovom Riba, zvijezda i naočale, obično zanemarenu u nastavi književnosti, na hrvatskom nam jeziku donosi Andrea Jakuš (ujedno autorica pogovora i posebnoga dodatka sastavljena od izvadaka iz drugih Lorkinih djela), koja nas u zbirku uvodi prijevodom predgovora španjolskog izvornika urednice Encarnación Alonso Valero, autorice doktorske disertacije s temom novih spoznaja o Lorkinu stvaralaštvu. Uvodni tekst zanimljiv je jer precizno smješta Lorkinu prozu u kontekst pojašnjavajući njegov odnos sa zagovornicima avangardne estetike poput Salvadora Dalíja i Luisa Buńuela, koji su neosporno utjecali na njegovo stvaralaštvo, čime se čitatelju olakšava snalaženje u tom podvojenom svijetu, u kojemu su tradicija i folklor s jedne te avangarda (osobito nadrealizam) s druge strane potpuno ravnopravne premda oprečne značajke. Andrea Jakuš okušala se u prijevodu odabrane poezije, hrvatskoj književnoj javnosti dosad poznate u prepjevima uglednih prevoditelja poput Jordana Jelića, Drage Ivaniševića, Jure Kaštelana, Nikole Milićevića i Zvonimira Goloba. Na ljubiteljima je poezije da ih uspoređuju i vrednuju, imajući na umu da je riječ o pravom prevoditeljskom izazovu s obzirom na zahtjevnost i slojevitost Lorkina izričaja.

Zbirka Riba, zvijezda i naočale najtransgresivnija je točka dviju faza Lorkina stvaralaštva i baca novo svjetlo na njegov rad produbljujući promišljanje o avangardnoj tematici i estetici nastavljajući se na žudnju, tragičnost i nasilje kao obilježja Lorkina dotadašnjeg umjetničkog stvaralaštva, dok istovremeno istražuje i njegovu pripovjednu stranu. Metapoetske mikropriče – neke narativnije, druge nešto refleksivnije – mahom odražavaju estetičku i privatnu debatu koju njihov autor vodi s Dalíjem, zagriženim pobornikom nadrealizma u njegovu najekstremnijem obliku. Estetičko i životno raskrižje na kojem se Lorca nalazi simbolično je prikazana u priči Sveta Lucija i Sveti Lazar alegorizacijom hagiografskih izvora, čime uvodna priča najavljuje poetiku cijele zbirke. Sveta Lucija, kao zaštitnica očiju i vida, predstavlja golom oku vidljivu izvanjsku stvarnost, hladnoću i distanciranost koju zagovaraju nadrealisti. S druge strane, uskrsnuće Svetog Lazara simbolizira oživljavanje unutarnjega, tajanstvenog, emocionalnog i dramatičnog, što kod Lorke kulminira Ciganskim romancerom. Takvom je umjetničkom izrazu, prema Dalíju, već odavno istekao rok trajanja, pokvaren je i trune, što je u djelima obojice prikazano slikama životinjskih trupala koja se raspadaju. O tim dvjema strujama promišlja Lorca navedenom pričom premda će u ovoj zbirci prevagu nedvojbeno odnijeti nadrealizam. Pred Lorkinim nas mračnim i brutalnim slikama doista prožima isti osjećaj kao pred Dalíjevim platnima, s kojima dijeli mnoga tematska i estetička obilježja, a što se očituje i u drugim njegovim književnim i likovnim ostvarenjima. Sam nam naslov zbirke, preuzet iz rečenice iz Svete Lucije i Svetog Lazara, otkriva tajnu Lorkina stvaralaštva: „Malo pomalo optička stakla stala su se skrivati u svojim malenim kovčežićima od kože i nikla, u miru koji je razotkrivao nježan odnos ribe, zvijezde i naočala. Onaj koji je ugledao jedino svoje naočale ispod svjetlosti lune, ili je svoje binokle ostavio na plaži, shvatio je, baš kao i ja, ovu delikatnu harmoniju (riba, zvijezda i naočala), koja se sudara o golemi bijeli ogrtač netom natopljen champagneom.“

Lorca se kao umjetnik ovom zbirkom nedvojbeno otvara iracionalnom i nesvjesnom istovremeno eksperimentirajući s književnim rodovima i stilovima, čime se udaljuje od tradicionalnog, no u pismu upućenom katalonskom kritičaru Sebastiŕu Gaschu i Carrerasu 1928. navodi ovako: „Šaljem ti dvije pjesme. Htio bih da ti budu po volji i ukusu. One pristaju mom novom idealističkom stilu, čistoj i otvorenoj emociji, oslobođenoj od kontrole logike, ali – pazi sad!, dobro pazi!, – s jednom zastrašujućom pjesničkom logikom. Pazi dobro, ovdje više nije riječ o nadrealizmu; te pjesme obasjane su najsjajnijom najjasnijom svijesti. Njih sam prve sačinio. One su, sasvim prirodno, u prozi, jer stih je ligatura kojoj one ne odolijevaju. U njima ćeš sasvim izvjesno zamijetiti nježnost moga trenutnog stanja duše.“ Poslane pjesme u prozi bile su naime Potopljena plivačica i Samoubojstvo u Aleksandriji, danas dio upravo ove zbirke.

Dvadeset i dvije pjesme u prozi i jedna u stihovima, odnosno – gledano iz perspektive teorija o mikropričama – dvadeset i dvije mikropriče, nedvojbeno ocrtavaju stanje Lorkine duše. To se može potkrijepiti citatom iz Pripovijesti o onom pijevcu: „mrzio [je] ono tipično, ono pitoreskno, i sve ono što se miješalo s čistoćom ili vjekovnom običajnošću“. U Pripovijesti „[u] ‘Dućanu Limunova’ svi namještenici čudesno su obojili svoja lica u žuto da bi udovoljili mušterijama“, učinili su nešto što Lorka nikako nije znao niti mogao, bez obzira na to je li se trebao pokloniti Svetoj Luciji ili Svetom Lazaru. Kao što je protagonist djela U vrtu luninih limunika svjestan da mu „se prije ulaska u vrt valja prikloniti nevidljivom boju, ekstatičnom i silovitom boju s [njegovim] vjekovnim dušmaninom, gorostasnim zmajem Općeg Mnijenja“, tako je Lorca svjestan da je umjetnost neprestana bitka s uvriježenim mišljenjem; bitka o načinu rušenja starog mnijenja. Kao pobjednik iz obiju bitaka izlazi sam autor i njegov vlastiti, osebujan stil, odveć velik i snažan da bi se mogao obuhvatiti uobičajenim književnopovijesnim klasifikacijama.

Vrijedna Lorkina zbirka, objavljena u Edicijama Božičević, uz spomenuto donosi i bilješku o piscu, bilješku o prevoditeljici te bibliografiju kojom se služila pri izradi dodatka, što je čini vrlo dobro opremljenom i poučnom. Najveća joj je pak zamjerka nedostatak lekture, što na trenutke ometa čitanje.