3-2-1, piši!

Književnost i film imaju zagonetan, ali i čvrst odnos, koji valjda upravo iz tog razloga nikada nije bio lišen animoziteta. Još ne tako davno, film se isključivo držao lakom zabavom za mase, dok je književnosti neprijeporno pripadalo visoko, pa i najviše mjesto u umjetničkom panteonu. Kažem, ne tako davno, ali odjeci tog mnijenja, prevladana ili ne, odjekuju i danas pa je, recimo, Christopher Plummer uoči ovogodišnjih nominacija za Oscara (a bio je nominiran za ulogu Lava Tolstoja) izjavio kako u njemu još tinja „aristokratski prijezir prema filmu“. Riječi velikoga kanadskog glumca treba jasno uzeti cum grano salis, no u svijesti mnogih još se prigodom komparacije dviju umjetnosti radi i vrijednosna ljestvica koja film smješta duboko ispod umjetnosti riječi.

Nema u tome ništa čudno, barem ne na prvu. Već sama dugovječnost književne tradicije u startu odnosi prevagu pred neizmjerno mlađim filmom – umjetnošću koja se čovječanstvu rađala pred očima – a nadahnuće koje je film crpao i crpi iz književnosti također sugerira takvu hijerarhiju. Čak je i David Cronenberg, u razgovoru za francuski časopis Studio, izjavio da je dugo nakon što je postao priznati redatelj još smatrao da je književnost (otac mu je bio književnik) „ozbiljnija i viša umjetnost“ od filma.

Nije ovdje dakako potrebno navoditi plejadu filmskih remek-djela koja bi govorila suprotno ili elaborirati razloge koji bi pokazali da je film umjetnost, i da je bespredmetno vrijednosno ga uspoređivati s bilo kojom drugom. Zanimljivo je međutim napomenuti da je Cronenberga u njegovu uvjerenju razuvjerio – književnik. Naime, kada je otkrio svoj književni kompleks Salmanu Rushdieju, indijski ga pisac nije mogao razumjeti jer dolazi iz kulture u kojoj je film visoko cijenjen, pa je odnos književnosti i filma upravo obrnut od (tradicionalno) zapadnjačkog!

Književnost i film danas se međusobno inspiriraju, a čvrsta poveznica između njih bilo je i ostalo umijeće pripovijedanja, pa je upravo to onaj element zbog kojega su nerijetko i istaknuti književnici surađivali na filmu. Zbog toga smo u ovome broju Vijenca temu broja posvetili filmskim adaptacijama djela hrvatske književnosti. Jedna od zanimljivosti naše kinematografije zasigurno je i u tome što su njezina ponajbolja djela upravo nastala prema književnom predlošku, mijenjajući ga pritom manje ili više. Kratku sintezu filmskoga života književnih djela dao je Tomislav Šakić, a porazgovarali smo i s poznatim hrvatskim književnicima koji su ujedno scenaristi, kako bi nam otkrili osobitosti adaptacija književnih djela za filmsko platno, a i druge posebnosti pisanja za film.

A da je pritom uvijek riječ o dvije sasvim različite vrste pisanja, potvrđuje možda činjenica da Raymond Chandler – pisac čije je romane Hollywood obilato ekranizirao, a koji je i sam bio scenarist više filmskih klasika – za veliko platno nikada nije adaptirao neko vlastito djelo. Na tragu toga vjerojatno su i riječi Gorana Tribusona, koji za Vijenac otkriva kako mu je mrsko pisati adaptacije vlastitih djela jer ih poznaje predobro da bi ga zanimala, a premalo da bi po njima mogao pisati scenarij.

U središnjem razgovoru u ovome broju ugostili smo Antuna Vrdoljaka, redatelja čije je najnovije dokumentarno ostvarenje o Titu pobudilo mnogobrojne kontroverze. Vrdoljak, inače, prema Šakićevim riječima, „majstor klasične filmske adaptacije“, odgovorio je kritičarima svoje serije, otkrivši zanimljivosti vezane uz njezin nastanak kao i neke manje poznate činjenice iz nedavne hrvatske prošlosti.

A kako je u Zagrebu trenutno jedan filmski festival okupirao središnja mjesta neholivudskoga filmskog života: kina Europu, Grič i Tuškanac, Jure Vujić, analizirajući konferencijski dio festivala, osvrnuo se na opravdanost riječi subverzivan u njegovu imenu. Nije novost pojava da je subverzija postala mainstream, no postavlja se tada pitanje: je li u tom slučaju mainstream postao subverzivan?