17. MEĐUNARODNI FESTIVAL MALIH SCENA, RIJEKA, 3–10. SVIBNJA

I riječki je MFMS, kao i ostale kulturne manifestacije, podijelio sudbinu recesijskoga doba. Premda mu je proračun srezan za trećinu, umjetnički ravnatelj Nenad Šegvić odlučio se na riskantan potez: zadržati dosadašnji broj predstava. Posljedica je bila ograničenje na regiju SHS s tek jednom predstavom iz Gruzije, što je uzrokovalo pad kvalitete u odnosu na ranije godine. Prošle je godine publika u izboru kazališnoga kritičara Jasena Boka mogla vidjeti ostvarenja triju izrazitih osobnosti europske kazališne režije – Litvanca Oskarasa Koršunovasa, Nijemca Franka Castorfa i Mađara Bele Pintera, uz odličan izbor drugih predstava. Ove godine pozvane su po tri hrvatske i srpske predstave, dvije slovenske te jedna bosanskohercegovačka i gruzijski Macbeth, koji se na kraju pokazao superiornim SHS-reprezentaciji. A i tema je pogođena: traume pojedinca i društva danas.

Kontrasna pisma i izvedbe

Scenske realizacije djelâ dvaju eminentnih europskih romanopisaca 20. stoljeća: Meše Selimovića i Roberta Musila, beogradske su predstave; dramatizacija romana Derviš i smrt Borislava Mihajlovića Mihiza u adaptaciji i režiji Egona Savina i izvedbi Narodnoga pozorišta i dijaloškoj prozi Sanjari (izv. Die Schwärmer, u hrv. prijevodu Zanesenjaci) u adaptaciji i režiji Miloša Lolića i izvedbi Jugoslovenskoga dramskog pozorišta.

Savin se posljednjih godina sve više priklanja scenskome čitanju velikih klasičnih romana svjetske književnosti. U filozofsko-poetskoj prozi Derviš i smrt Meše Selimovića Savin radnju vraća onamo gdje je u glavi pisca idejno začeta: u Sarajevo u komunističkoj Jugoslaviji pedesetih godina 20. stoljeća. Zamisao je da su svi totalitarizmi u biti jednaki bez obzira na predznak, jer su protiv čovjeka. U sredini predstave to se plakatski naglašava pojavom Titove biste u Augustinčićevoj izvedbi. Savin, mudro, ne pada u zamku doslovne identifikacije autora i lika, zbilje i priče. Baš kad bismo pomislili da je riječ o pokazivanju zloćudne zbiljnosti titoističkoga režima, redatelj uvodi rez u obliku derviškoga plesa koji se tijekom predstave ponavlja i time nas vraća duhu mističnoga islama, ali i podcrtava univerzalnost i svevremenost priče.

Macbeth iz Gruzije – vrhunac festivala

Nurudin u izvrsnoj interpretaciji Nikole Ristanovskog sve vrijeme treperi u izvanjski suzdržanu dramatičnu unutarnjem sukobu između vjere i sumnje, misli i djela, meditacije i akcije, koje okončava gorkom pesimističkom spoznajom: „Smrt je besmislena. Kao i život.“ Dinamičan kontrapunkt unosi šeretski razuzdani Ljubomir Bandović u ulozi njegova prijatelja Hasana. Beogradski glumci oblikovali su upečatljivu galeriju likova i u epizodnim ulogama.

U predstavi Sanjari redatelj Miloš Lolić dohvatio se teške, gotovo nemoguće, zadaće. Naime, tek formalno u dijaloge složen Musilov tekst (objavljen 1921) potpuno je nedramski, istovjetan teško prohodnu štivu romana Čovjek bez svojstava. Sâm autor nazvao je tekst studijom. U prostoru građanskog salona Musil u govoru četvero protagonista gomila valovlje rečenica kojima bez ikakve linearne fabularne linije gradi oteščale grozdove (be)smisla. Premda nosi jake psihološke, pa i psihoanalitičke, konotacije, pri pokušaju scenske izvedbe ne dolazi u obzir nikakav realizam. Zato ga Lolić čita i interpretira kao glazbenu partituru, a da označi otuđenost likova oduzima im tjelesnost i predaje svemoći mikrofonije. Dekadentno ozračje podcrtano je glazbom koju je, nadahnut Schubertom, uživo izvodio skladatelj i pijanist Srđan Marković. Takav se teatar može igrati jedino u potpunoj duhovnoj i prostornoj sljubljenosti glumaca i gledatelja, što je inače MFMS uspješno njegovao. U procijepu između estetske zadatosti umjetničkog djela i komercijalnoga pritiska, sagrađeno je montažno gledalište, što je popunilo proračun, ali je uništilo izvedbu. Igranje nedramskih tekstova velikih pisaca kroz propitivanje granica otklona od realizma i odnosa tijela i tehnologije zanimljiv je eksperiment, no beogradski su se Sanjari / Zanesenjaci našli na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Klasiku 20. stoljeća i suvremenu dramaturgiju s tematskom okosnicom obiteljskih, erotskih, seksualnih i duševnih trauma predstavile su četiri izvedbe: Menažerija koju je po motivima drame Staklena menažerija Tennesseeja Williamsa uprizorio s ansamblom HKD teatra redateljsko-dramaturški tandem Anica Tomić & Jelena Kovačić, ostvarenje istog tandema Oprostite, mogu li vam ispričati…? Zagrebačkoga kazališta mladih, Bliže (Closer) Patricka Marbera u režiji Dina Mustafića i izvođenju Drame Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora te Zečja jama (The Rabitt Hole) Davida Lindsaya Abairea u režiji Filipa Grinvalda i realizaciji Beogradskoga dramskog pozorišta. Tri jako različita dramska pisma, a i predstave vrlo različitih kvalitativnih dosega.

Riječka Menažerija u svim je elementima dramaturško-redateljsko-glumačke suradnje uzor-no izvedena moderna obiteljska tragedija. Anica Tomić i Jelena Kovačić potvrdile su se kao autorice vlastitih projekata te je rad po motivima Williamsove drame iznimka, a rezultat je čista esencija predloška. Četverokut je, čini se, postao stalnim modelom u suvremenoj dramaturgiji. Nalazi se, na drugi način, i u predstavi Oprostite, mogu li vam ispričati…?, koja u razmjeni duboko potisnutih posttraumatskih stresova iz rata sučeljava dvije žene i dvojicu muškaraca. Isto načelo suigre jače je i uvjerljivije proradilo u Menažeriji negoli u zagrebačkoj predstavi, gdje se čini da su akteri ispovjednoga kazališnog čina (Doris Šarić Kukuljica, Nađa Perišić Nola, Filip Nola i Zoran Čubrilo) više govorili svoje monologe sebi nego što su se predali razmjeni osobna iskustva s drugim. U riječkoj se predstavi kvartet Edita Karađole, Andreja Blagojević, Damir Orlić i Dražen Mikulić, ne napustivši ni časa dvostruki identitet vlastitoga glumačkog bića, čudesno preobrazio u jedinstveni nadlik, stvorivši potresnu sliku razorene obitelji. I prostor teatra HKD bolje je radio za izvođače nego prostor u Filodrammatici.

Moderna virtuoznost i slabašna sličica

Drama Patricka Marbera Closer o seksualnim frustracijama, emotivnim lomovima te gubitku identiteta u virtualnom svijetu našla je izvanredne realizatore u redatelju Dinu Mustafiću, njegovoj autorskoj ekipi (dramaturginja Željka Udovičić, scenograf Dragutin Broz, kostimograf Leo Kulaš, koreograf Mark Boldin, oblikovatelj svjetla Franci Rampe) te glumačkom ansamblu. Prostorno rješenje gledatelje stavlja u poziciju rotirajućih subjekata oko kojih se na četirima stranama razvija dinamična radnja koju nose glumci (Nataša Matjašec Rošker, Matevž Barber, Eva Kraš i Branko Jordan) izrazito moderna senzibiliteta. Virtuozno i do savršenstva dovedeno prožimanje verbalnoga i gestualnog u stalno zadržanoj napetosti složenih spolnih i emotivnih odnosa upotpunjeno je skladom minimalističkoga scenskog prostora i projekcija.

Dok su spomenute tri predstave (osobito Menažerija i Bliže) izvrsni primjeri duboko promišljena i scenski ekspresivnih učinaka, Zečja jama ispala je slabašnom sličicom o životu tipične američke obitelji srednje građanske klase poslije najjače obiteljske traume – gubitka djeteta. Premda je autor za svoje djelo dobio uglednu Pulitzerovu nagradu 2007, čini se da je razlog tomu više u savršeno pogođenom obzoru očekivanja američke publike nego u vrednotama teksta. Nemaštovita režija udružila se s kičem scenografije i kostimografije, tako da jedina vrijednost ostaje izvrsna zrela kreacija Đurđije Cvetić u ulozi majke i bake pogođene iznenadnom smrću sina i unuka.

Mlada hrvatska dramatika – Zagrebački pentagram i Žaba

Izrazita aktiva festivala scenska je objava mlađih hrvatskih dramskih pisaca koji svoj scenski okvir nađoše u Zagrebačkom pentagramu ZKM-a u režiji Paola Magellija i dramaturgiji Željke Udovičić (Filip Šovagović, Igor Rajki, Nina Mitrović, Damir Karakaš, Ivan Vidić) i u afirmiranoj Žabi sarajevskoga Kamernog teatra 55 u režiji Elmira Jukića (Dubravko Mihanović).

Jedna od najvećih zagrebačkih kazališnih uspješnica, Zagrebački pentagram, taj epitet zaslužuje prije svega velemajstorskoj režiji Paola Magellija, koja je bez uobičajenih ponavljanja izvrsno provela nit jedinstva u različitosti, a čemu je uvelike pridonijela inventivna dramaturgija Željke Udovičić. Rijetko se dogodi da se čak petero vrlo različitih autora okupi oko zajedničkoga projekta i da to izađe više nego uspješno. Kazalište se ovdje pokazalo nadmoćnim dramskom pismu kao predlošku. Jer od pet dramoleta tek su dva zavrijedila da se o njima govori kao inventivnim i zaokruženim ostvarenjima: Skoro nikad ne zaključavamo Davora Karakaša i Zoo Ivana Vidića. Filip Šovagović (Zona snova) kao obično nebulozan s povremenim iskricama (kvazi)genijalnosti, Igor Rajki (Pljačka) smislio je duhovit zaplet, ali ga nije umio do kraja voditi ni zaključiti, Nina Mitrović (Javier) u odnosu prema dosadašnjim dometima razočaravajuće prosječna. Zato je glumački ansambl u cijelosti izvrstan. Toliko zajedničke radosti igre, predanosti pojedinačnome i kolektivnom zadatku, preciznosti u suigri, dugo ne vidjesmo.

Žaba Dubravka Mihanovića, koja se definitivno potvrđuje kao jedno od najboljih i najsnažnijih teatarskih svjedočanstva o poslijeratnim teškim traumama u hrvatskome društvu, sarajevskom je izvedbom dokazala da itekako točno funkcionira i u drugim sredinama pogođenim ratnim užasom na eksjugoslavenskome prostoru, makar se božićno ozračje zamijenilo onim Bajrama. U suzdržanoj režiji Elmira Jukića sarajevski su glumci Mirsad Tuka (Švabo), Aleksandar Seksan (Braco), Moamer Kasumović (Muki), predvođeni dojmljivim Emirom Hadžihafizbegovićem u glavnoj ulozi Zeke, na tvrdu i mučnu temu odgovorili neobičnom mekotom, ne gubeći pritom na intenzitetu. Svaki je od njih pronašao točnu mjeru i izraz za tumačeni karakter.

Frljićeva stagnacija

S velikim se zanimanjem očekivao novi projekt Olivera Frljića u Slovenskome mladinskom gledališču, pod naslovom Proklet bio izdajica svoje domovine. Frljić sa stalnim suradnikom Borutom Šeparovićem nastavlja istraživanja spletenih područja zbilje i fikcije, te granica kazališne provokacije sa stalnim tematiziranjem nacionalističkih ludila na prostoru bivše Juge. Događanje razvija na dvama bitnim planovima. Prvi je navođenje glumaca na potpuno tjelesno i duševno razgolićavanje, a drugi (anti)komunikacija s publikom kojoj se obraća isključivo žestokim psovanjem i vrijeđanjem. U općoj pomami za oživljavanjem pokojnoga jugoslavenskog diktatora nisu mimoiđena ni sentimentalna prisjećanja na njegovu smrt. Žestok tempo i mučni prizori koji se nižu po načelu beskonačnog ponavljanja upotpunjeni su pucnjavom. Kritika je to kazalište nazvala devised theatre – ono koje istražuje nešto novo što je upitno, jer je politički teatar radikalnog osporavanja svega postojećeg nastao još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. I formom i sadržajem, ovaj je projekt tek slabije ponavljanje svega što je Frljić postigao u Turbo Folku. U nepotrebno dugu i mučnu samorazotkrivanju glumaca Frljić se iskazao kao vrstan manipulator, no učinak je daleko od trajno utisnute žestine kojoj je poslije prizora autentična nasilja među glumcima i sebe izložio pljuvanju i vrijeđanju u prizoru iz Turbo Folka. Čini se da se Oliver Frljić bliži točki stagnacije stvaralačkoga postupka kojim se snažno upisao u suvremeno kazalište jer se građa od koje tvori svoj teatar polako iscrpljuje i postaje neaktualnom.

Gruzijski Macbeth kao love story

Vrhunac festivala bila je izvedba Macbetha Državnoga glazbenog i dramskog kazališta Vaso Abshidze iz Tbilisija u režiji i scenografiji Davida Doiashvilia. Shakespeareova mračna i krvava tragedija pročitana je kao ljubavna priča, a postavljena kao spektakularna inscenacija života kojim upravljaju mistične sile utjelovljene trima vješticama. Moćan kazališni stroj, s težištem na mnoštvu vizualnih i auditivnih scenskih atrakcija koje, udružen s izvrsnim glumačkim ansamblom, prenosi u gledalište jak i dojmljiv doživljaj. Redatelj uloge Macbetha i Lady Macbeth daje glumcima (Tornike Gogrichiani i Nana Kalatozishvili) koji odišu ljepotom i svježinom mladosti, da bi poništio crno-bijelu tehniku u kreiranju karaktera. Doimaju se poput Romea i Julije koji su tek usputno počinili i neka ubojstva, što je prelijepo poentirano u finalu kad se spusti golema ploha s tijelima mladih ljubavnika. Drugi su likovi pretvoreni u negativce, čak i nakaze. Jedan stoji za sve: kralj Duncan, ovdje u sjajnoj interpretaciji Aleksandra Begalishvilija, prikazan je kao stari okrutnik i pohotnik kojemu u prizoru prije ubojstva doslovce cure sline za mladim mesom Lady Macbeth.

Bez obzira na upitnost prekodiranja značenja, gruzijska je predstava primjer visoko estetizirane i u svim segmentima savršeno izvedena kazališnog čina, a redatelja Davida Dolashvilija valja upamtiti kao nekoga komu sigurno predstoji uspon u vrh europske kazališne produkcije.