Zavođenje ljubavi

Ljubav je nešto veće od čovjeka sama i po njoj čovjek postaje veći od sebe. Takva tvrdnja može u kaosu današnjega svijeta zvučati paradoksalno, pa i neprimjereno, no mnogi su ljudi u iznimnim trenucima ljubavi iskusili baš neko sudjelovanje u onome što im je najsvojstvenije, ali ih istodobno i nadilazi. Nije li i vječni mit o izgubljenome raju ili pak vjera ubuduće ispunjenje jedan od arhetipova koji su samo svagda prepričavani na drukčiji način? U moderna pak vremena ta se priča – u sve silovitijoj, a to neuspješnijoj težnji za ispunjenjem – fokusira na sve uže područje, prvo na doživotnu ljubav muškarca i žene, pa na romantičnu ljubav koja kao da intenzitet nepovratno posuđuje na račun trajnosti. Zatim se ljubav usitnjava do interesnoga zadovoljenja emocionalnih i seksualnih potreba da bi na kraju ogoljeli i izolirani seks posve krivotvorio riječ ljubav.

Na tim zamišljenim ljubavnim stubama poezija Ljerke Car Matutinović svagda se bavila i još se, dakako, bavi onim središnjim mjestom koje je uostalom čovjeku i najsvojstvenije – ljubavlju prema drugoj osobi, i to ljubavlju koja ne može podnijeti neke granice između duha, duše i tijela, nego posve prožima sva ta tri, već u antici predložena, dijela ljudskoga bića. Zato je ljubav kakvu Ljerkino pjesništvo tematizira istodobno i duhovna i duševna i tjelesna. To je, naime, ljubav koja zahvaća čovjeka u njegovoj ukupnosti, u svim njegovim djelatnostima, pa potpuno prožima i njegovu poeziju. Pjesništvo je to, dakle, u kojemu svi emotivni valeri i proizlaze iz ljubavi, žudnje prema njoj ili tjeskobe zbog njezina nedostatka. Kako u ovome bježnom, nesavršenom svijetu nažalost najčešće dobivamo tek mrvice ljubavi, a ne možemo prestati žudjeti za njezinom puninom, život – pa i sama poezija – promeće se u snop strategija kojima se nastoji približiti spomenutoj punini ili se pada u tamni kolorit emotivnoga poraza.

I jednoga i drugoga u velikoj mjeri ima i u novoj zbirci pjesama Ljerke Car Matutinović Uzmi me na oblaku. I povremena erotičnost, vidljiva uostalom i u naslovu knjige, nikad međutim nije vulgarna, nego također spada u svojevrsnu strategiju zavođenja, i to ne samo neke muške osobe, nego – čak i više – ljubavi same. Autorica, naime, smatra da svaki čovjek, već svojom najdubljom biti, ima pravo na puninu ljubavi pa na različite načine reagira na njezinu odsutnost. Lirski subjekt te poezije nerijetko provocira objekt ljubavi kako taj objekt ne bi ostao u povremenoj ili trajnoj odijeljenosti i kako bi na neki način ipak reagirao. To provociranje ide od ljubavnoga snubljenja i zadirkivanja sve do jetkoga sarkazma i nesputane ljutnje. Vrlo često to je neko slatkogorko ljubavno primicanje i udaljavanje, emotivni ritam koji može poprimiti najrazličitija raspoloženja. Pjesma Meteor, primjerice, dočarava zatečenost silinom kojom ljubav nastupa i donosi istodobno slatkoću, ali i težinu: „doista ne znam iz koje si galaksije sletio / nezadrživom težinom ko meteor tresnuo / s vrtoglavom me zemljom divno sravnio / da ne mogu više kao u snu lebdjeti / da te od tereta ne mogu ćutjeti u tebi uživati“.

Svaka ljudska ljubav, međutim, kao da je osuđena u najmanju ruku na nesavršenost, ako već ne i na pun neuspjeh u dosezanju žuđene punine. Tu pak puninu, neko savršenstvo ljubavi, Ljerka Car Matutinović u novoj zbirci pjesama projicira u anđela, biće koje je svojom ljubavnom savršenošću čovjeku u isti mah i blisko (jer i sam za tim teži) i daleko (jer je čovjek od toga savršenstva svagda i vrlo udaljen). U anđeosko biće pjesnikinja pak projicira i vlastite raznolike pozicije u odnosu na ljubav pa time kao da na anđela prebacuje dio odgovornosti zbog vlastitih, uostalom posve prirodnih, neuspjeha i razočaranja u ljubavi (jer nam je i sam ideal već na neki način kriv budući da samim svojim postojanjem pokazuje našu nesavršenost i udaljenost od njega): „Vrati mi ono vrijeme, moj anđele, / kad si me rubovima svojih krila milovao / kao pahulju maslačka na svojem paperju odnosio / vrati mi ono vrijeme kad sam počinula / na tvojim krilima treperava i voljna / zašto si dopustio vihoru u zamasima tvojih krila / da me rastvori raznese umori?“

Anđeo je Ljerki Car Matutinović zapravo sama istoznačnica za ljubav. Tako se naslov zbirke Uzmi me na oblaku, zasigurno i snažnih erotskih konotacija, pa i denotacija, može tumačiti i kao usrdni poziv, gotovo vapaj samoj ljubavi da se sjedini s onom koja je možda željnija upravo te ljubavi negoli nekoga ljubavnog objekta. No ta ljubav, kao i sve mrvice njezinih nesavršenih svakodnevnih izvedenica, kao da nam s vremenom sve više izmiču pa se u Ljerkinoj poeziji sve više pojavljuju i mrkli akordi neljubavi, hladnoće, prolaznosti, osamljenosti pa i tjeskobe. Nije to tek egzistencijalistički svjesno prihvaćanje svakodnevnoga sivila, nego prije dramatično pa i prkosno hrvanje s neizbježnim hlapljenjem životne supstancije: „Naši se glasovi gube u daljini svjetlucaju na pučini / koju nemilosrdni vjetar i neuhvatljivo tkanje kida / i raspadnuto rida rida sumanuto i glasove guši / bez nasušnog kompasa vrluda u duši koju grkost / duši kad sve smisao gubi i duša na glavi dubi / izokrenuta ko mokra gumena rukavica kad sve / postaje kmica u kojoj se neobranjeno otapa žudnja.“

Kao što smo već rekli, vrlo različiti emotivni koloriti lirskoga subjekta poezije Ljerke Car Matutinović nastaju zbog raznolikih pozicija tog subjekta u odnosu na ljubav. Ta pak razuđenost pozicija i emocija uzrokuje i, u okviru Ljerkina pjesništva, iznimnu izraznu mnogolikost pjesama u zbirci Uzmi me na oblaku. U toj ćemo knjizi tako naći lirske minijature, rapsodično razlivena hrvanja s ljubavlju, pjesme s modernističkim montažnim postupcima i asocijativnim preskocima sve do tekstova s natruhama pripovjedačkih crtica ili postmodernističke igrivosti. Tomu treba pridodati i kratku reminiscenciju na pjesnikinjinu čakavsku liriku – jednu pjesmu na čakavskome u kojoj Ljerka odaje svojevrsni hommage samoj sebi i svojoj osobnoj dubinskoj vezanosti i za takozvani čakavski univerzum.

Sve u svemu, i u svojoj novoj zbirci pjesama Uzmi me na oblaku Ljerka Car Matutinović pokazuje se u najboljem izdanju poetske osjećajnosti i izražajnosti. Ta poezija, u iznimnoj mnogoobličnosti i bogatim metatekstulnim prizivanjima, vrlo plastično aktualizira stoljeća ljubavnoga pjesništva – od biblijske Pjesme nad pjesmama, srednjovjekovne trubadurske lirike, zatim petrarkizma, baroknoga i romanticističkoga ljubavnoga pjesništva sve do modernističke emotivne i egzistencijalne tjeskobnosti i postmodernističkoga poigravanja ljubavnim toposima i poetskim konvencijama.