Umjetnost i(li) ideologija

Jesu li polemike oko socrealizma ikada prestale?, retorički se pita Feđa Gavrilović u tekstu o velikoj, nedavno otvorenoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti, koja okuplja reprezentativan izbor djela umjetnika iz bivšega Istočnog bloka.

Dakako, polemike oko socijalnog realizma, kao povijesne formacije kratkog daha, odavna su prestale. Ako govorimo o književnosti, većina pisaca koji su pisali u skladu s komunističkim političkim dogmama, kao i kritičara koji su tuđa djela prosuđivali prema količini svijetlih tonova u kojima je prikazana borba za socijalizam, ili su još za života zaokrenuli poetički kompas, otvorivši horizonte i prema dekadentnim književnim postupcima ili su naprosto iščeznuli iz književne povijesti, dok su oni koje su kritizirali u njoj zauzeli istaknuta mjesta.

Gavrilovićevo se pitanje, međutim, ne odnosi samo na propagandnu socijalističku umjetnost, već tematizira odnos umjetnosti i ideologije u širem kontekstu. U tom smislu pitanje odnosa umjetnosti i ideologije (kao sustava političkih ili etičkih ideja) i danas je itekako aktualno. Umjetnost, a poglavito književnost, naime, uvijek izražava neke ideje. A temeljno je pitanje: je li neko djelo vrijedno zbog ideja koje izražava ili zbog kakvih svojih drugih – oblikovnih, stilskih ili estetskih vrijednosti.

Isključiva odgovora na tu aporiju, međutim, nema. Ako se književnom kritičaru neko djelo ne sviđa samo zbog toga što se u njemu iznose ideje s kojima se osobno ne slaže, tada on i ne govori o tom književnom djelu, nego o politici, etici i svjetonazoru, odnosno o svemu pomalo, ali ni o čemu određeno. S druge strane, uživanje u estetskim vrijednostima djela koje na grub način vrijeđa čitateljeva moralna stajališta ili se oštro sukobljuje spoznajama koje on drži egzistencijalno važnima, možda olakšava isključivo književnu prosudbu, ali je takva izolirana procjena u stvarnosti teško zamisliva.

Očigledno je da nema formule za prosudbu vrijednosti književnih i umjetničkih djela. Čini se da je to uvijek pojedinačan čin u kojemu sudjeluje cjelokupno kritičarevo umjetničko, ali i životno iskustvo. No jedno je sigurno, umjetnost je tijekom povijesti uvijek bila bolja kada se pokušavala, eksplicitno ili implicitno, suprotstaviti dominantnim svjetonazorskim tendencijama, nego kad im je služila.

Upravo u tome leži zanimljivost izložbe u MSU, jer na njoj izlažu umjetnici iz istočne Europe koji tematiziraju prošlost obilježenu ideološkom represijom.

Postupak je u svakom slučaju u duhu vremena: dok su umjetnici iz vremena komunizma nastojali izbjeći ideologiji, njihovi kolege suvremenici upravo je prizivaju – i to iz, čini se, nimalo estetičkih pobuda: ona za Zapad ima konotacije egzotičnoga, pa se da tržišno eksploatirati. Posrijedi je zanimljiv odnos triju čimbenika: propale ideologije, suvremene umjetnosti i dominantnih tržišnih shvaćanja. A o uspjehu takve koncepcije zagrebačke izložbe, kao i o izložbi slične tematike održanoj u pariškom Centru Georges Pompidou, možete pročitati u dvama središnjim tekstovima u broju.

U središnjem pak razgovoru Petar Gudelj, pjesnik i dobitnik ovogodišnjeg Goranova vijenca za životno djelo, govori, između ostaloga, i o odnosu književne kritike (koja nije lišena ideologije) prema vlastitoj poeziji, i u razdoblju ideološke represije, i u vremenu slobodne Hrvatske. Gudelj kaže da je jedini istinski sudac za poeziju jezik. Prema tom bi kriteriju svakako valjalo iznova razmotriti i poeziju Mirka Jirsaka, pjesnika generacijski bliska Cesariću i Tadijanoviću, koji je pomalo ostao u zasjenku književne povijesti. Jirsakove pjesme iz neobjavljene postume donosimo u ovom broju, i tako ga prvi izlažemo poželjnoj revalorizaciji, kako bi se upotpunila regionalna i nacionalna književna panorama.