U prostor zaljubljeni

Na stotinu fotografija Pariza izloženih u Gliptoteci pod naslovom Pariz – skice za portret grada Stanko Abadžić predstavio je skicu potrage za gradom, istodobno dajući portret potrage za prikazima vlastite duše, za nečim što uostalom jest misija svakoga putnika.

Stanka Abadžića zanima jutro, sunce, rekli bi alternativci: to je energija rasta, energija stabla. Zanimaju ga ulice kada još nema šetača, drvoredi, izlozi, zanimaju ga predmeti iz prošlosti zanimljivo poredani, zanima ga čovjek koji sam sjedi na klupi, sam šeće ili intimu dijeli samo s još jednom osobom. U svim gradovima i svim ciklusima (praški, zagrebački, Dalmacija) Stanko Abadžić traži i nalazi upravo takve prizore. U meditativnoj jutarnjoj šetnji s fotoaparatom Pentax 645 autor u jutarnjem svjetlu traži kontraste i sjene, a omiljene motive slaže u savršenim pedantnim kompozicijama. Prazan prostor, prolazi i stube, klupe, izlozi, bicikl ne postaju tako samo dio promišljanja i opuštanja u pronađenom, spajanja s intimom autorove duše u osobnoj meditaciji, nego bivaju uzdignuti do motiva fotografske poezije.

Autor se tehnologijom izrade, stalnom potragom za predmetima prošlosti, klasičnošću crno-bijele fotografije, jakim kontrastima, preciznom kompozicijom neizbježno referira na fotografiju pedesetih godina, jer to je stil u kojemu najbolje može izraziti ono što želi. Crno-bijela klasična fotografija upravo je fotografija po mjeri Stanka Abadžića. Ne koristi se njome s nostalgijom zbog koje u posljednje vrijeme vlada poplava novih starih stvari, koje pak zbog činjenice da su proizvedene suvremenim alatima i u trendu udovoljavanja potražnji nikako ne mogu nositi duh vremena u kojem su dizajnirane. Prizori Stanka Abadžića zapravo su suvremeni, iako u sebi imaju nešto starinsko, na način na koji su starinske stvari preživjele i postale bezvremene svjedočeći o dubokoj humanosti utkanoj u njih. Dizajn vidljiv na fotografijama Stanka Abadžića tako postaje ljudski, po mjeri čovjeka. Pronađeno u šetnji postaje jednako i životna dragocjenost i život sam, jer riječ je zapravo o običnim prizorima, stolcima, šetačima.

Lutka i šešir II.

Stanko Abadžić u svakom gradu i prizoru koji pronalazi i fotografira ostaje vidljiv, on traži svoju dušu bez obzira gdje se nalazio. Šeta sam, na putovanju je, opušten i u traganju. Na mnogim fotografijama zaista je vidljiva njegova stalno prisutna sjena. Ipak ne bismo mogli reći da je Pariz tu potpuno nevažan i da je naslov izložbe sasvim pogrešan kao ni da je Stanko Abadžić u potrazi za samim sobom, a ne Parizom. Stanka Abadžića Pariz jest iznenadio. Tražio ga je u stranosti oživotvorenih, ponekad izmaštanih prizora svoje mladosti, a nalazio je novi pomalo stran Pariz koji je otkrivao. Susretao je i bilježio šetače poput sebe. U hladnom zimskom Parizu tražio je toplinu.

Pariz ipak ostaje za njega grad ljubavi i on je pronalazi svaki put kada bilježi interakciju dvoje ljudi, zaljubljenih parova, ili pak djevojke sa psima. Stanko Abadžić nalazi i humor i neobičnost kao u prizoru nasmijanoga čovjeka prekrivena ceradom i jednim ženskim nogama koje se nalaze sasvim do njega. Pogrešno je reći kako fotograf nešto pronalazi, prije prikazuje vlastitosti izvanjskim prizorima. Stanko Abadžić pokazuje se tako kao zamišljen, opušten, ispražnjen i spojen s prostorom i vlastitim hodanjem, topao, zaljubiv, duhovit, ljubitelj života i pronalazač smisla. Svi prizori snimljeni su uvijek s distance, i time on ostaje izvan događaja, ostavljajući ujedno i nas koji promatramo iste prizore na njegovim fotografijama na udaljenosti. Na taj način umjetnik one koje susreće ostavlja na miru, na suptilan način pokazujući poštovanje za ono što fotografira. Tako na fotografiji ostaje važan odnos fotografirane osobe s prostorom i gotovo da je upravo taj odnos i srž duševnoga stanja i potpis sama autora. Odnos čovjeka i prostora ili predmeta koji je u prvom planu i koji Abadžić na neki način (nekada perspektivom ili izdvojenošću od svega ostalog) oživljava i prostora postaje tako i skica grada i sama autora. Igranje s perspektivama ili prizorima otkrivanja i u samim motivima fotografije (poput one na kojoj otac otkriva pokriveni ringišpil i pokazuje ga djetetu) samo pojačavaju odnos osobe i prostora i potrage za životnim odgovorima u tom odnosu, kao u beskonačnoj igri zrcala. I fotograf na putu esencija je toga istog odnosa, kao što općevažeća istina ostaje da je sve ono što je oko nas – u nama. Vrijedi i obrnuto; sve ono što je u nama možemo pronaći i oko sebe. U tom odnosu prostora i čovjeka boja bi Stanku Abadžiću bila potpuno suvišna, stoga je opet ostala među neuporabljenim alatom.