Tradicija u ruhu ironije

Religija i umjetnost povezane su stoljećima različitih civilizacija koje su smjenjivale jedna drugu, no u ovome tekstu neće biti riječi o njihovu međusobnom isprepletanju, nego ćemo spomenuti neizostavan pojam koji ih povezuje, a to je pojam vjere. U umjetnost, kao i u neku religijsku dogmu, ponajprije treba vjerovati. Obje, uvjetno rečeno, možemo svesti na prepoznavanje, nazovimo ga, božanskog daha unutar vidljivog i nevidljivog svijeta kojim smo okruženi. Iako nam se umjetnost današnjice pod noge podastire, pronalazeći različite načine kako bi pronašla put do promatrača, i ona vrvi kumirima, odnosno cijelim stadom zlatne teladi. Tim više što je u zlatnome stadu koje bliješti neobično teško pronaći istinsko, od prirode satkano djelo. Problem je u tome što se u današnjem interdisciplinarnom vremenu umjetnicima mogu nazivati i oni koji to u svojoj srži nisu, i putem različitih načina reklamiranja baš oni vrlo često zagušuju istinsku umjetnost, a publika ostaje izgubljena i zamorena pregrštom, u ovom slučaju, likovnih informacija koje je primila. Također, filozofske teorije (primjerice Jeana Baudrillarda) već se godinama primjenjuju na čitav raspon umjetničkih djela, iz čega proizlazi dojam da bismo jednostavno trebali kreirati univerzalan tekst koji bi potom pristajao uza sve radove, budući da ionako zapravo nije riječ o radovima! Feđa Gavrilović u predgovoru za izložbu Gluteus (nlat. → grč. gloutós, stražnjica, debelo meso) piše o tome problemu. On naime navodi: “Većina današnje hrvatske likovne scene slijepo je vezana za dvojbene teorije umjetnosti iz kojih vuku opravdanja svojih djela, kao što su srednjovjekovni majstori vadili motive iz Zlatne legende.” Pogledamo li djela skupine trojice umjetnika Gluteus, koji se izražavaju u različitim umjetničkim medijima, neosporno ćemo zapaziti da im različite filozofske teorije nikako ne mogu biti opravdanje, nego jedino nadogradnja, jer se njihova djela nedvojbeno diče zanatskom vještinom, čime se ne mogu pohvaliti mnogi umjetnici današnjice. Stoga je sasvim logično da Gluteus pronalazi uzore u tradiciji, odnosno na ironičan način citira različita povijesna djela, tim postupkom im istovremeno dajući posvetu, ali i kritizirajući njihovu uniformiranost, a sve u svrhu bunta protiv konceptualnih i takozvanih angažiranih kumira što kontinuirano opstaju na likovnoj sceni.

Miran Šabić, Autoportret u konkavnom zrcalu, 2009.

Također, i sam postav izložbe aludira na postave muzeja, zbirke starih majstora. Stipan Tadić iz prošloga nam vremena osobito doziva portret kao umjetnički prikaz. Njegov, ponajviše realističan izričaj, prolazi različite stilove povijesti umjetnosti poput renesanse, baroka, rokokoa, romantizma, pa sve do regionalizma 20. stoljeća. Portretira pojedince koji okružuju umjetnika koji živi u današnjem društvu. Sama sebe na slici Autoportret s lavandom (ulje na platnu, 2008) na kojoj se referira na Dürerov Autoportret s dvadeset i dvije godine iz 1493. (danas u Louvreu). Tadić se kao i Dürer prikazuje u odjeći svojega doba, no umjesto trnovita cvijeta trske, simbola Kristove patnje, u ruci drži kist i lavandu (biljku koja je simbol sjećanja) u čast sjećanja na stare majstore slikarstva. Nadalje, po uzoru na stare majstore, portretira svoje prijatelje, profesore s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, svojega likovnog kritičara, ali i Milana Bandića na konju, ironično se referirajući na prikaze velikih vojskovođa u povijesti umjetnosti. Ne zaboravimo spomenuti da Tadić portretira i stražnjicu ismijavajući tim postupkom sva ta lica koja ga promatraju s njegovih slika – povijesne stilove, današnje vrijeme, ali i umjetničku skupinu Gluteus. Miran Šabić grafičar je koji također ustrajava na zanatskoj vještini. Minucioznošću izvedenih grafika i on odaje počast velikim umjetnicima poput Dürera, manirističkog slikara Parmigianina, Rembrandta, velikoga slovačkog slikara i grafičara 20. stoljeća Albina Brunovskog, Klimta, Schielea, Matissea... Šabićev Autoportret u konkavnom zrcalu (bakropis/suha igla, 2009) priziva poznati Parmigianinov Autoportret u konveksnom ogledalu (ulje na drvu, 1524, danas u Kunsthistorisches Museumu u Beču), ali i Van Eyckov Portret Arnolfinijevih (ulje na drvu, 1434, danas u Državnoj galeriji u Londonu). Zanimljiv je i stoga što autor izokreće naziv – konveksno postaje konkavno. U ondašnjem vremenu konveksna su ogledala bila popularna jer su omogućavala širi vidni kut, tako da su trgovci mogli vidjeti potencijalne kradljivce u svojim radnjama, stoga to sveprisutno oko i jest kršćanski simbol božjeg oka. No Miran Šabić svoj autoportret slika u konkavnom, odnosno udubljenom zrcalu koje, metaforički rečeno, umjetnika uvlači u sliku. Budući da promatrač zapravo stoji sučelice ogledalu i njega bi trebala uvući snaga umjetnosti, poslati ga na put s one strane zrcala, koje je dakako konveksno, što nas opet vraća u prošlost.

Treći umjetnik, posljednji pripadnik skupine Gluteus, Luka Hrgović izrazio se u mediju videa. On se, pak, referira na djela nastala u mediju fotografije, odnosno nepostojećeg videa. Njegov rad na različite načine dokazuje da i ono što se još naziva novim medijima itekako već ima svoju prošlost. Nadalje, njegova se videoinstalacija Workers on a crossbeam (2009) može shvatiti kao posveta fotografiji, ali i slici, jer djeluje poput jednominutne igrane slike. To je djelo citat fotografije Construction workers lunching on a crossbeam, C. C. Ebbetsa iz 1932. Hrgović svakoga pojedinačnog radnika zamjenjuje svojim likom, odnosno sama sebe smješta ondje gdje nikada nije bio, na poprečnu gredu mnogo metara iznad tla, iskazujući na taj način poštovanje prema svim radnicima ovoga svijeta. Drugi njegov videorad može se nazvati i videoambijentom – na u današnje vrijeme već zastarjelu TV-ekranu prikazuje se fiktivna policijska serija Nick & Cool iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sag i stolac na podu, portret na zidu uz postere iz serije te gramofonsku LP-ploču iz serije ukazuju na malograđanštinu društva.

Izložba Gluteusa pokazuje da uvijek postoji mjesto i vrijeme za novu vrstu duhovita anakronizma koji se dokazuje vještinom, a dakako ostaje i u okvirima svojega vremena jer otjelovljuje različite umjetničke medije. To je angažirana, a opet suptilno izvedena izložba koja itekako podupire tradiciju, jer može li umjetnik biti istinski umjetnik, a da nije temeljito proučio prošlost? Danas se, nažalost, čini da može, no mladi nam umjetnici skupine Gluteus dokazuju da itekako cijene tradiciju iz koje su proizašli. A da to cijeni i publika, dokazalo je jedno od posjećenijih otvaranja u Galeriji Matice hrvatske.