Teška pitanja kulturne povijesti

Knjiga Riječ, slika, grad, rat novo je, prerađeno izdanje Flakerove knjige Riječ, slika, grad (HAZU, Biblioteka Forum, Zagreb 1995). Kako je razvidno, naslovu je dodana kategorija/dimenzija rat, a u sadržaju izostavljeni su neki tekstovi, iako za to u tematskom okviru nije bilo jasnog razloga. Rat je, dakako, bio prisutan i u starom izdanju, ali je u novom trebao biti naglašen i u naslovu kao nešto što je izrazito, posebno i sudbonosno u našim životima. Pridodani su novom izdanju tekstovi na tragu ranijeg Flakerova teorijsko-istraživačkog rada, ali takvi koji proširuju kroatističku sastavnicu knjige.

Intermedijalnost je karakteristična za prevratna, uzburkana i prijelazna duhovna i društvena stanja kakva se zbivaju i, evo, traju od konca 19, preko 20. do prvog desetljeća 21. stoljeća. Brze, pa i nagle, društvene promjene tražile su isto takve medije kako bi inicijatori tih promjena polučili što brže i što veće uspjehe. Nitko nije pitao za konačne posljedice, a umjetnici, teoretičari, istraživači (avangardisti) nastojali su prilagoditi svoje prakse kako su znali i umjeli. Nekima je to polazilo za rukom više, a nekima manje. Da ne bi zaostajali, počeli su eksperimentirati sa svime što im je stajalo na raspolaganju, nastojeći osigurati privlačnost i prijemčivost u publike te pojačati kritičnost prema vladajućim trendovima. Kako je po opsegu i po sadržajnoj raznolikosti rastao val masovnih medija (a drugih medija gotovo više i nema – nitko i ne zna što bi mogla biti opozicija masovnim medijima ili život bez njih!), tako je rasla i izdaja umjetničkog poziva, kao samosvojnog, pojedinačnog i neponovljivog (originalnog) izraza. (Kao, uostalom, i izdaja intelektualaca, kako je to opisao J. Benda još 1920-ih godina.) Nestanak monarhijskog (kako ljudskog, tako i božanskog) principa i opća prevlast demokratskog načela dokidala je autentičnu jedinstvenost i ustoličila bezbrojne prihvatljive prvake stanja tobožnje jednakosti sviju.

Prema novoj odgovornosti književnika

No ovaj intermedijalni diskurs odnosi se na, recimo tako, vanjske međuodnošaje raznih umjetnosti, odnošaje izazvane i podržavane tehničko-tehnološkim sredstvima, koji su se brzo i u raznim pravcima razvijali u navedenim razdobljima. Unutarnji međuodnošaji imanentni su umjetnostima odvajkada. I sam je čovjek intermedijalno biće, i kao primatelj i kao proizvoditelj umjetničkih djela. Štoviše, drukčiji i ne može biti, pa Flaker kad istražuje odnošaje pojedinih umjetnosti u povijesti hrvatske kulture (poglavito književne, likovne i glazbene) prati humanstičku liniju europske kulture i umjetnosti. On nije fasciniran tehnologijskim napretkom novih masovnih medija, pogotovo napretkom posljednjih nekoliko desetljeća. Primjeri kojima potkrepljuje svoja međuodnošajna istraživanja pomalo su stari, ali nikako zastarjeli. Novijih, koji bi odgovarali njegovoj nakani, gotovo da i nema! To nije nimalo čudno. Globalizacijska uravnilovka postigla je neviđeno uniformiranje, jednoobraznost svekolikog ljudskog života. Nestale su razlike, a one koje postoje potisnute su na periferiju, u tradicionalno, zastarjelo, prevladano. Knjige poput ove Flakerove zorno pokazuju, onima koji su u stanju (u)vidjeti, što smo izgubili i što još uvijek (barem kod nas u nerazvijenoj Hrvatskoj) gubimo. Nalazimo se u paradoksalnoj situaciji da odlazeći, stvarno ili virtualno, u druge zemlje i gradove nemamo vidjeti što novoga, jer je to novo brzo stiglo i kod nas, nego da – ako posjedujemo svijest i znanje – potražimo ono staro, prošlo koje ustoličuje vrijednosti svake sredine posebno. Kulturne politike globalizacijskoga kapitalizma muzealiziraju sve što im na tržištu smeta! Nema više prihvatljiva nadnacionalnog kriterija (globalizacija je nemilosrdno protunacionalna) kojim možemo mjeriti nacionalno. Upravo obratno! Nacionalnim kriterijem trebamo (moramo!) mjeriti ono odbojno nadnacionalno kako nas ne bi zagušilo, onesposobilo i izbrisalo. Iako se Flaker većinom ne bavi tim pitanjima, iz njegovih tekstova možemo iščitati i posrednu kritiku ovakva današnjeg stanja. Pišući o „tajnovitosti boja, mirisa i zvukova“, impresijama o gradovima i hrvatskim temama iz Krležina Izleta u Rusiju, Flaker će ustvrditi kako veliki pisac svoj „putopis u zemlju nagoviještene utopije završava tako distopijskom refleksijom“ – refleksijom „o (globalnoj) budućnosti standardizirana i higijenizirana čovječanstva u kojemu će pjesnike smatrati ‘luđacima’“.

Naime, kad Flaker piše o pariškoj kavani Rotonda, o mitu ulice ili urbanitetu kod hrvatskih pisaca, onda piše – kako bi sam kazao – o pluskvamperfektu, davno prošlim vremenima i mjestima kakva jedva pamte ljudi iz naše generacije rođene neposredno poslije Drugoga svjetskog rata. Zagrebačka Kazališna kavana izgubila je svoje značenje, značaj i mjesto još prije 1970-ih, a Gradska kavana još i ranije i više ih nikada nisu vratili. Neće ih ni vratiti jer je život otišao naprijed i više nema onog (malo)građanskog, zagrebačkog ugođaja protiv kojega se isplatilo buniti. Danas se nemamo protiv čega buniti, jer je sve onako kako želimo tj. nikako!

Ulica je izgubila svako svoje mitsko značenje, pretvorivši se u turističko-folklorne izloške po starim dijelovima gradova, a u novim naseljima postala je lekorbizijevskom pistom za automobile u potpuno dehumaniziranoj gradogradnji.

Onaj urbanitet kakav su nam podastirali Matoš i Krleža iz svijeta, kakav su ti isti pisci oslikavali u našim mjestima, nestao je pred cunamijem civilizacije. Ali, ostao je – što nam Flaker predstavlja u eseju o Kalnovečkim razgovorima Ivana Goluba – dansmakabrični doživljaj ljudskoga života ispričan u književno-glazbenom međuodnošaju oratorijski ekspresivnih godišnjih doba i doba ljudskoga rođenja, života i smrti, bez obzira na urbanitet i ostale civilizacijske smicalice. Ples smrti, a ne igra života, obilježava čovjeka. Novovjeka ljudska iluzija o obrnutim vrijednostima ove činjenice gura čovječanstvo u još dublji kaos besmisla i beznađa.

Vrijeme poremećene svijesti

Na koncu, pozivajući se na jedno stajalište Velimira Viskovića iz članka Odgovornost književnosti (Off, 1981, 2), možda se u jednom trenutku učinilo da je književnik izgubio smisao postojanja, da „društvo od njega više ne zahtijeva da ispunjava sve one funkcije koje je književnik ranije ispunjavao, a književnik više nema sposobnost da se nametne društvu, da preuzme ulogu ‘savjesti društva’“. Ipak, Visković će se, unatoč nepovoljnoj situaciji, zauzeti „za takvu odgovornu književnost koja nikad ne zaboravlja da je umjetnost riječi koja ima svoje specifičnosti i autonomne kodove“ – što će Flaker bespogovorno prihvatiti i razvijati na primjerima hrvatskoga ratnog pisma, emigrantske književnosti, romana Ranka Marinkovića Never more, romanâ Nedjeljka Fabrija i književnosti proljećarskih opozicionara. Toj zamisli i mi dajemo potpunu potporu, upućujući književnike na stvaranje nove odgovornosti književnika, u potpuno promijenjenim uvjetima koje smo tek ovlaš dotaknuli. Živimo u vremenu poremećene svijesti, kad se hrvatski jezik, kultura, tradicija, svakovrsna baština i mentalitetske odlike tope kao snijeg na globalizacijskom suncu, kad smo ostali bez ikakve ekonomske i političke samostalnosti, a nacija bez imalo stvarna suvereniteta. Treba li književnicima boljega poticaja!

Opojni srednjoeuropski osjećaj hrvatstva

U knjizi Autotopografija I. (1924–1946) Aleksandar Flaker je umjesto životopisnih činjenica nanizao vrlo dojmljiv niz mjestopisnih impresija kao svojevrsnu autobiografiju svoga dugog bivanja u srednjoeuropskom državnom, političkom i kulturnom prostoru. Mi koji smo rođeni i odrasli na obalama Dunava umah prepoznajemo onaj slatkasti, među zubima i na finom dunavskom pijesku filtriran osjećaj međusobne ovisnosti, suživota i raznolikosti mitteleuropskoga svijeta sazdana od mnogobrojnih naroda, jezika, običaja, uljudbi i, osobito, umjetničkih izraza. Prepoznajemo uspone i padove, kao što su dunavske ade koje nastaju, rastu i propadaju poput naših, ljudskih ljubavi. Dunavska ada je kao čovjek: rodi se iz vode, izađe na svjetlo dana, zatravi se i pošumi, odrveni i počne umišljati da je jača od vode, a onda nestane u virovima iz kojih se rodila. Još jedno zorno, slikovito mirakulozno prikazanje svekolike prolaznosti.

U neobičnoj mješavini putopisno-feljtonskih zapisa ogledaju se Flakerovi profesionalni i intimni, danas bi se reklo javno-privatni, kulturni interesi, sjećanja, reminiscencije i digresije. Pozornijeg i obrazovanijeg čitatelja privlače i odvlače na istraživanje, vlastito zapitkivanje o onome što nije znao ili o onome što, u vlastitoj jugoslavenskoj/hrvatskoj sredini nije vidio. Asocijacija je Flakerovih bezbroj, a i naših, također.

Ima, međutim, u ovoj Flakerovoj autobiografskoj prozi i nečega što nama svima može (ako smo spremni) mnogo kazati: o nama samima, društvu i kulturi u kojoj živimo, pogotovo otkad smo sami, u hrvatskoj državi. Naime, Flaker je pomno, čak pedantno, prikazao svoj proces udomljavanja, prelaska iz jedne, poljske, u drugu, hrvatsku, domovinu. Osim grubih vanjskih razloga, postojali su i oni fini, unutarnji, prepuni nijansa i zamki. Trenutak definitivne odluke za pristajanje uz hrvatsku domovinu bio je, dakako, Drugi svjetski rat. Sedamnaestogodišnji dječak nije mogao iznevjeriti svoje školske drugove, svoju prvu ljubav, svoje prvo mjesto u kojem se nije osjećao došljakom. Takva vrst spona snažnija je od bilo kojeg drugog osjećaja pripadnosti. I upravo zato što nije bio Hrvat Flaker je mogao govoriti o hrvatstvu nesputano, bez porodičnih, klasnih (možda malo) i nacionalnih hipoteka. Njegovo poljaštvo je neupitno, a njegovo hrvatstvo stalno se izgrađivalo, filtriralo i kritički propitivalo, od međuraća do poraća nakon 1995. Zapravo to je još jedan primjer kako nama Hrvatima o našem hrvatstvu mnogo više govore oni koji nisu podrijetlom Hrvati. Nije to prvi, a neće biti ni zadnji takav slučaj. To iznimno osjetljivo pitanje osobito je aktualno posljednjih dvadeset godina. Napokon je došlo vrijeme kad nije dovoljno biti Hrvatom samo po rođenju, nego i svojim doprinosom hrvatstvu. A što je hrvatstvo i danas je mutno pitanje. Mnogima i odbojno, do (ponovnog) negiranja i (samo)odbacivanja. Ono što možemo naučiti iz Flakerove proze jest da je odgovornost za vlastiti razvoj, izgrađivanje i obrazovanje neizmjerna. Da je odgovornost za svoje bližnje, doslovno, u porodici i neposrednom okruženju, neizmjerna. Da je odgovornost za dobrobit zajednice, kulture i najviših vrijednosti neizmjerna. Da je svačija pojedinačna odgovornost prema moralnim i etičkim načelima, koja su hrvatska i univerzalna istodobno, neizmjerljiva i ne mogu se ni u kojem trenutku zaobići.

I za izvor osjećaja odgovornosti Flaker nam daje uputu i putokaz. Opisujući svoga školskog druga Grgu, njegov tragični kraj, Flaker za socijalno dobrostojećeg omladinca, iz poznate haesesovske porodice, „Hrvata i katolika“ nikako nije mogao povjerovati da je bio (konspirativno, dakako) „organizirani“ „mladokomunist“ (skojevac, dakako). Za njega, Flakera, on je ostao „legenda o pobunjenom – protiv terora ‘novog poretka’ – Hrvatu i katoliku. Nisam dopustio da se uklopi u bilo koju shemu!“. Pohvalan je to izraz lojalnosti mrtvom prijatelju, ali upravo rani ideološki katolički odgoj odveo je mnoge mlade ljude u komunističke, štoviše u boljševičke redove. Općepoznato je da je rana kršćanska crkva nastojala ostvariti (proto)komunističko društvo, a nije nedostajalo i poznijih takvih pokušaja. S druge strane, individualističko odbijanje „u bilo koju shemu“ govori posredno o potrebi izgrađivanja i njegovanja kritičkog stava, duha kritičnosti i kritički usmjerivana otpora pa i kad je taj otpor kritički nejasan ili tek u slutnji.

Sve su to teška pitanja, teške zadaće koje je pred nas postavio (a za neke i otkrio) prijazni profesor Aleksandar Flaker. Njegovo životopisno i mjestopisno govorenje u ovoj knjizi završava neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, a prije studentovanja. Bit će itekako zanimljivo čitati njegove prikaze i ocjene ljudi, zbivanja, događaja i umjetničkih djela u dugom jugoslavensko-socijalističkom mirnodopskom te osobito u najnovijem, tranzicijskom hrvatskom razdoblju. Ali pričekajmo knjigu.