Svevremeni Moličre

U veljači je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu predstavljena nova knjiga izdavačke kuće Mozaik knjiga, dvadeset i prva u nizu Biblioteke Klasici, a deveta u kojoj se objavljuju dramska djela (Shakespeareov Hamlet, Ibsenova Kuća lutaka, Grčke tragedije Eshilove, Sofoklove i Euripidove, Beckettova drama U očekivanju Godota, Shakespeareova tragedija Romeo i Julija, Držićev Dundo Maroje, Plautov Hvalisavi vojnik i druge komedije, Izabrane komedije Terencijeve). Na naslovnicama prvih četiriju knjiga dramskoga ciklusa ističu se fotografije autora i skulpturiranih grčkih tragediografa, u drugim četirima ilustracije prizora iz djela i antičke maske. Francuskoga klasika, klasicista Moličrea, urednica Lidija Zozoli odlučila je opremiti fotografijama iz suvremenih nam hrvatskih predstava, pa tako naslovnicom i poleđinom nove, tvrdoukoričene knjige Moličre, Škrtac, Građanin plemić dominira fotografija hrvatskoga dramskoga umjetnika Siniše Popovića u ulozi Gospodina Jourdaina koju je snimio Livio Badurina, hrvatski dramski umjetnik također zaposlen u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, koji u predstavi premijerno izvedenoj 20. studenoga 2009. u režiji Krešimira Dolenčića glumi Jourdainova (Popovićeva) Učitelja plesa. I predstavu i drugi dio knjige spajaju autorski i prevoditeljski rukopis Mladena Škiljana, koji se prostire od 110. do 234. stranice, uokviren fotografijama iz komedije-baleta imenjaka Poquelina i Lullyja, obojice Jean-Baptistea (Moličre je na praizvedbi 14. listopada 1620. u dvorcu Chambordu tijekom svečanosti u čast kralja, četvrtoga po redu Louisa, glumio Jourdaina, a skladatelj Lully bio je glavni Mufti u turskoj sceni), umjetničkoga fotografa Damila Kalogjere, jednom crno-bijelom i završnima u boji, koje potpisuju Kalogjera i glumac Badurina, pridonoseći teatrološkoj koncepciji knjige. Osim toga, dramaturginja predstave Sanja Ivić, ravnateljica Drame HNK u Zagrebu, autorica je sadržajna pogovora Smijeh i kako ga steći, napisana iz točke gledišta praktičarke i dramaturginje. Tako navodi da je Škrtac 9. rujna 1668. praizveden u Parizu, i da je izvedeno samo devet repriza, ukupno četrdesetak do Moličreove smrti, jer se publika nije bila navikla na prozu (kojom je napisan i Građanin plemić) i na nepoštivanje klasicističkih pravila, da bi postao jednom od najvećih komedija i zahvaljujući prikazivanju svih aspekata „ljudske prirode uz duboko i blagonaklono razumijevanje svojih likova koje [Moličre] bezrezervno voli i poštuje“. Najveću vrijednost Građanina plemića autorica vidi u novom komedijskom obliku i kritici skorojevića i pokvarenih plemića. Pogovor, započet tvrdnjom o cjelokupnu remek-djelu Moličreovu i borbi za istinu u kazalištu, zaključuje tvrdnjom o „savršenoj podatnosti Moličreovih tekstova za glumačku igru“ i vjerom u smijeh poput Moličreove, koje se mogu steći „blagonaklonošću prema svemu ljudskom“.

Prvi dio knjige započinje crno-bijelom fotografijom (autor Dražen Šokčević) iz predstave Škrtac Hrvatskoga narodnoga kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, premijerno prikazane na Riječkim ljetnim noćima 18. srpnja 2009. u režiji Olivera Frljića i u prijevodu nedavno preminula pjesnika, dramatičara i svestrana umjetnika Radovana Ivšića. U knjizi se ne donosi taj nego isto tako sjajan prijevod Višnje Machiedo, koji se prostire od 7. od 107. stranice; započinje replikom Valčreovom: „Što je, dražesna Eliso, zar postajete snuždeni nakon što ste bili tako dobri i susretljivo me uvjerili u svoju vjernost?“ i okončava Harpagonovom replikom: „A ja idem vidjeti svoju dragu škrinjicu.“ Škiljanov prijevod Građanina plemića, koji uključuje i prijevode tekstova uz baletne, pjevane prizore, započinje replikom Učitelja glazbe pjevačima: „Hajde, uđite u ovu dvoranu, odmorite se dok on ne dođe“, a završava komedijskom replikom Covielleovom o Jourdainu: „Ako se negdje pronađe itko tko je luđi od njega, to će biti osmo svjetsko čudo“ i završnim stihom uz Baletne nastupe nacija: „Izgubljeno se blago više nikad ne vraća.“

Na kraju je knjige tiskana i kronologija, od Moličreova rođenja u kući Jeana Poquelina, najstarijega sina trgovca ukrasnih tkanina i kraljeva tapetara i njegove žene Marie Cressé, do Moličreove smrti 1673, u noći nakon četvrte izvedbe Umišljenoga bolesnika, u kojoj je glumio naslovnu ulogu, s opisom sprovoda nakon kraljeve intervencije da bude pokopan na posvećenu groblju: „Bez ikakve pompe, uz samo tri propovjednika, četiri su svećenika nosila tijelo u drvenom lijesu, pokrivenom tkaninom, šestero djece nosilo je srebrne svijećnjake, nekoliko lakaja nosilo je upaljene baklje; na sprovodu je bilo oko osam stotina ljudi, među kojima i Boileau.“

Najveća su vrijednost ove knjige tiskani Moličreovi tekstovi, tj. ritmični i i precizni prijevodi na hrvatski Višnje Machiedo i Mladena Škiljana, koji pridonose svevremenosti i aktualnosti Moličreovih komedija i potvrđuju Bergsonovu misao: „Što se više uzdiže, to [komedija] više teži biti slična životu; a neki prizori iz stvarnoga života toliko su bliski visokoj komediji da bi ih kazalište moglo preuzeti ne promijenivši u njima nijednu riječ.“