Snažan zaokret prema povijesnoj istini

U knjizi mladoga povjesničara hrvatskih korijena s radnim mjestom u Njemačkoj Tvrtka P. Sojčića već u samu naslovu riječ rješenje stavljena je pod navodnike, čime autor signalizira da ono u tom razdoblju nije bilo dovršeno, premda su u tim godinama bile stvorene čak tri hrvatske (polu)države, Banovina Hrvatska, Nezavisna Država Hrvatska i Narodna Republika Hrvatska. Autor u uvodu studije zaključuje da je tek diplomatskim priznanjem Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. i potpisivanjem Daytonskoga ugovora 21. studenoga 1995. to pitanje u 20. stoljeću konačno dobilo odgovor. U postdaytonsko rješenje za bosanskohercegovačke Hrvate valja sumnjati jer iako su konstitutivna nacija u Bosni i Hercegovini, u važnim pravima nisu ni nacionalna manjina.

Knjiga je doktorska disertacija za koju je Tvrtko P. Sojčić dobio najviše znanstveno priznanje summa cum laude. Ono što odmah upada u oči golema je količina izvora, uglavnom iz knjiga i članaka, kojima se autor koristio da bi više deskriptivno nego analitički, što s naše strane nije pokudba, opisao borbu hrvatskih većinskih političkih elita za što veću autonomiju Hrvatske unutar Jugoslavije, odnosno za ostvarenje njezine neovisnosti po svaku cijenu 1941–1945. pod vodstvom jedne manjine. Možda mu se može zamjeriti što je citate uzimao i iz onih radova koji nemaju znanstvenu težinu, kao što su to različiti publicistički i novinarski članci, ali očito je time htio biti dokraja temeljit, tako da mu nitko ne može zamjeriti kako je birao iz objavljenih uradaka samo ono što podupire njegove teze. Vjerojatno bi knjiga imala veću znanstvenu vrijednost da su autoru bili pristupačni svi primarni izvori iz raznih arhiva, no mnogi od njih, posebice oni u Londonu i Moskvi, nose oznaku državnih tajni i ne mogu se rabiti. Vjerojatno zbog toga sam veli da u svojoj knjizi ne daje „završne procjene“ događaja, nego „opis stanja“, a to pokazuje njegov oprez znanstvenika, za kojega povjesnica ne može biti egzaktna znanost kao, recimo, matematika, nego je ono što joj kaže njezino starogrčko ime historiografija – pisanje povijesti.

Koristeći se izvorima iz komunističkog razdoblja autor je svjestan njihove ideološke ograničenosti. Isto, ali u nešto manjoj vjeri, vrijedi i za emigrantsku literaturu, koja je većim dijelom obranaška. Pa i knjige napisane u demokraciji nisu bez slabosti jer su neki povjesničari zanat ispekli pod komunizmom, pa sad pretjeruju u suprotnom smjeru, valjda da bi ispaštali svoje bivše grijehe diktirane politikom. Tekst knjige obiluje bilješkama, koje su često zanimljivije od temeljnoga štiva. Pri kraju knjige Sojčić donosi, među ostalim, prijevode dokumenata srpske Crne ruke, proglasa Hrvatske stranke prava iz 1919, programa Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije, Memoranduma Hrvatskog bloka iz 1922, pozive na ubojstvo Radića i Pribićevića, Programa Ustaškoga pokreta iz 1932. i 1933, govore raznih ustaških dužnosnika 1941–1945, Đilasov članak o mržnji u Borbi... Vrijedno je napomenuti kako nigdje nije našao dokaz da je Mile Budak govorio kako će ustaše trećinu Srba protjerati, trećinu pokatoličiti i trećinu poubijati, a to je cveba koja se stalno ponavlja i u nekim hrvatskim tiskovinama.

Pravilnosti i nedostaci opisa

Autorov podnaslov u ovoj knjizi glasi: kalkulacije i iluzije. Pritom misli na zamisli i djelovanja političkih aktera u drami prve Jugoslavije i NDH s obzirom na neriješeno hrvatsko pitanje u objema državama. Dovoljno je pročitati sadržaj poglavlja knjige pa vidjeti da je autor ispravno shvatio neminovnosti u tijeku događaja od osnutka kraljevske Jugoslavije do propasti NDH. Tako naslovi poglavlja glase: Hrvatska autonomija u predvečerje Drugog svjetskog rata, Kraj krize i propast Kraljevine Jugoslavije, Osnivanje Nezavisne Države Hrvatske, Uspostavljanje ustaškoga režima godine 1941, Ustaški teror i Ratne strane na području NDH. Kao dodatak autor donosi poglavlje o ratnim žrtvama Jugoslavije te na kraju Završna razmatranja kao svojevrstan zaključak knjige.

U Hrvatskoj su tijekom prve Jugoslavije postojale tri koncepcije kako riješiti hrvatsko nacionalno pitanje. Prva je bila haesesovska nakon ubojstva Stjepana Radića i drugova, a može se nazvati autonomaškom. Mačekov HSS tražio je sporazum sa Srbijancima i što veću autonomiju za Hrvate unutar Jugoslavije. Sojčić je posvetio veliku pozornost predradnjama na putu prema uspostavljanju Banovine Hrvatske, pri čemu pridaje preveliku važnost Mačekovim tajnim pregovorima s Mussolinijem. Mislimo da je Maček time htio samo prisiliti Beograd na popuštanje, odnosno da njegovo očijukanje s fašističkom Italijom nije bila ozbiljna politika nego samo taktika. Za razliku od Pavelića Maček nije htio potpisati nikakav ugovor s Musslinijevom Italijom.

Druga je koncepcija bila ustaška, u kojoj se odbijaju svi sporazumi s Beogradom, tražeći državu po svaku cijenu. Paveliću nije preostalo ništa drugo nego iskati pomoć u tzv. revizionističkim državama, onima koje su osjećale da su Mirovnim sporazumom u Versaillesu pretrpjele teritorijalne gubitke ili se našle izvan željena priključenja susjedima, a to su bile Mađarska i Austrija. No one nisu bile dovoljno snažne da bi ugrozile opstojnost Jugoslavije pa je Pavelić tražio savezništvo s Italijom, gdje je ušao u aranžman s diktatorom Mussolinijem, što je poslije bilo fatalno na samu početku NDH, zapravo Rimskim ugovorima počelo je raspadanje ustaške Hrvatske. Autor to izvrsno dokumentira. O tome poslije nešto više u odjeljku o ustaškom režimu.

Treća koncepcija bila je komunistička, federalistička, ali vrlo nejasna sadržaja. Prije kominternovskog postavljanja Josipa Broza za organizacijskog sekretara KPJ, komunisti su kao i ustaše (!) bili za razbijanje Jugoslavije, koju su nazivali tamnicom naroda, preuzevši taj izraz iz antiaustrijske promidžbe slavenskih naroda, koji su poslije doživjeli još gore višenacionalne saveze kao Jugoslaviju i Čehoslovačku. Zanimljive su bile frakcionaške borbe unutar KPJ u kojima su slovenski i hrvatski komunisti tražili federalizaciju Jugoslavije, misleći postići svoje internacionalističke ciljeve putem primjene ne-riješenoga nacionalnog pitanja (stoga su bile stvorene KP za Sloveniju i Hrvatsku, a ne za Srbiju!), dok su srpski komunisti bili protiv toga, jer da „proleteri nemaju domovine“. Čak i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata komunisti nisu bili načistu kako teritorijalno organizirati federalnu Jugoslaviju. Prema svjedočenju Milovana Đilasa (Der Krieg der Partisanen, 1941–1945, F. Molden, Beč , 1978) u partizanskoj vrhuški bilo je govora da bi BiH trebala postati autonomna pokrajina unutar Srbije, Franjo Tuđman pronašao je da je trebala ući u Hrvatsku, a Moša Pijade predlagao je stvaranje „srpske autonomne oblasti“ u Hrvatskoj. Tito je tada prvi put rekao da će granice među republikama biti samo administrativne, što su devedesetih godina prošlog stoljeća zlorabili ideolozi Velike Srbije. Osim toga postojao je naziv Crna Gora i Boka te Antifašističko vijeće za Sandžak. Sve je to otpalo nakon uspostavljanja komunističke vlasti 1945, ali zašto – o tome se nije suvislo pisalo. U tome je autor trebao biti opširniji.

Sojčić zorno opisuje kako nacistička Njemačka uopće nije imala namjeru razbiti Jugoslaviju, upravo obratno, Jugoslavija je za III. Reich bila izvrstan gospodarski partner, ne nalazeći se na putu Hitlerova Drang nach Osten. Generalski puč u ožujku 1945. u suradnji s britanskim agentima izazvao je Hitlerov iracionalni bijes još iz austrijskih vremena prema ratničkim povicima u njegovoj zemlji: Serbien muss sterben (Srbija mora umrijeti), i onda je Njemačka napala Jugoslaviju, a da pučisti uopće nisu imali nikakve koncepcije kako se tomu suprotstaviti. Komunisti su reklamirali taj puč za sebe, no njihova uloga u njemu nije spomena vrijedna. Sojčić u tom poglavlju analizira položaj njemačke manjine u Jugoslaviji, koja se od lojalne nacionalne zajednice pretvorila u pomagačicu Hitlerove politike, te za to platila najgoru moguću cijenu, kolektivno izbacivanje iz svojih stoljetnih naseobina s golemim ljudskim žrtvama. AVNOJ je zakonom protjerao podunavske Švabe iz Jugoslavije i time počinio prvo etničko čišćenje u toj državi u 20. stoljeću.

Stvaranje NDH – neizbježiv pothvat bez izgleda za bilo kakvu budućnost

Sojčić uzima po mome mišljenju neispravnu formulaciju austrijskoga vojnog povjesnika Rudolfa Kiszlinga (Die Kroaten, Graz, 1956), koji je NDH nazvao „državom iz retorte“. U ljevičarskim krugovima današnje Hrvatske za NDH se kaže da „nije bila ni neovisna, ni država, ni Hrvatska“. Oboje je pretjerano. Pavelićeva tvorevina stvarno nije bila neovisna, ali je bila država (kakva-takva) i Hrvatska, a što bi bila drugo. Zanimljiva su s tim u svezi potpoglavlja u kojima autor opisuje prvotne njemačke nedoumice što da se uradi s Hrvatskom pa ju je Hitler nudio Hortyjevoj Mađarskoj, a njemački Aussenamt nastojao je putem izaslanika Veesenmayera pridobiti Mačeka da preuzme vlast u Hrvatskoj, što je on, po našem mišljenju politički glupo, odbio, da bi kasnije podupro Kvaternikovo proglašenje NDH pozivom narodu i službenicima da surađuju s „novim nacionalističkim vlastima“, dok je istodobno njegov najbliži suradnik Juraj Krnjević bio ministar u jugoslavenskoj Kraljevskoj vladi u londonskom egzilu, skupa s ministrom vojnim đeneralom Dražom Mihailovićem. Poslije su glasači HSS-a masovno odlazili u Titove partizane. Od prevelika taktiziranja Maček je izgubio svaku političku orijentaciju. Možemo tvrditi da je raspad HSS u travnju 1941. jedna od najvećih tragedija hrvatskoga naroda u 20. stoljeću, premalo objašnjena ili samo donekle subjektivno ideološki tumačena za vrijeme komunizma. O tome bi trebalo mnogo više i stručnije pisati.

Svi Pavelićevi pokušaji da izigra Mussolinija priklanjanjem Hitleru nisu mogli biti uspješni jer je za Führera Duce bio mnogo važniji od Poglavnika jedne satelitske državice. Druga je stvar da se Hitler poslije razočarao u Mussoliniju, ali mu je talijanski fašist ostao vjeran sve do svoje nasilne smrti. Nacistička Njemačka konačno je prepustila Hrvatsku fašističkoj Italiji, a Mussolini je oduzimanjem većega dijela hrvatskoga priobalja s otocima htio izvojevati barem jednu pobjedu u svojim više nego traljavim vojnim pohodima. Sve je to u knjizi uvjerljivo opisano i protumačeno. No istini za volju treba ustvrditi da Pavelić nije Dalmaciju prodao Italiji (neke novinarske neznalice tvrde da je to Poglavnik učinio s Istrom i Zadrom što bi bilo deset godina prije osnivanja Ustaškog pokreta!), nego je na to bio prisiljen, a to se zorno vidi iz Cianova Dnevnika, ali i ostalih hrvatskih i talijanskih svjedočanstava. Talijanski kralj Viktor Emanuel III. bio je protiv toga, rekavši Mussoliniju da je „dobio Split, ali izgubio Hrvatsku“. Na kraju je Italija izgubila sva istočnojadranska područja.

Katolička crkva pod vodstvom zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca nakon prvog izrazito emocionalnog prihvaćanja hrvatske države počela je zauzimati sve kritičniji stav spram Pavelićeva režima

Nema sumnje o zloćudnosti ustaškoga režima

Prevarit će se oni koji se nadaju da će Sojčić pronaći neke olakšavajuće okolnosti za postupke ustaškoga režima. U petom i šestom poglavlju o uspostavljanju ustaškoga režima 1941. i ustaškom teroru autor na brojnim primjerima dokazuje zloćudnost Pavelićeve diktature sa svim njezinim osobinama kao što su kult vođe, mit nacionalne revolucije, glajhšaltovanje javnoga života, uniformiranje medija, stvaranje ustaške (inače vrlo marginalne) ideologije, objedinjenje propagandističkih slika ustaške promidžbe, žestoko obračunavanje s neprijateljima, zakonske mjere protiv nepoćudnih, protjerivanje nehrvatskoga pučanstva, rješavanje srpskog i židovskog pitanja. Mislimo da je autor ipak trebao više naglasiti mišljenje američkih sudaca u nürnberškom procesu, koji su sve postupke endehazijskih vlasti, kako navodi Holm Sundhausen u svojoj Geschichte Jugoslawiens, sveli na ispunjavanje zapovijedi okupacijskih sila, premda Amerikanci tu nisu bili dokraja precizni jer se dio ustaških zlodjela može tumačiti i vlastitim inicijativama. Možda je autor trebao posvetiti više prostora onim snagama u NDH koje su djelovale nepolitički ili pak nastojale spasiti što se spasiti dade. Njihova sudbina bila je vrlo tragična jer su ih pobjednički partizani, unatoč tomu, tretirali kao najgore ustaše. A onda dolazi nešto veoma važno. Autor dokumentarno dokazuje da se antisemitizam počeo naveliko javljati i u kraljevskoj Jugoslaviji, zatim da je Banovina Hrvatska prije NDH osnovala sabirne logore (no oni nikako nisu bili ubojstveni!) i zabranila rad Matici hrvatskoj, drukčije rečeno ponašala se ne baš demokratski. HSS je očito u oporbi bio tolstojevski, a na vlasti realpolitički.

Zasigurno najautentičniji dio knjige raščlamba je političke orijentacije katoličkoga klera u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Prvi put u inozemstvu na jednom velikom europskom jeziku Sojčić uvjerljivo dokazuje da je Katolička crkva pod vodstvom zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca nakon prvog izrazito emocionalnog prihvaćanja hrvatske države počela zauzimati sve kritičniji stav spram Pavelićeva režima, boreći se za progonjene u okviru svojih skromnih mogućnosti, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Ovdje autor kritizira Ivu Goldsteina poradi njegova osporavanja Stepinčevih zasluga u ratu jer, navodno, nije zbog toga bio ugrožen, što je puki cinizam jednog nepoznavatelja tadašnjih ratnih prilika. Tomu je autor posvetio mnogo prostora. Nažalost u Hrvatskoj se i danas pretiskuju dokumenti jugokomunističke propagande kao sredstva borbe protiv Katoličke crkve, križa u javnoj uporabi i Konkordata s Vatikanom, što je tako drsko zahtijevao bivši predsjednik Mesić pri kraju svoga mandata, dobro znajući da to neće moći ostvariti.

S druge pak strane za Stepinčevu Crkvu komunizam je bio opasniji od nacionalizma. Autor ide dalje nakon 1945. u vjernu opisivanju katoličkoga kritiziranja komunističke strahovlade sve do procesa nadbiskupu Stepincu, koji je uslijedio tek nakon što je zagrebački nadbiskup odbio zahtjev Titove vlasti da se odijeli od Rima i stvori nekakvu nacionalnu crkvu. To je bila njegova najveća krivnja, a ne nekakva kolaboracija s okupatorima.

Partizanska borba nije bila herojska

Sojčić je u knjizi temeljito opovrgnuo gotovo sve komunističke legende o uspješnosti tzv. NOB-a, diveći se samo pokretljivosti partizanskih snaga i lukavoj šutnji komunista o tome što namjeravaju poduzeti nakon rata, ali i to se može ocijeniti negativnim kao vječna bježanija pred neprijateljima i neiskrenost prema nekomunističkim partizanima i narodu kao cjelini. Za relativne uspjehe partizanskoga ratovanja, prema autoru, zaslužni su talijansko sabotiranje oružanih snaga NDH, njihova podijeljenost na ustaše i domobrane te mukotrpno dobivanje oružja od njemačkih saveznika. Partizani su namjerno provocirali njemačke, hrvatske i talijanske postrojbe i time izazivali njihove pretjerane represalije, koje su rezultirale bijegom mnogih u partizane koji to ne bi učinili da su okupatori i njihovi saveznici bili pametniji, odnosno suzdržljiviji u reagiranju, posebice spram civilnoga pučanstva. Nijemci, a još manje Talijani, nisu bili osposobljeni za antipartizansko ratovanje. Njemačke trupe u Hrvatskoj nisu bile brojčano jake, a ni posebno kvalitetne, jer su takve postrojbe bile rezervirane za ostale fronte, posebno istočnu. Kako se rat približavao kraju, broj partizana naglo se povećavao, posebice nakon pada Italije, s jedne, te smanjivalo brojčano stanje hrvatskih i njemačkih postrojba, s druge strane. Talijani su nakon kapitulacije dali najveći doprinos NOB-u u obliku predaje velikih količina oružja. Partizanski antifašizam bio je u prvom redu u funkciji poslijeratnoga zauzimanja vlasti. KPJ vjerojatno ne bi podigla ustanak da Hitlerova Njemačka nije napala Sovjetski Savez, što je vidljivo iz prvoga komunističkog poziva na pobunu u Hrvatskoj. Nakon propasti Užičke Republike Nijemci, četnici i nedićevci potpuno su kontrolirali Srbiju sve do ulaska Crvene armije pri kraju rata, tako da su se najvažnije partizanske bitke s njihovim protivnicima odvijale na području NDH, gdje je povremeno nastajao najveći dio slobodnog teritorija različitih površina i vremena trajanja. Usporedno s ratnim akcijama KPJ i partizani vodili su intenzivnu politiku stvaranja civilnih struktura, izazivajući lažni dojam da su komunisti predvodnici mnogo šire narodne fronte, ali u njoj su nekomunisti bili samo korisne budale svemoćne Partije. I jugoslavenski federalizam, naglašava autor, bio je samo forma kojom se pokrivao centralizam partijskih, vojnih i civilnih vlasti.

Kapitulacija Hrvatskih oružanih snaga bila je neizbježiva, njihova predaja partizanima uslijedila je sporazumom Britanaca i Jugoslavena, što je završilo bleiburškom tragedijom i Križnim putem, masovnim likvidiranjem zarobljenika i civila, žena i djece. Svi prethodni pokušaji hrvatskih vlasti da ih saveznici priznaju kao ratnu stranu i prihvate kao zarobljenike potpuno su propali. Broj ubijenih varira od autora do autora, pa 100.000 do 150.000. Autor se opširno bavi i djelovanjem četnika u NDH, koji su uglavnom kolaborirali s Talijanima i Nijemcima, ali pri kraju rata i s ustašama. Politika Draže Mihailovića da se što manje upusti u borbu protiv okupatora, čekajući savezničko iskrcavanje na Jadran, doživjela je potpuni fijasko. Osim toga, četnički pokret bio je glede nacionalne pripadnosti samo srpski i politički na liniji velikosrpskoga šovinizma, dakle potpuno oprečan interesima svih nesrpskih naroda u Jugoslaviji.

Autor se također bavi manipulacijama u svezi ratnih žrtava u Jugoslaviji te fenomenom Jasenovca, čije su žrtve srpski nacionalisti preuveličavali do 700.000 pa čak više od jednog milijuna kako bi dokazali genocidnost hrvatskog naroda, što ni do danas nije nestalo iz odgovarajuće srpske propagande. Autor navodi dosta objektivne procjene ratnih žrtava Hrvata Žerjavića i Srbina Kočovića koje se uglavnom podudaraju, i znatno su manje od službenih jugoslavenskih. To je poglavlje posebno važno jer astronomske cifre ratnih žrtava u Jugoslaviji još prepisuju neki strani autori, djelomično zbog neznanja, dijelom što žele nauditi Hrvatskoj.

Završno možemo reći da je ovo znanstveno djelo Tvrtka P. Sojčića napisano s iskrenom namjerom u traženju što veće objektivnosti temeljene na raznim, ponekad i proturječnim izvorima, tako da čitateljima pruža priliku da donose zaključke drukčije od autorovih. Hrvatsko pitanje u kraljevskoj Jugoslaviji nije moglo biti riješeno jer srpska politička klasa nije bila sposobna shvatiti stoljetnu hrvatsku borbu za što veću autonomiju u višenacionalnim zajednicama Mađarske i Austro-Ugarske. Zaostala Srbija nije mogla stvoriti jugoslavensku naciju kao što je Pijemont stvorio talijansku i Prusija njemačku, jer je uljudbeno i kulturno bila na nižoj razini od prečanskih naroda. HSS je bio uspješan u miru, a raspao se jer nije bio stranka, nego politički šarolik pokret. Zbog nesposobnosti Beograda da riješi hrvatsko i ostala nacionalna pitanja u Kraljevini niklo je ekstremističko Ustaštvo, koje pak također nije bilo sposobno stvoriti političko hrvatstvo u NDH od Hrvata, Srba i ostalih, to više što su ustaše bili krivi ljudi, s krivim saveznicima i djelatni u krivo vrijeme. Od najveće je važnosti pribilježiti da je autor dokazao kako je posve promašeno Ustaštvo posve poistovjetiti s fašizmom, premda je u njemu bilo i elemenata toga. Ernst Nolte stavlja Ustaštvo u popratnu pojavu fašizma. No ni komunisti nisu uspjeli riješiti hrvatsko pitanje jer su stvorili federaciju republika, ali ne i federaciju naroda. Suprotstavljali su se svakom isticanju nacionalnih posebnosti. Autoru je uspjelo razbiti brojne tabue jugoslavenske komunističke povjesnice, što je za Hrvate dodatno važno jer se to dogodilo u inozemstvu, ali uvjereni smo da bi prijevod ove knjige na hrvatski bio itekako zanimljiv domaćoj publici.