Skraćivanje riječi

U prošlom sam Vijencu pisao o kanonskim postupcima „produživanja“ riječi tj. o etimološki nemotiviranu dodavanju glasa ili sloga pojedinim leksemima u pojedinim kontekstima. Ovoga ću se puta usredotočiti na praksu „kraćenja“ riječi tj. na izostavljanje pojedinih fonema ili slogova koje može biti motivirano lakšim izgovorom, metričkim, ritmičkim ili stilističkim razlozima. Najčešće metaplazme izostavljanjem su afereza, apokopa i sinkopa.

Prizor iz Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana

Demosten uvježbava govor, J-J-A. Lecomte du Nouy

Luka Botić, autor koji je u spjevu Bijedna Mara

često posezao za postupcima skraćivanja riječi

Đenja, bus i net

Afereza postaje izostavljanjem fonema, sloga ili slogova na početku riječi. To se izostavljanje u pismu obično bilježi apostrofom. Izvorno, u grčkoj i latinskoj prozodiji, afereza je izostavljanje početnoga samoglasnika u riječi kojoj prethodi riječ koja završava samoglasnikom. Ta se pojava naziva obrnuta elizija (elisio inversa). U hrvatskome jeziku, u različitim regionalnim i lokalnim govorima te u usmenoj poeziji možemo naći primjere izostavljanja početnoga samoglasnika (‘vako, ‘nako, ‘vamo, ‘namo, ‘voliko umjesto ovako, onako, ovamo, onamo, ovoliko). Jednako tako, brojni su primjeri izostavljanja početnoga suglasnika h (‘oćeš, iljada, Rvati, Ajduk, alva, arambaša, ‘ladnoća, ‘vatati…umjesto hoćeš, hiljada, Hrvati, Hajduk, halva, harambaša, hladnoća, hvatati). Matija Antun Reljković u Satiru rabi konstrukcije u ‘no vrime i ‘ve knjige; Ivo Brešan aferezu često koristi u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja u replikama likova (Vamo, na ponistru, Šta oćeš više) da bi naznačio njihove karaktere, porijeklo, obrazovanje.

U pjesništvu, osobito usmenome i starijemu, afereza nerijetko ima metričku funkciju. Tako je posve očito da je u distihu Kranjčevićeve pjesme Pred kraljevskom pločom u Baški

Kako li je srcu momu

u čas nade kad ne ‘made,

početni samoglasnik tj. slog glagola izostavljen zbog versifikacijskih razloga (da bi se dobio osmerac).

Riječi u kojima je izostavljen početni slog ili slogovi prilično su rijetke u hrvatskome jeziku. Najpoznatiji primjeri su đenja (= doviđenja), net (= internet) i bus (= autobus). Pritom samo prvospomenuta riječ nije stranoga porijekla. U pozdravima dobro jutro i dobra večer ponekad se izostavlja prvi slog pridjeva; realizacije inačica ‘bro jutro i ‘bra večer nalazimo u rasponu od usmenih narodnih pjesama preko regionalnih govora do internetskih foruma i blogova. Oblik prostiti glagola oprostiti pojavljuje se – u gotovo identičnome kontekstu – u Gjalskijevu romanu te u narodnoj pjesmi koju će kasnije u raznim preradama izvoditi popularne klape i pjevači (Tomislav Ivčić, Magazin, Gibonni), što je dobar primjer susreta tradicijske i popularne kulture:

Ta ni Zlatousti nije mogao – Bog mi grijehe prosti – bolje govoriti! (K. Š. Gjalski, Janko Borislavić)

Bog neka ti prosti grijehe

što si mene varala…

Kao primjere gramatičke afereze u hrvatskome jeziku možemo smatrati nenaglašene oblike prezenta glagola biti (sam, si, je, smo, ste, su) i htjeti (ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će).

Afereza je postupak koji je prikladan u kolokvijalnim kontekstima, žargonu, neoficijelnim porabama jezika te dječjem jeziku. U žargonu se može čuti šulja umjesto košulja, a u dječjem jeziku počesto se umjesto čokolada pojavljuje samo lada. Popularnost tog oblika prepoznali su i proizvođači slatkiša te su oblik lada počeli rabiti kao dio naziva pojedinih proizvoda – Lino lada, Choco Lada, Kinder Lada itd.

Što bi Bijedna Mara bez apokope?

Apokopom se naziva izostavljanje glasa, sloga ili slogova na kraju riječi. Pojavljuje se u standardnome jeziku, žargonu i razgovornome diskurzu. U standardnome jeziku i starijoj književnosti skraćivanje se događa radi lakšega izgovora ili jezične ekonomije. Najčešće se skraćuju infinitiv, nenaglašeni oblici glagola biti i htjeti, nenaglašeni oblici osobnih zamjenica, imperativ u drugom licu jednine (bjež’, trč’), veznici ili i ali, upitna čestica li te glas h kada njime završava riječ (stra’, odma’). Primjeri za većinu tih oblika javljaju se u sljedećim stihovima Bijedne Mare Luke Botića:

Biva l’ milost, biva li tvoj poklon?

Al’ vjeruj mi, ko što i vjeruješ,

Bez naplate ni to Bog ne prima,

Niti prima što s’ učio djecu

Strahu Božjem i zakonu Božjem;

Al’ pokaži, ako kazat možeš,

Ako t’ pamet tako domašuje,

Da razabrat može bistrim okom:

Il‘ nas vodi božanstvena ljubav,

Il’ nas tjera silovita mrzost,

Da s‘ koljemo s Turcima dan na dan,

U istrijeb da nam krvni budu,

Da ni djecu našu ne žalimo,

Što će život u klanju izgubit?

Botićeve su apokope (l’, al’, s’, t’, il’, kazat, razabrat, izgubit) pomoćno sredstvo gradnje epskoga deseterca, te im se može pripisati ritmička i estetska funkcija. Epski se deseterac, naime, cezurom dijeli na četverački i šesterački članak. Botić izostavlja završne glasove kada mu i gdje treba. To najbolje pokazuje prvi stih u kojemu se upitna čestica li pojavljuje dvaput – prvi put je apokopirana, a drugi put nije. Da je pjesnik učinio obrnuto i stih zapisao Biva li milost, biva l’ tvoj poklon?, umjesto epskoga (4+6) dobio bi lirski (5+5) deseterac, čime bi bitno narušio metrički obrazac i melodioznost teksta.

U žargonu i razgovornome diskurzu skraćivanje riječi signal je govornikove ludičnosti, opuštenosti, urbane senzibilnosti i sl. Pojedine su se apokope toliko uvriježile u jeziku da se rabe češće nego oblici iz kojih su izvedene, a govornici ih više i ne osjećaju kao skraćene oblike: disko (→ diskoteka), auto (→ automobil), logo (→ logotip)... Među uvriježene apokope ubrajaju se i poetizmi, riječi čija pojava automatski asocira na pjesništvo – plam (→ plamen), kam (→ kamen), pram (→ pramen)à Tu su i kolokvijalne apokope koje se pojavljuju u neformalnim situacijama i govoru pojedinih druÜtvenih skupina, npr. prof (→ profesor), Amer (→ Amerikanac), bic (→ bicikl), birc (→ bircuz). Najveći broj apokopa u hrvatskome jeziku nastaje tako da se skraćenome obliku dodaju različiti tvorbeni nastavci. Najplodniji nastavci su –ić (abić, badić, crtić, homić, krimić, penzić), -ač (mobač, nogač, pingač, restač, telkač), -oš (cugoš, Dalmoš, studoš), -a (depra, Švica, tekma, vibra), -ica (nesica, presica), -ka (fotka, furka, raska, repka, telka) itd. Primjetno je da pojedini nastavci (-ić, -ač, -ica, -ka) pridaju skraćenicama deminutivno i hipokoristično značenje.

Skraćuju se i vlastita imena. Obično se odsijeca zadnji ili zadnja dva sloga: Ljilja, Ruža, Miro, Seve, Juve, Hlo (→ Ljiljana, Ru×ica, Miroslav, Severina, Juventus, Hloverka). Skraćeni oblik imena ponekad morfološki i semantički nalikuje umanjenici (Miro), a ponekad nije posve jasno jesu li u pitanju dva ili dvije inačice istoga imena (Ruža i Ružica). Skraćeni se oblici imena također počesto izvode dodavanjem tvorbenih nastavaka, npr. Ivo, Vlado, Krešo, Tomo, Mara (→ Ivica, Vladimir, KreÜimir, Tomislav, Marija). Napokon, uz opće imenice i vlastita imena, apokopirani se oblici povremeno izvode i iz priloga i pridjeva (simpa → simpatičan/ simpatično, perfa → perfektan/ perfektno).

„Nije to sam tak“

Apokopa se pojavljuje u različitim oblicima usmenoga i pisanoga pripovijedanja, vicevima i sl. U prozi sudjeluje u jezičnoj karakterizaciji sredine ili lika, te upućuje na lokalnu (provinacijalnu, urbanu ili žargonsku) porabu jezika. Apokopa je kadšto signal distanciranja pripovjedača od svijeta teksta koje se može pretvoriti u kritičko ili humoristično prikazivanje. U poeziji njome se može humorizirati iskaz kao u sljedećem stihu pjesme Zemlja I. Seattle Ivana Slamniga:

Kako je mogao znat da mu je zemlja mat.

Stih se sastoji od dva članka povezana leoninskom rimom. Rimovani par čine apokopirane riječi znat i mat. Prva je konvencionalna jezična pojava, a druga pjesnička dosjetka – figura.

Apokopa se javlja i u popularnoj glazbi. U rock-pjesmi Frida grupe Psihomodo Pop, čije stihove potpisuje Davor Slamnig, apokopa označava kraj ritmičke i melodijske dionice pjesme:

Ja sam radio

a ona je čekala

ona je čekala

da padne mrak

Ona se čudila

što ne znam uživati

ja sam joj rekao

hey honey nije to sam tak

Završni izraz sam tak dvostruka je apokopa, tipična frazeološka konstrukcija zagrebačke kajkavštine. Taj izraz pomoću rime (mrak – sam tak) povezuje dvije ritmomelodijske cjeline, te konotira urbani govor i opuštenoga govornika.

U dalmatinskoj šansoni Piva klapa ispo’ volta u četiri se stiha pojavljuju tri apokopirana oblika:

S ponistre se vidi Šolta

žmiga svitlo ispo’ volta

u po’ dota kada pasa

piva klapa ispo’ glasa

Autor teksta Jakša Fiamengo skraćivanjima je učinio najmanje troje: jezično je tekst učinio vjerodostojnom inačicom splitskoga govora, povećao je njegovu eufoničnost i izgradio osmerac koji posve povlađuje pučkome osjećaju ritma.

Luka Zima (1880) apokopu je odredio kao figuru koja „postaje odpadanjem glasova na kraju rieči, osobito kad se druga rieč počinje suglasom“. Primjeri su tako opisane apokope izostavljanje naveska (dobrog umjesto dobroga, dobrom umjesto dobrome), skraćeni infinitivni oblik (bit’, ostat’) te formulacije iz narodnoga pjesništva tipa Prosio b’ te., Jes’ vidio? i sl. U novije vrijeme, Vesna Muhvić-Dimanovski se usredotočila na tvorbene obrasce skraćenih oblika u hrvatskome jeziku, tvrdeći da su glavni razlozi skraćivanja riječi jezična ekonomija i afektivnost.

Gundulić, Kranjčević i Vlaji

Slučaj ispadanja ili izostavljanja glasa ili sloga u sredini riječi naziva se sinkopa. U antici, tim se pojmom označavalo ispadanje samoglasnika između dvaju suglasnika. U suvremenom hrvatskom jeziku ta pojava karakterizira lokalne realizacije pojedinih leksema – mat’rijal, ljud’ma, vel’ki, paz’te, drž’te, stan’te, ud’ri, kol’ko umjesto materijal, ljudima, veliki, pazite, držite, stanite, udari, koliko. Andrija Kačić Miošić često je zbog metričkih razloga pribjegavao izostavljanju samoglasnika:

Odgovara care Kostadine:

„Prođ’te me se, riješćanska gospodo! (Razgovor ugodni)

Ivo Brešan u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja upotrebljava isti postupak, ali za stilizaciju govora Dalmatinske zagore te jezičnu karakterizaciju likova. Njegov Bukara, primjerice, izgovara rečenice poput Nosija san, brte, glavu u torbi.

U hrvatskome jeziku često je izostavljanje samoglasnika i u riječima u kojima se javlja refleks jata (l’jepo, od’jelo, ml’jeko, sv’jet). Tako je Silvije Strahimir Kranjčević dvostrukim sinkopiranjem izgradio deseterac u svome Oratoriju:

Vjeruj blago, uživaj u skladu,

Što se vije sa zv’jezde i cv’jeta...

Poslije antike, sinkopom se označava svako izostavljanje sloga unutar riječi. Kada je ta pojava uvjetovana govornim navikama pripadnika pojedine skupine, govorimo o regionalnom, dijalektalnom ili funkcionalnom obilježju fonetike te skupine. Karakteristični sinkopirani oblici zagrebačkoga kajkavskog su, primjerice, vidli (vidjeli), viš (vidiš), razme (razumije); u štokavskim govorima javljaju se, pak, oblici poput ošo (otišao) ili moš (možeš). Kada se sinkopa pojavljuje u silabičkome pjesništvu te kada se njome stih prilagođava versifikacijskom obrascu, govorimo o stilskoj figuri u pravome smislu. Dubrovački su pjesnici često rabili sinkopirane oblike posvojnih zamjenica i odnosne zamjenice koji. Iako u vrijeme kada su pisali Ivan Gundulić i Ivan Bunić Vučić nije postojao nedvosmisleni jezični standard, sinkopirani su oblici u njihovim tekstovima poetemi. Počesto se u istom kontekstu mogu naći i sinkopirani i nesinkopirani oblici – npr. moje tmine i duša ma, ki i koji.

O vesele moje tmine,

U kijeh duša ma uživa.

O razbludne me mrkline,

S kijeh mi bio danak siva! (I. Bunić Vučić, Neka druzi hvale i slave)

Bludni oganj, ki požeže,

Moje biće sve bez reda (I. Gundulić, Suze sina razmetnoga)

Petar Zoranić u Planinama rabi oblik rekši umjesto rekavši (I to rekši, u bunju vratismo se).

Vatroslav Jagić je za sva tri pojma predložio hrvatske nazive – aferezu je preveo kao odsuvak, apokopu kao sasuvak, a sinkopu kao isuvak.