Sjaj krhotina

BALKON

Na balkonu, u zraci sunca,

starost u starom naslonjaču.

Na autoputu

beskrajna autokolona:

tumaraju kola

za izgubljenom

i još neostvarenom srećom.

Zraka sunca se gasi.

Starost se

s balkona povlači,

a negdje blizu

zvoni angelus –

kasne večeri zvon.

I ničega više

na balkonu –

samo noć.

ZBUNJENOST

Pitali nas:

U što vjerujete?

Rekli smo:

Ni u što.

Čovjek u nešto

mora vjerovati!

Dobro.

A što je onda to?

PRIJEKOR

Imala si moju noć

kraj svoga uzglavlja.

S malo dobre volje

mogli smo produžiti dan.

Međutim, od svega

ostala je samo

razbacana postelja.

FILOZOFIJA

Pitali nas:

Postoji li sloboda volje?

Ne znamo,

rekli smo,

bilo nas je šestoro

i nikad s tim

nismo tratili vrijeme.

Otac je odlučivao

za sve nas.

SLAVONIJA

Da bolesna je

rekao je još

A. G. M.

Al’ kako čini se

(za divno čudo)

prevario se

i taj sjajni dijagnostičar.

Ona je samo manje vesela.

FINIS

I tako

godine su prošle,

još je ostalo malo.

U što babo

poharčio blago?!

A obećao sam sebi

neke dare

dara darovita –

neko stvaranje.

Iz ciklusa

Boje i obluci.

Lirske minijature

(1980)

JA CIJENU SVOJU ZNAM

Ja cijenu svoju znam,

zdrava je moja valuta,

moja moneta na burzi dana

ne pada. Podloga joj zlatna.

Bankar sam koji znade

vrijednost svoje devize.

Vlastita sam moneta

na trajno valjan ček,

isplativ u punom iznosu,

bez ostatka. Nema strahovanja,

ne brinite dušobrižnici,

ja cijenu svoju znam.

(3. III. 1986)

STRUČAK VISIBABA

Donijela je s Dolca

stručak visibaba,

bijelih, svježih

ko osmijeh.

Dala je za njih

(ma kako bile skupe)

svoj posljednji groš.

Sad u vazi imamo

djelić proljeća –

baš koliko nam pripada.

Sve ostalo pripada

svijetu oko nas.

(2. III. 1986)

NOĆNI TRENUTAK

Ulična svjetiljka

diskretno

postelju obasjava.

Na jastuku od muslina

noć usnula mirno spava.

Ne budim je.

Neka spava,

jutrom je čeka naporan dan –

a san,

ko i svakom biću

umornom,

i njoj je potreban.

(25. III. 1986)

SAM

Pročitah neki stih

pa knjigu polako

spustih na sag.

Stih katkad potrese jače

no neka druga žestoka kap.

Kobne sate sat otkucava,

u zamci sam zabrinute noći.

Ni ona ne spava.

Kako li će potresena glava,

kad ni njoj se ne spava,

izdržati

hod prljava jutra?

(21. IV. 1986, u bolesti)

TRENUTAK OČAJA

Gledam kroz okna u mrak.

Nasuprot na soliterima

posljednja svjetla se gase.

Kasna noć čuči u

kućnoj prljavoj veži –

sniježi.

Sat

(kukavica)

odbija dva sata.

Kako bi bilo

kad bi čovjek sada

skočio s trećega kata?

Ni s ove strane na zemlji nije raj,

ni s one strane nije cvjetni vrt.

(25. IV. 1985)

AMFORA POEZIJE

Izvadih je iz dubina.

Izložih.

Raspao se lončarski sud

i neki čudesni sjaj

zasjao u krhotinama,

neko svjetlo iznutra,

sjaj dragog kamena.

(20. III. 1985)

CRTEŽ

Karanfil.

Boju mu dalo

sunce na smiraju.

Samo miris,

kako da miris mu dam,

miris karanfila,

iz vrta moje majke?

VRT MOGA OCA

Vrt moga oca

sad je šikara,

korov,

drač i kopriva.

Ipak,

iz te pustoši

širi se miris

ruža,

kalamljenih rukom

moga oca.

(19. IV. 1987)

ZAPIS O STAROM SANDUKU MOJE BAKE

U starom sanduku

moja baka

držala je rubeninu.

Moja majka

u tom starom sanduku

držala je posteljinu.

Ja u njemu držim

svoju prazninu.

(15. XII. 1987)

U SMIRAJU

Noć je zanoćila

na balkonima.

Po stanovima

s nesanicom

rve se san.

A dan

čuči negdje

za gradom

i čeka da svane

da svjetlom osvijetli

stakla mojih prozora,

moju neprospavanu noć.

(22. III. 1991)

PONOĆNI ČAS

Odbilo je dvanaest.

Pa se upitah

je li započeo,

ili je završio dan.

Čovjek nikad ne zna

gdje je početak,

a gdje završetak

njegova beskraja.

(1985.)

SAMOZATAJA

Mnogo me toga boli.

Šutim,

da ne bi

boljelo druge.

(1987.)

NA LIVADI

Prošetah livadom.

Odjednom

različak plav.

Dosad sam sve vidio

samo crveno i bijelo.

Kako se obradovah

što ponovno otkrih

da pored crvenog i bijelog

postoji i plavo.

(lipanj 1990.)

SAMOĆA

Ona je kao droga.

Osjetio sam je

kao tešku

slast droge

zbog koje duše nesretne

posežu za njom.

Razlika je u izboru sna.

(24. II. 1986)

MALI LEPTIRI

Oblijeću moje riječi,

slogovi, slova, znaci,

oko nekog oblika

kao mali leptiri

oko svjetiljke noći,

ne sluteći, ne znajući

kako će proći.

I tako cijele noći.

A kad se jutro javi,

kad svjetiljke se zgase,

čarolija nestane ova.

Pod svjetiljkom mrtvi leže

mali leptiri mojih stihova –

krila sprženih.

(2. III. 1986.)

KASNI SATI

Kasni sati već su došli kraju

i prvi se svici prosuli na sag.

S pogledom nazad mniješ

moglo se je bolje,

no ne dade sudba, il’ veliki mag.

Zagledan u sebe misliš da su drugi

podsjekli ti rast, pa se zalud prosu,

ako je po jutru prepoznati dan.

Što mjera je svekolikog truda?

Uramljena fraza? Ili neki dar?

Na tezulji danâ

svi smo prah na vjetru

što po stazi pada da ostane trag.

Preostalo što je?

Zagledan kroz čašu motriš neki sjaj

što nije u tebi, ali jeste sjaj.

Ti zaista sav si sebe dao

kroz jednu bistru i žestoku kap.

Možda su drugi znali nešto bolje

pa se preko tebe prevalio val.

Nije to rješenje.

Tko u čašu svoju iskapljenu gleda

ko da je čaša svemirske osame,

kapi je svoje ispio zaludu.

U ruci svakoj što za čašom seže

bliješti i neke tuđe kapi sjaj.

Dodirnimo sada drugu svojom

čašom,

možda nam je isti zajednički kraj.

A svoje sumnje čuvajmo za sutra –

za neki drugi, pogodniji dan.

(27. IV. 1983)

Iz ciklusa

Kasni sati

(1983–1991)

MIRKO JIRSAK(1909–1999)

Pjesnik, prozaik, novinar i pedagog. Osnovnu školu pohađao u rodnoj Slatini, učiteljsku preparandiju u Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu studirao pedagogiju, filozofiju, hrvatsku književnost i bohemistiku (diplomirao u Zagrebu 1936). Za Drugoga svjetskoga rata i u poraću službovao kao profesor na učiteljskim preparandijama (Sremski Karlovci, Petrinja, Osijek). U poraću, osnivač časopisâ (Život i škola, Slavonija danas, poslije Revija), od 1956. novinar (suurednik kulturne rubrike Vjesnika, novinar u Večernjem listu. Od 1957. član je Društva hrvatskih novinara, od 1959. Društva hrvatskih književnika, od 1985. Hrvatskoga centra PEN-a. Bio tajnikom Društva hrvatskih književnih prevodilaca (1970–1974). Laureat je III. vinkovačkih pjesničkih susreta (1988).

Afirmirao se u tridesetim godinama 20. stoljeća pjesmama objavljivanim u tadanjim književnim časopisima i dvjema zbirkama stihova, koje objavljuje u vlastitoj nakladi: Pjesme (1929), Lice za oknom (1933). U poraću Drugoga svjetskog rata objavljuje zbirke Sa ruba ravnice (1953) i Most (1962). Kulminaciju pjesničke izražajnosti ostvario je, po ocjeni kritike, u poznijim godinama zbirkom Sadra i pijesak (1981). Od prvih proznih lirskih minijatura (Na rijeci, Bežika), s kraja pedesetih do kraja osamdesetih, postupno je gradio i prozni izraz, pišući kratke priče, pripovijesti i romane, koje povremeno (u fragmentima) objavljuje u književnim časopisima. Jedinim za života objavljenim romanom, Karnevalom cvrčaka (1974, dorađenim 1987, objavljenim kao 173. knjiga Pet stoljeća hrvatske književnosti) svratio pozornost kritike i čitateljstva i na svoj prozni izraz (scenska adaptacija D. Kekanovića, u režiji B. Mešega, HNK Osijek 1976). Pretežit dio proznog opusa ostavlja neobjavljenim.

Postumna knjižna izdanja: 101 pjesma, MH Ogranak Slatina, 2004; Ucjena, Proze. Hrašće, Drenovci 2009.

Stota obljetnica Jirsakova rođenja obilježena je okruglim stolovima u Drenovcima (22. svibnja 2009, u okviru 20. pjesničkih susreta) i u Slatini (5. studenoga 2009), u organizaciji Ogranka Matice hrvatske.

Predrag Jirsak