Proljetni vrhunci

Koncertna sezona u Zagrebu je na vrhuncu, što pokazuje protekli tjedan koji je vrvio jedinstvenim i ekskluzivnim programima. U sedam dana nanizali su se koncerti domaćih i stranih glazbenika kojih se ne bi posramile ni svjetske metropole.

Festival Sv. Marka

Nakon što je svečano otvorenje odgođeno (zbog blokade zračnog prometa), 21. travnja napokon je recital pijanista Vladimira Krpana u Muzeju Mimara otvorio 12. festival Svetog Marka u Zagrebu. Planirani prvi koncert odgođen je deset dana, na 27. travnja, tako da je prvi festivalski koncert, silom prilika, ispao obljetnički koncert našeg uglednog interpreta i pijanističkog pedagoga kao dostojan početak. Jedan od glavnih nositelja tradicije slavne Stančićeve zagrebačke klavirske škole time je proslavio 50. godišnjicu umjetničkog djelovanja obilježena podjednako karijerom interpreta kao i nezamjenjivoga pedagoškog autoriteta na ovim prostorima, koji je odgojio mnogobrojne naraštaje pijanista na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U maniri velikih umjetničkih osobnosti, ni sa 72 godine Krpan nije izgubio snagu, svježinu i interpretativnu dubinu tumača koji ne štedi ni sebe ni zvonki Stainway pod svojim prstima. Kao i mnogo puta u svojoj karijeri, tako se i za svoj umjetnički zlatni jubilej još jednom obratio stvaralaštvu Ludwiga van Beethovena, autora čiji je repertoar pravi izazov za sve naraštaje pijanista. S nevjerojatnom je lakoćom sasvim napamet izveo zahtjevni podulji program sastavljen od njegovih šest klavirskih sonata. Koncert je počeo s dva rana i manje poznata Beethovenova djela (dvije sonate, opus 14 – 1. u E-duru i 2. u G-duru), kojima je Krpan naglasio jednostavnost klasične strukture i tek povremene izražajne ispade. Večer se nastavila ključnim primjercima kasnijeg skladateljeva razdoblja stvaralaštva, antologijskim sonatama Patetična, Les adieux i Mjesečina s višeslojnom teksturom i tečnim izmjenama boja, što je ovacijama popratila i mnogobrojna publika među kojom je bilo i mnogo mladih štovatelja Krpanova umijeća.

Petrit Çeku

Nakon što smo dočekali dolazak Seksteta Akademije Herbert von Karajan Berlinske filharmonije u Zagreb (koncert kojim je festival Sv. Marka 17. travnja trebao početi), živčanost i iščekivanje premašili su realne mogućnosti ansambla u kojemu dvojica članova Berlinske filharmonije sviraju zajedno s polaznicima njezina studija. Tomu je kumovao niz okolnosti: nakon što su u utorak, 27. travnja, ujutro doletjeli iz Berlina, glazbenici su najprije skraćenu verziju programa u poslijepodnevnim satima izveli u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj ulici u Zagrebu, a u nastavku cjelokupni program predstavili publici prohladne crkve Sv. Marka. Promjena datuma donijela je i promjene u sastavu, tako da su u posljednji trenutak dvoje glazbenika zamijenili novi, koji se zajedno s ansamblom očito nisu stigli uskladiti u vrhunskom komornom muziciranju kakvo doživljavamo već godinama i uvijek iznova očekujemo na izdanjima festivala Sv. Marka. Ansambl proizlazi iz tradicije koju je još 1972. utemeljivši Akademiju pod svojim imenom u sklopu djelovanja Berlinske filharmonije ustanovio Herbert von Karajan, sa svrhom prenošenja vrsnog orkestralnog muziciranja na mlađe naraštaje, potencijalne kandidate orkestra. Studenti su u Haydnovu dvostavačnom gudačkom triju (obradbi njegove klavirske sonate) samostalno otvorili večer pokazavši da su svladali pastozan ton i ujednačen potez gudala, kakav je pogodan za orkestralno muziciranje. Uslijedio je Mozartov Gudački kvintet u C-duru, gdje je mlada violinistica Maria Stabrawa precijenila vlastite sposobnosti u vođenju izvedbe na mjestu prve violine koja u tom djelu ima pojačanu ulogu solističkoga glazbala. Njezin je otac, koncertni majstor Berlinske filharmonije, Daniel Stabrawa, preuzeo prvu violinu u završnom 1. sekstetu u B-duru op. 18 Johannesa Brahmsa, u kojemu je ansambl nastupio u punom sastavu. Iz skupnog zvuka posebno se isticala pjevna viola drugoga filharmoničara, vođe viola u tom slavnom orkestru Wilfrieda Strehlea, inače stalnoga gosta festivala Sv. Marka, te muzikalna fraza mladoga violončelista Rouvena Schirmera kojega tek očekuje profesionalna karijera.

Majstorski ciklus HRT-a

Između ta dva atraktivna koncerta smjestio se koncert Simfonijskog orkestra HRT-a koji je u svojem Majstorskom ciklusu HRT-a u velikoj dvorani Lisinski ugostio trenutačno najpoznatijega hrvatskog glazbenika u međunarodnim okvirima, nakon Ive Pogorelića, a vjerojatno i najboljeg kornista na svijetu uopće – Radovana Vlatkovića. Već je to samo po sebi ekskluzivan događaj koji se ne smije propustiti, tim više što je repertoarni izbor solista prigodom tog drugog ovosezonskog nastupa s našim simfoničarima, nakon Mozarta prošle jeseni, pao na djelo domaćeg autora. Riječ je o hvalevrijednu Vlatkovićevu dugoročnom projektu izvođenja i snimanja svih hrvatskih koncerata za rog koje je mahom od vodećih hrvatskih skladatelja naručivao njegov profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Prerad Detiček. To je bio slučaj i s Koncertom za rog i orkestar Krešimira Baranovića, koji je remek-djelo te vrste s kojim Vlatković osjeća urođenu muzikalnu povezanost, naglašavajući mekim i fleksibilnim tonom istodobno i univerzalne i lokalpatriotske kvalitete glazbe koja bi trebala ući u svjetski repertoar ionako rijetkih djela u tom žanru. Orkestar pod vodstvom stalnog dirigenta s kojim se i ostvaruju redom svi snimateljski projekti u studijima Hrvatskoga radija, maestra Mladena Tarbuka, angažirano je i sabrano pratio bravuroznog solista. U uvodnom dijelu dirigent je odao počast nedavno preminulu profesoru iz kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu dirigirajući smanjenim sastavom orkestra u izvedbi skladbe Hymnus Stanka Horvata, njegova mladenačkog djela iz godina studija u klasi Stjepana Šuleka na istoj ustanovi.

U stanci je isprobana i nova forma koncerta kao širega društvenog događaja sa svrhom obrazovanja i upućivanja publike u problematiku djela na programu kako bi se s dubljim uvidom u glazbenu materiju više uživalo u slušanju koncerta. U foajeu maestro Tarbuk okupio je mnoštvo znatiželjnika oko klavira uz koji je održao analitičko-povijesno predavanje i izvodio pojedine teme na kojima se temelji struktura 4. simfonije Gustava Mahlera. Bio je to prikladan uvid u partituru i povijest njezina nastanka koji je dodatno usmjerio pozornost publike na drugi dio večeri u kojemu je ona i izvedena. Orkestar se iskazao u punoj kvaliteti dobro pripremljenih dionica, od kojih su jedino violine bile pomalo neujednačene u polaganim i tihim dijelovima, drhtavim i nepostojanim potezima gudala. Osobita pohvala violončelima i drvenim puhačima što su se pozorno osluškivali i prepuštali sigurnoj gesti dirigenta koji je dobro pripremio koncepciju izvedbe. Bio je to dobar početak skorašnjega ciklusa koji će u dvije godine na koncertnim programima simfoničara donijeti izvedbu svih devet Mahlerovih simfonija u povodu njegovih okruglih obljetnica rođenja i smrti. U posljednjem stavku simfonije u pjesmi iz zbirke Dječakov čarobni rog uz orkestar je nastupila mlada slovenska sopranistica Martina Burger, još studentica Muzičke akademije. Premda smo upoznali darovitu i kultiviranu mladu pjevačicu, mogli smo samo zažaliti što u naizgled banalnoj glazbi nije nastupio netko iskusniji i s više osjećaja za malerovsku ekspresivnost.

Varaždinski komorni i Zagrebački solisti

Na četvrtom ovosezonskom koncertu Varaždinskoga komornog orkestra u koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu nastupio je svestrani mladi slovenski klarinetist koji se posljednjih godina sve više bavi dirigiranjem i skladanjem – Mate Bekavac. Orkestar mu je prepustio umjetničko vodstvo večeri u nedjelju, 25. travnja, kao i solističku točku. Odabrao je isključivo djela Wolfganga Amadeusa Mozarta, koja su mu u programu pod naslovom Mali i veliki Mozart omogućila da kao dirigent naglasi razvoj u simfonijskom stvaralaštvu najvećeg genija u povijesti glazbe. Koncert je počeo 1. simfonijom u Es-duru KV 16, koju je Mozart napisao sa samo osam godina u Londonu, a u kojoj je Bekavac dirigentskom gestom naglasio blagost gudača i istaknuo razigranost dječačkoga pera u zvucima oboa i rogova. Odmah potom izvedena je zrelija i poznatija 29. simfonija u A-duru skladatelja na pragu punoljetnosti u kojoj je već razvio zrelost u klasičnoj simfonijskoj formi u koju je unio elemente baroknih tehnika. Bekavac je razmjestio orkestar prema germanskom načelu s drugim violinama na desnom rubu podija, a violončelima u sredini lijevo, čime je postignut dodatno svjež i skladno ujednačen zvuk. Prava raskoš muziciranja uslijedila je u epohalnoj izvedbi posljednjega Mozartova koncertantnog ostvarenja, Koncerta za klarinet i orkestar, u kojemu je Bekavac, sada u dvostrukoj ulozi dirigenta i solista, začarao glazbenike i publiku predivnim tonom proširena raspona i ujednačena tona u svim registrima na raritetnom glazbalu iz Mozartova doba, basetnom klarinetu. U dodatku je ponovljen drugi stavak koncerta (Adagio).

Na tu se sjajnu večer skladno nadovezao i koncert Zagrebačkih solista u srijedu, 28. travnja, koji je posve ispunio dvoranu Hrvatskoga glazbenog zavoda, što zbog atraktivna programa, što zbog zvučnoga solističkog imena: Petrit Çeku. Mnogobrojna, mahom mlada publika, okupila se većinom zbog gostovanja tog najboljega našeg gitarista, rodom s Kosova, koji je cijelu godinu proveo na usavršavanju u Baltimoreu te su bili prorijeđeni njegovi nastupi u Hrvatskoj. Imajući tu okolnost u vidu Solisti su ciljano smjestili njegov dio programa na kraj večeri, želeći zadržati publiku na cijelom programu u kojemu su doista imali što pokazati. Raspored koji nije imao slabe točke donio je izvedbu atraktivnih ali rijetko izvođenih djela koja su gudači izvodili uglavnom stojeći u punom srčanom angažmanu puneći prostor pozitivnom energijom. Intenzitet doživljaja dosegnuo je vrhunac već u prvom dijelu večeri, kada je šestero gudača iz ansambla izvelo Schönbergov sekstet Ozarena noć uz stručan komentar i analizu djela Zlatka Madžara i recitacije stihova pjesama Richarda Demela koje su dramatizirali glumci Urša Raukar i Rene Medvešek. Pun zvuk gudača ispunio je prostor u ljupkoj Trećoj suiti starih arija i plesova Ottorina Respighija, dok je Petrit Çeku ostvario maksimum u partiturama suvremenih skladatelja – Vrijeme za pjesmu (Koha për kangë) Vjekoslava Nježića (u novoj verziji za gitaru i gudače) i Tri koncertantna plesa Lea Brouwera. Savršenstvo interpretacije u dodiru s američkim kontinentom u njegovoj se svirci oplemenilo šarmantnom strašću i opuštenijim pristupom potvrđenim u skladbi Tango in the sky Rolanda Dyensa u dodatku.